“AMERIKA se vratila”, glasi vanjskopolitička mantra američkog predsjednika Joea Bidena, koju je u nekom obliku ponovio i na summitu kluba zemalja G7 za vikend u Cornwallu te na summitu NATO saveza održanom u ponedjeljak u Bruxellesu.
“Članak 5 je sveta obveza. Želim da cijela Europa zna da su Sjedinjene Države tu”, poručio je Biden, ohrabrujućim tonom, prilikom sastanka s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom. Svojim naglašavanjem principa kolektivne obrane članica NATO-a potvrdio je razlaz s kaotičnom i uskogrudnom politikom njegovog prethodnika Donalda Trumpa koji gotovo da nije pravio razliku između američkih saveznika i neprijatelja, a NATO je shvaćao kao klub u kojem europske zemlje trebaju plaćati Americi da bi ih štitila i prijetio uskraćivanjem zaštite ako ne plate dovoljno.
U isto vrijeme još se jedna zemlja vratila u prvi plan NATO-a i njegove strateške agende, no ne kao protagonist, već kao glavni antagonist. U toj se ulozi, naravno, pridružila Rusiji, drugoj glavnoj strateškoj prijetnji NATO saveza. Kako je Biden istaknuo u svom govoru, NATO 2030 agenda, koja je dogovorena na ovom summitu, prva je ažurirana verzija strateškog koncepta od one iz 2010.
“Posljednji je put NATO sastavio strateški plan davne 2010. godine, kada se Rusija smatrala partnerom, a Kina se nije ni spominjala. Razgovarali smo o dugoročnim sistemskim izazovima koje kineske aktivnosti danas predstavljaju za našu kolektivnu sigurnost”, rekao je Biden u svom govoru.
Denis Avdagić: Kina apsolutno dominira našim životima
“Iznesene ambicije i asertivno ponašanje Kine predstavljaju sistemske izazove međunarodnom poretku temeljenom na pravilima i područjima značajnim za sigurnost Saveza. Zabrinuti smo zbog onih prisilnih politika koje su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima sadržanima u Vošingtonskom ugovoru”, stoji u završnoj deklaraciji, odnosno komunikeu čelnika članica NATO-a sa summita. U agendi NATO 2030 također se navodi da “kineski uspon iz temelja mijenja ravnotežu snaga”.
Avdagić: Što je Kina danas? Sve što koristimo
“Što je Kina danas? Apsolutno sve što koristimo, od našeg mobitela, baterija, četkice za zube, pa čak do začina, voća i povrća, dolazi iz Kine. To je ono što je novitet, što se promijenilo. Mi imamo zemlju koja apsolutno dominira našim životima u svakom mogućem pogledu. Je li to normalno i je li to sistemska prijetnja – mislim da je daleko više od toga i da su i na NATO summitu i summitu G7 zapravo umanjili ono što je činjenica: da smo mi postali apsolutno ovisni o Kini. To je jasno svakome tko želi pogledati proizvode koje koristi i odakle dolaze i vidjeti ono famozno ‘made in China’ na koje ne obraćaju pozornost”, kaže vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić za Index.
“To je ono gdje se mi danas nalazimo. Kolika je to prijetnja, o tome se može razgovarati, ali prijetnja je u svakom slučaju ako gledamo da mi ne možemo živjeti bez te jedne zemlje i to je trenutačno realnost. Mi ne možemo sutra prekinuti odnose s tom zemljom. Lakše bismo podnijeli prekidanje odnosa s jednom Rusijom, čak bi se našla mogućnost da nađemo alternativna rješenja za energetsku sigurnost u Europi, ali u odnosu na Kinu, Zapad je u apsolutno nepovoljnom položaju”, dodaje Avdagić.
“Ako govorimo o zemlji koja ne dijeli naše vrijednosti, a to je činjenica, kao što je činjenica da mi ovisimo o njenim proizvodima, onda govorimo o situaciji koja je neusporediva s hladnim ratom sa Sovjetskim Savezom jer Zapad nije ni u jednom pogledu ovisio o Sovjetskom Savezu. O Kini danas u svakom slučaju ovisi. To je, u svakom slučaju, opasnost za zapadni svijet i zato moramo vrlo ozbiljno razgovarati kako možemo postati samodostatni, ako je to više uopće moguće. U kratkom roku više neće biti moguće”, ističe Avdagić.
Branimir Vidmarović: NATO sad preuzima američke interese i strahove, što nije dobro
“S te strane je opasnost dobro prepoznata, nadam se ne prekasno, ali morali bismo ići malo dalje od deklarativnog prepoznavanja problema do toga da budemo u mogućnosti odgovoriti na takvu prijetnju jer u ovom trenutku nismo. Što ako mi dođemo u realni sukob s Kinom? Kako nadomjestiti proizvode od kojih živimo? To je taj moment zbog kojeg stalno pričamo o Kini jer Kina dominira našim svijetom svojim proizvodima. Je li to dobro ili loše, o tome se da razgovarati – oni definitivno to proizvode puno povoljnije nego što bi to mogli konkurenti, što je dobro za same potrošače, ali je loše za budućnost naših prostora”, zaključuje naš sugovornik.
Drugi vanjskopolitički analitičar, koji je komentirao ovu situaciju za Index, Branimir Vidmarović, ima nešto drukčiji stav. On, za početak, problematizira ono što vidi kao širenje nadležnosti NATO-a na prostor izvan euroatlantskog i domenu izvan vojno-sigurnosne.
“Ja nisam skeptičan prema Zapadu i NATO-u, ali sam skeptičan prema toj novoj formulaciji NATO-a koji sad na sebe preuzima ulogu i zemljopisni dijapazon koji mu nije svojstven i za koji nije stvoren. U članku 6 povelje NATO-a točno stoji kojim se područjem bavi: sjevernim Atlantikom, Europom i Mediteranom. Ovo je širenje područja sigurnosti NATO-a bez promjene ishodišnih točaka. NATO sad preuzima američke interese i strahove, što nije dobro za sam savez jer on ima drugu ulogu. NATO nije mrtav, kao što je 2019. rekao Macron, nije u krizi, ali on stalno pokušava opravdati svoju ulogu i naći svoj položaj”, smatra Vidmarović.
Ipak, ispod površine formalnih zaključaka i projiciranja čvrstog zajedničkog stava zamjetno je određeno razilaženje između Amerike na čelu s Bidenom, kojem je suzbijanje ambicija komunističkog kineskog režima za prestizanjem Amerike glavni vanjskopolitički prioritet, i Europe, koja je i dalje rastrgana između zabrinutosti zbog sve većeg kineskog utjecaja i želje da se nastavi s privlačenjem kineskog kapitala te zaziranjem od provokacije Pekinga.
Avdagić: Mi i dalje čekamo svog velikog brata preko Atlantika da pokrene neke stvari
Stoltenberg je tako naglasio da “neće biti novog hladnog rata s Kinom” koja “nije naš neprijatelj”, ali da se “moramo suočiti s izazovima koje predstavlja Kina za našu sigurnost” te da nam se Kina “približava po vojnim sposobnostima”. Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je na summitu G7 da taj klub “nije neprijateljski nastrojen prema Kini”, a njemačka kancelarka Angela Merkel da je Kina “naš suparnik u mnogim pitanjima, ali i naš partner u mnogim aspektima”.
Ovo je prvi put da je NATO imenovao Kinu kao sistemski izazov, koja je u utorak odgovorila protuoptužbom da NATO pretjeruje s “teorijom o kineskoj prijetnji”, da pokazuje “mentalitet hladnog rata” i želi “umjetno stvoriti sukobe”. U priopćenju kineske misije pri Europskoj uniji poručuje se da NATO treba “prestati shvaćati legitimne interese i prava Kine kao izgovor za manipuliranje blokovskom politikom, stvaranje sukoba i poticanje geopolitičkog nadmetanja”.
“SAD reagira na način na koji bi trebala reagirati sama Europa”
“SAD je nositelj europske sigurnosti još od Drugog svjetskog rata u svakom slučaju. Čini mi se da i u ovom slučaju reagira na način na koji bi trebala reagirati i sama Europa, ali kao i obično, mi nemamo tu neku vlastitu snagu i inicijativu jer smo razjedinjeni. Puno je lakše iz američke perspektive prepoznati neke probleme. Mi i dalje čekamo svog velikog brata preko Atlantika da pokrene neke stvari”, objašnjava Avdagić.
Što se tiče kineske vojne moći, ovaj analitičar smatra da je američka nadmoć u tom pogledu i dalje neupitna i da su ocjene da je Kina sad najveća svjetska pomorska sila nerealne.
“Realnu globalno vojnu dominaciju i dalje ima SAD. To je zasad tako, a hoće li se to promijeniti, vidjet ćemo. No dobro je dok je tako, dok je Kina samo trgovinska globalna supersila – jer Kina je to postala, jer to ne možemo gledati samo po BDP-u, nego po realnom stanju stvari”, kaže Avdagić.
NATO nabraja ruske provokacije: gomilanje vojske uz Ukrajinu, kibernapadi, kršenje zračnog prostora
No i Rusija je itekako zastupljena u komunikeu NATO-a. “Ruske agresivne akcije predstavljaju prijetnju euroatlantskoj sigurnosti”, navodi se u tekstu i dodaje da, iako je “NATO radio na izgradnji partnerstva s Rusijom više od 25 godina” te i dalje “ne traži konfrontaciju i ne predstavlja prijetnju Rusiji”, njene “agresivne akcije predstavljaju prijetnju euroatlantskoj sigurnosti”.
Manifestacije te prijetnje vrlo se konkretno izlažu u nastavku teksta: “Rastuće gomilanje ruske vojske u više domena, asertivnije držanje, nove vojne sposobnosti i provokativne aktivnosti, uključujući u blizini granica NATO-a, kao i velike i nagle vojne vježbe bez najave, nastavak vojnog gomilanja na Krimu, raspoređivanje modernih projektila s dvostrukom (nuklearnom i konvencionalnom) sposobnošću u Kalinjingradu (ruskoj eksklavi između Poljske i Litve, članica NATO-a), vojna integracija s Bjelorusijom i opetovano kršenje zračnog prostora NATO-a sve više ugrožavaju sigurnost euroatlantskog područja i doprinose nestabilnosti duž granica NATO-a i šire.”
“Pored svojih vojnih aktivnosti, Rusija je također pojačala svoje hibridne akcije protiv NATO saveznika i partnera, uključujući i preko saveznika. To uključuje pokušaje miješanja u savezničke izbore i demokratske procese; politički i ekonomski pritisak i zastrašivanje, raširene kampanje dezinformacija, zlonamjerne kiberaktivnosti i zatvaranje očiju nad kiberkriminalcima koji djeluju s njezinog teritorija, uključujući one koji ciljaju i ometaju kritičnu infrastrukturu u zemljama NATO-a. Također uključuje ilegalne i destruktivne aktivnosti ruskih obavještajnih službi na savezničkom teritoriju, od kojih su neke odnijele živote građana i prouzrokovale široku materijalnu štetu. Potpuno smo solidarni s Češkom i ostalim saveznicima koji su pogođeni na ovaj način”, nabrajaju se također notorne hibridne akcije koje režim Vladimira Putina, očito, orkestrira, a ruske tajne službe provode.
Vidmarović: NATO je puno aktivniji, a prijetnja je danas puno manja
Stoltenberg je prisnažio tvrdnjom da su “odnosi s Rusijom na najnižoj razini od kraja hladnog rata”, ali da će NATO i dalje zadržati tzv. dvotračni pristup prema Rusiji. S jedne strane to znači jačati obrambene sposobnosti, a s druge ostaviti otvorena vrata za dijalog.
“NATO je sada puno aktivniji, a ruska prijetnja je zapravo danas manja nego u vrijeme Sovjetskog Saveza. Zato što suvremena Rusija nema sovjetskih interesa u Europi, nju ne interesira takvo osvajanje. Rusija je samo zacrtala sebi par crvenih linija, Bjelorusiju i Ukrajinu, za koje ne da se prijeđu. Rusija je tu sama sebi stvorila nevolje s Ukrajinom i Krimom jer je to bila greška koju Rusija neće ponoviti, ali sada će se Rusiju uvijek gledati kroz perspektivu Krima. Tu je Putin sebi zabio autogol”, kaže Vidmarović.
“Ruskom političkom vrhu godi antizapadna retorika”
“Povećanje aktivnosti NATO-a je provocirano tim potezima iako Rusija, realno gledano, nije ni ekonomska, ni tehnološka, ni vojna prijetnja budući da je njoj Europa partner u trgovini energentima i destinacija za investicije, offshore račune. Povezanost Europe i Rusije je veća nego što je ikad bila, a ruska prijetnja je zapravo jedan sigurnosni mjehur koji svi napuhavaju”, dodaje Vidmarović.
“Ruskom političkom vrhu još uvijek godi ta antizapadna retorika, a europskim zemljama, poput Baltika i Poljske, paše jer dobivaju pažnju od Amerike, olakšice i pomoć, pa od toga imaju interesa. Ukrajini također odgovara pozicija žrtve, Rusiji odgovara pozicija zemlje koja se brani od zapadnih agresora, a NATO-u odgovara jer 4 tisuće ljudi moraju opravdati svoje plaće. Stvarna opasnost se javlja kad jedna strana zbog percepcije prijetnje gomila oružje na granici, pa onda to radi i druga strana”, drži Vidmarović.
Avdagić: Rusi se ne boje zapadne invazije, a u baltičkim zemljama se boje ruske
Avdagić pak upozorava da je situacija u odnosu NATO-a i Rusije vrlo jasna i da se može jednostavno objasniti: “Nitko u Rusiji ne smatra da ima prijetnju od Zapada. Nemate ruske građane koji se sad boje da će Zapad sutra krenuti na Rusiju. Obrnuto to postoji. Imate baltičke zemlje čiji se građani boje da će biti sljedeća meta. To sve govori i objašnjava situaciju u kojoj se nalaze Europa i NATO. A u biti je posve nejasno zašto Rusija to radi. Možemo do neke razine razumjeti zašto je uzela na nišan Ukrajinu i Krim, iako ne možemo to opravdati. Ali zašto je Rusiji potrebna ta agresivna politika zbog koje postoji opravdani strah u Europi, to nitko ne može shvatiti.”
Što se Kine tiče, Vidmarović smatra da je i tu prijetnja Europi prenapuhana: “Kina za Europu nikad nije bila prijetnja u vojnom smislu ni u kibersmislu. Europa se u nekom trenutku prepala preuzimanja tehnologija i firmi, posebno njemačkih. A Europljani su uvijek od Kine tražili ekonomsku recipročnost i recipročno otvaranje tržišta. Sad su došle visoke tehnologije i to kinesko napredovanje koje je zaprijetilo europskim i američkim proizvođačima stvorilo snažnu konkurenciju, što je stvorilo strahove da će Kina preuzeti monopol na proizvodnju mikročipova, da ne govorimo o 5G mreži.”
wpDiscuz
