Antakya: Grad u kojem više niko ne živi, grad u kojem samo traže preživjele

Ne postoji nijedna zgrada u u kojoj je višem moguće živjeti. Antakya je grad koji je nastao četiri stoljeća prije nove ere.

“Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese, i kada Zemlja izbaci terete svoje. I čovjek uzvikne: Šta joj je”, učio je Ferhat Isa kur’ansku suru Zilzal, sjedeći pored vatre naložene na dječjem igralištu, izgrađenom za stanare okolnih zgrada, piše Avdo Avdić. On je na licu mjesta, u turskom gradu Antakayi, razorenom zemljotresom.

Djece već pet dana nema na igralištu. Dvoje ih je sigurno negdje ispod urušene trinaestospratnice. Jedan dječak ima deset godina, a njegov brat skoro je napunio sedamnaest. Njihova nena, Emne se zove, mirno gleda kako velike mašine uklanjaju komad po komad sa ogromne gomile betona.

“Moja kćerka je zatrpana. I njena dva sina”, kaže Emne.

Četiri noći sjedi nepomična u fotelji koju su iznijeli iz jedne od okolnih zgrada koje se nisu urušile tokom jednog od najjačih zemljotresa otkako se svijet pretvorio u statistiku.

“Essen”, govori Emne, dok gestikulira hranjenje, nudeći mi, zapravo, sendvič koji su koji minut ranije pripremili volonteri okupljeni za drugom vatrom.

Radila je u Njemačkoj. Zarađeni novac uložila je Antakya, gradu na jugu Turske, u regiji Hatay, koja graniči sa Sirijom. Skoro sve što je sticala proteklih pet decenija, izgubila je za 75 sekundi. Stanovi, automobil, kćerku i dva unuka. Ostao joj je još samo sin koji u ruševinama skuplja ono što će se pretvoriti u uspomenu na stariju sestru i dvojicu sestrića.

Ferhat Isa je sjedio na drugoj klupi zagledan u gomilu betona.

“Moj život je završen”, reći će mi ovaj inženjer građevine.

Otac i majka su negdje u ovoj gomili.

“Eno, ono je bila moja soba dok ja nisam preselio u drugi stan”, pokazuje Ferhat rukom na jedan komad zida na kojem je još uvijek bila pričvršćena polica.

Bilo je, možda, nekih četiri sata iza ponoći kada su dvije velike građevinske mašine ugašene. U ruševinama se ukazala jedna rupa i trebalo je provjeriti da li se neko sklonio tu.

“Ššš”, utišavali su spasioci okupljene volontere i stanare.

Bosanac Halim Delija iz Federalne uprave civilne zaštite odlučio se spustiti.

“Ništa”, čut će se koji minut kasnije.

Tišina, toplina od vatre i 30 sati bez sna su me savladali negdje pred zoru. Učinilo mi se da sam na trenutak čuo prasak. Zemlja se opet zatresla. Sreća, vrlo kratko.

Cjelonoćna operacija spašavanja je završena oko šest ujutro. Rezultat potrage – tri beživotna tijela zamotana u foliju i postavljena na dijelu dječjeg igrališta kojeg vatre nisu obasjavale.

Još nije bilo svanulo kada spasilačka ekipa Federalne upave civilne zaštite krenula ka svom kampu postavljenom nekih pola sata vožnje od mjesta spašavanja.

Ulične rasvjete nema. Nema ni zgrade koja nije oštećena. Dok se vozite popucalim ulicama, sa strane ćete vidjeti poneki šator i logorsku vatru. Tu spavaju oni koji nemaju automobil. Temperatura pred zoru je nekih dva-tri stepena u plusu. Ali subjektivni osjećaj je da se ledite.

U ovom obliku grad Antakya sigurno više neće postojati. Ne postoji zgrada u koju se možete bezbjedno useliti.

Grad Antakya se dijelom nalazi na mjestu antičke Antiohije, osnovane četiri vijeka prije nove ere. Preko 200 hiljada ljudi je živjelo u urbanom području. U regiji Hatay oko pola miliona.

“Ja sam Ali”, kaže mi muškarac dok na štakama izlazi iz šatora postavljenog tik uz njegovu kuću.

U šatoru je beba rođena prije pet mjeseci. I djeca bratova.

“Auni, Koraj, Ali, Azal”, izgovaraju redom svoja imena.

Njihov otac je u Dubaiju. Njihova majka je tu. Sa bratom svoga supruga Alijem, njegovom suprugom i njihovom petomjesečnom bebom. Sedmero će ih spavati u malom šatoru. Iz kuće su iznijeli jedan čajnik i par mandarina. Nemaju struju, nemaju vodu. Nemaju odjeću. Nemaju kuću. Nemaju školu. I nemaju plan.

Ispred šatora se parkira jedan automobil. Pun je ljudi. Vozač je Arap koji živi na u regiji Hatay. Krenuo je s porodicom ka sjeveru. Sve što je stekao vozeći kamione po cijelom svijetu, ostalo je. Ponio je samo jednu vreću. I živu glavu.

Dok se sporazumijevamo na ruskom jeziku, rukom pokazuje ka Siriji.

“Dolje je još gore”, reći će.

No, dolje se ne može. Sjever Sirije je, zapravo, i ničija i svačija zemlja. Ponudili smo Omaru, profesionalnom vozaču, da nas prebaci u Siriju. Iako je Arap, ne smije.

“Tatatata”, izgovara dok gestikulira pucnjavu.

Narod sa sjevera Sirije je usamljen. Narod na jugu Turske nije. Stigli su spasioci sa Tajvana, iz Čilea, iz Južne Afrike i iz Evrope. Ali koliko god pomoći dođe, malo je. Antakya je grad u kojem više niko ne živi. To je grad u kojem samo traže preživjele.