Published On: Sun, May 31st, 2020

Anđelu hrvatskog naroda…

U zadnje vrijeme, prije samog spavanja, kada krenem moliti molitvu koju molim od djetinjstva, pred očima mi uvijek bude slika jednog djeteta. Slika jednog anđela.

I krenem moliti: „Anđele čuvaru, mili moj…“ I ne nastavim dalje, anđeo se pojavi. Anđeo iz Viteza koji je sada na nebu. Anđeo kojemu znam ime, zove se Augustina. Malo se saberem da mogu dalje moliti, iako je teško, ali s njezinom slikom pred očima dovršim molitvu „Anđele čuvaru“ do kraja.

Vjerujem Augustina, ti si naš anđeo! I nisi jedini. Još ih sedam ima s tobom: Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja i tvoj brat Velimir.
I tako, kroz zadnjih nekoliko tjedana svaku večer na počinak odlazim s molitvom i druženjem sa anđelom čuvarom, malenom i nevinom Augustinom.

Sada, kada se približava godišnjica stravičnog zločina nad čovjekom, zločina nad zločinima, ubistva osmero viteške djece, pred očima i u srcu slika te djece se sve češće i češće javlja. Ma kako je netko mogao? Od kud takav mrak u glavi i kamen oko srca pa da možeš takvo nešto učiniti? Još je gora činjenica da si učinio to, ali godinama se skrivaš i ne kaješ se. Ako te već institucije ne gone jer su u pitanju hrvatska djeca, zar te savjest ne goni? Pitanja do u nedogled…

Kako se približava godišnjica stravičnog zločina u Vitezu, tako se u liturgijskom kalendaru približava i svetkovina Duha Svetoga. Duha Svetoga kojega će sada djeca diljem svijeta primati u sakramentu krizme. Krizme koju ti, Augustina, nisi dočekala. I tvoga oca Peru to boli, pa nedavno kaže za tvog brata i tebe: „Zamišljam ih na prvu svetu pričest, krizmu i svaki me njihov neproslavljen rođendan sve više boli.“

Dok sam krizmanike pripremao za sakrament krizme, morao sam ih nešto i ispitivati, da vidim uče li redovno i znaju li dovoljno kako bi mogli primiti taj sakrament. Kod ispitivanja jednoga krizmanika dogodilo se da je, kada sam ga pitao sedam darova Duha Svetoga, od treme, počeo nabrajati sedam glavnih ili smrtnih grijeha. Razumio sam ga, dječja trema učini svoje, pa sam ga upozorio i onda je nabrojao što je trebao.

Kada se takva greška dogodi, nije zločin. Ali kada mi stariji zamijenimo sedam darova Duha Svetoga i sedam glavnih ili smrtnih grijeha, to je zločin. I to se dogodilo u Vitezu 10. lipnja 1993. godine u poslijepodnevnim satima. Neki koji sebe nazivaju ljudima, zamijenili su strah Božji sa srdžbom. A onda? Onda je pala granata, jedna jedina na Vitez toga dana. Pala je granata dan nakon što je primirje potpisano. I to baš na mjesto gdje su se djeca igrala. Igrala su se, jer je dogovoren mir.

Nažalost, takvi ljudi postoje od pamtivijeka. Sam Gospodin naš Isus Krist opisao je tim riječima jednoga suca: „U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario.“ Da – BOGA GA NIJE STRAH, LJUDI GA NIJE SRAM!

Vidimo da Isus ne spominje ni imena suca, ni imena grada. Dakle, može se odnositi na bilo kojeg suca u bilo kojem gradu, i na svakoga čovjeka u svakome mjestu i vremenu. Slobodno onda možemo reći:

Bio jedan pripadnik Armije BiH.

U Vitezu.

10. lipnja 1993. godine.

Boga ga nije strah!

Ljudi ga nije sram!

A dječja igra i osmijeh do njega dopirali nisu!

Za Isusa su ovakvi primjer krajnje nevaljalosti ljudskoga srca i karaktera, odnosno primjer prave moralne ništarije.

Evo, ne vjeruje u nevidljivoga Boga, ali kako se ne srami vidljive i nasmijane i razigrane djece? Kako? I kako?

Srdžba. Srdžba je šesti po redu glavni ili smrtni grijeh. Srdžba čovjeka zahvaća poput vihora, a nenadano izbija iz nutrine i rasplamsava se poput plamena obavijajući drugu osobu. A srdžba toga 10. lipnja 1993.? Ona se rasplamsala padom granate sa stravičnim posljedicama.

Toga 10. lipnja prema svjedocima: „Zemlja je mirisala, a sumrak bio tako nježan da ga se moglo promatrati širom otvorenih očiju.“ Ali ljudska srdžba uništila je tu idilu prekrasnog lipanjskog sumraka. Miris zemlje, zamijenio je smrad baruta. Širom otvorene oči, zamijenjene zatvorenim očima. Idilu je zamijenila tragedija. E to je ljudska srdžba koju je proizvela moralna ništarija.

Da, nježno sunce, zamijenili su kruti i ubojiti geleri. Sa dječjeg igrališta u hladne grobnice.

Srdžba je mana koja je na čovjeku najviše vidljiva. Tijelo se izobliči, lice se zacrveni, oči zacakle, mišići se ukoče, usta se otvore i pokazuju se stisnuti zubi, a govor se pretvara u urlanje. Da je barem u ovom slučaju vrhunac srdžbe bio u urlanju. Ali nije, bio je u granati. Nažalost.

Ta srdžba je zaustavila pisanje pjesme Velimira, Augustinina brata. Zbog granate, zbog srdžbe ljudske, nikada nije završio pjesmicu na kojoj je radio pod hrastom. Velimire, iako nisi završio svoju pjesmicu, o tebi, o vama, napisane su i bit će pisane najljepše pjesme!

Vidimo li kako je duh svijeta, bez duha Božjeg, poguban. Smrtonosan. Razoran. Nepravedan.

Ipak, ono što budi vjeru u čovjeka, Augustina, jeste tvoj brat Marko, koji se rodio tri godine poslije zločina. On, ne tako davno, dade prelijepo svjedočanstvo gdje kaza: „Odrastao sam u domu koji se temelji, isključivo, na ljubavi. Kršćanski su to nauci, u našoj kući nema zamjerki. Ni prema komu.“

Upravo iz ovih riječi tvojega brata, vidljivo je ono što vojnici Armije BiH nisu imali, straha Božjega. Jer strah Božji pomaže nam da zauzmemo pravilan stav prema zlu i grijehu. Strah Božji osposobljava nas da se borimo protiv zla i grijeha. Živeći u „strahu Božjem“ postajemo „sol zemlji“ i „svjetlo svijetu“, izgrađujemo Božje kraljevstvo ovdje i sada.

Da, u tvome bratu nema dara Duha Svetoga – dara straha Božjega, ne bi ljubio. I to ljubi najvišom ljubavlju. Ljubi i ne zamjera vašim ubojicama. Molim te, anđele, isprosi i nama takve savršene ljubavi! Daj nam da poput tvoga brata Marka budemo sol zemlji i svjetlo svijetu!

Augustina, možda netko čuje tvoj glas kako govoriš: „Možda smo krivi mi, nas osmero djece što smo se igrali na dječjem igralištu to ljetno predvečerje.“

Ne, niste krivi. Krivi su stariji ljudi puni srdžbe i ljudske zloće. Oprosti im!

Augustina, možda netko čuje tvoj glas kako govoriš: „Možda su krivi naši roditelji što su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje?“

Ne, ni oni nisu krivi. Krivi smo mi, Hrvati, koji smo dopustili da vaša žrtva bude nekažnjena, mnogim ljudima nepoznata i skoro u zaborav bačena. Oprostite nam, svih osmero!

I opet, tvoj glas odzvanja, ponovnim pitanjem: „Možda smo krivi mi, djeca, što smo se igrali?“

Ne. Kriv sam ja. Kriv sam ja, jer nakon toliko godina života saznajem za stravičan zločin nad vašom igrom. Nad vašim djetinjstvom. Oprostite mi. Nastojat ću da svatko čuje za vas. Nastojat ću na vašem primjeru učiti djecu, kada odrastu, da strah Božji ne smiju zamijeniti srdžbom. Još jednom – oprostite mi!

A ti Bože svemogući, smiluj se svima! Smiluj se nevinoj djeci za koju nije bilo smilovanja u ljudskim srcima. Smiluj se svim Augustinama našega naroda i drugih naroda. Molimo te, ne dopusti da se ikada igdje ponovi ijedna Augustina! Ne daj da našim srcima zavlada srdžba!

Anđeli čuvari Viteza, Grabovice, Uzdola i cijele Herceg-Bosne, čuvajte nas!

Don Mate Pehar