Analiza političke situacije na području Zapadnog Balkana koju je Timothy Less objavio u časopisu Foreign Affairs izazvala je niz reakcija, posebno teza kako treba odustati od politike multietničnosti i napraviti radikalan zaokret kojim će se izići u susret “nacionalnim težnjama manjina”.
Less je ustvrdio kako bi ovaj novi smjer doveo do uspostavljanja Velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali bi osigurao mir i stabilnost na Balkanu. Less je direktor agencije Nova Europa, koja se bavi procjenom političkog rizika u istočnoj Europi, s dvadesetogodišnjim iskustvom rada na Balkanu. Deset je godina radio kao analitičar i diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova V. Britanije. Vodio je britanski konzulat u Banja Luci, Odjel za institucije EU, a služio je i kao politički sekretar britanske ambasade u Skoplju. Radio je i kao profesor na predmetu Politike istočne Europe na Univerzitetu u Kentu te kao analitičar rizika za Balkan i bivši SSSR pri agenciji Dun i Bradstreet.
Jeste li iznenađeni negativnim reakcijama na prijedlog koji ste iznijeli u Foreign Affairsu?
– Ne previše. Napisao sam prilično žestok članak jer smatram kako je od vitalne važnosti početi razgovarati o budućnosti Balkana. Mogao sam biti poput drugih komentatora na Zapadu, i napisati kako balkanske države trebaju biti multietničke i odraditi potrebne reforme pa će onda pristupiti Europskoj uniji. Samo što je takvo stajalište u najboljem slučaju naivno, a u najgorem nepošteno, jer zbog političke krize u EU, vjerojatno neće biti daljnjeg proširenja čak ako Unija uspije opstati. Zastupam realističan stav kako postojeći status quo više nije održiva opcija u trenutku kada EU zatvara vrata novim članicama. Nisam omalovažio opasnosti jer trenutno na Balkanu vlada mir i ne postoji rizik od sukoba, ali ako usvojimo zapadnu politiku u posljednjem desetljeću, prema kojoj postoji poveznica između stabilnosti i eurointegracija, znači da u slučaju zaustavljanja integracija postoji opasnost od novih nestabilnosti.
Koliko ste upoznati sa situacijom na Balkanu?
– Živio sam u Albaniji, a u Makedoniji i BiH bio diplomat. Usto, govorim srpski i albanski jezik, i doktorirao sam iz područja politike na Balkanu. Svakodnevno pratim politička zbivanja u regiji, a kao diplomat u Bosni, svjedočio sam izbliza kako stvari ne idu prema planu. Znam da sam stranac i ne tvrdim kako u cijelosti razumijem emocije lokalnog stanovništva, tamošnje osjećaje povijesti i nacionalnog identiteta, ljubav i mržnju ili strahove i nade od budućnosti. Ali, uz dužno poštovanje, to je i prednost u razumijevanju odnosa u regiji jer nisam opterećen.
Teza koju ste predstavili glasi kako je uvjet za stabilizaciju na Balkanu, formiranje “velikih” Srbije, Hrvatske i Albanije. Pretpostavljam da ste svjesni kako su slične ideje izazvale ratove u devedesetima…
– Razumije se da su mi poznati uzroci brutalnih ratova u 90-ima. Međutim, mogu dokazati kako je propuštanje šanse u formiranju nacionalnih država razlog zbog čega regiji i dalje prijeti rizik od nestabilnosti. Na Balkanu nema uvjeta za stvaranje uspješnih multietničkih država u kojima bi tamošnji građani, neovisno o nacionalnosti, uživali jednaka prava, sigurnost i ekonomske prilike. To je regija u kojoj postoji manjak demokratske tradicije i ustavnog liberalizma, kakav manjinama pruža samopouzdanje i povjerenje u institucije države u kojoj žive.
Ovdašnja povijest nasilja i zločina uništila je međusobno povjerenje između različitih naroda, a siromaštvo i endemska korupcija cijelu su stvar dovele do samog ruba. Zapad nije u stanju spriječiti manjinske narode u pokušajima povezivanja s matičnim državama. U rujnu su bosanski Srbi uz podršku Rusije održali uspješan referendum o Daytonu, a da sa Zapada nije bilo ozbiljne reakcije. Sada smo svjedoci kako bosanski Srbi i Hrvati zahtijevaju izbacivanje stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH, i prijete kako će u suprotnom povući svoje predstavnike iz državnih institucija.
Želim naglasiti kako nigdje nisam predložio stvaranje etnički čistih država. Treba osigurati da u punoj sigurnosti u Republici Srpskoj ostanu živjeti svi Bošnjaci koji bi to željeli, ili Makedonci koji bi živjeli u dijelu Makedonije koji je većinski albanski. Uostalom, Albanija, Srbija, Crna Gora i Hrvatska pokazuju kako je moguća integracija manjina unutar država, a da se ne dovodi u pitanje nacionalna sigurnost. Što je u potpunoj suprotnosti s Bosnom, Makedonijom i Kosovom, u kojima postoje nezadovoljne nacionalne manjine na etnički homogenim područjima, čije težnje uzrokuju permanentne tenzije u odnosima s većinskim stanovništvom, a sve tri države su i posve disfunkcionalne.
Drugim riječima, međunarodna politika podrške multinacionalnim državama je pogrešna?
– Rekao bih da su namjere Zapada bile pozitivne, ali temelje se na nerealnim pretpostavkama, kako različiti narodi sa svojim specifičnim interesima i identitetima, protivno svojoj volji mogu biti inkorporirani u neku državnu zajednicu, zato što će Zapad kao dominantna sila u regiji, zauzvrat ponuditi nagrade ili kazne. Mislim kako je bilo pogrešno priznati nekadašnje republičke granice kao državne, bez uvažavanja etničke komponente. Osim toga, stvaranje multietničkih država bila je prevladavajuća ideologija u to vrijeme, ali i svojevrsna sentimentalna poveznica s EU, koja je također osnovana kao brana pred nacionalizmima na europskom kontinentu. Nakon četvrt stoljeća, Zapad može dobiti kredit za ulogu u očuvanju mira na Balkanu jer su se posljednji veći sukobi dogodili u Makedoniji 2001. godine. Ali u osnovi riječ je o krhkom miru, punom tenzija, zbog čega je nužno radikalno preispitivanje dosadašnje politike Zapada.
Samo što bi realizacija vaših teza značila podjelu Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Prilično sam siguran kako bi takav scenarij izazvao mnogo više negativnih nego pozitivnih posljedica.
– Te države su ionako de facto podijeljene, tako da podjela koju spominjete nije uvjetovana realizacijom mojih ideja. Kako bih odgovorio na to pitanje moramo razlikovati proces od konačnog ishoda. Kad je riječ o ishodu, smatram da bi eventualni nastanak nacionalnih država bio u konačnici pozitivniji nego negativniji jer je, u balkanskom kontekstu, teritorijalno definirana država zapravo neka vrsta političkog entiteta koja bi mogla, na primjeren način, garantirati prava i sigurnost stanovnicima. Ranije sam objasnio: slaba tradicija liberalne demokracije, nedostatak povjerenja među različitim etničkim grupama te tenzije kreirane siromaštvom i socijalnom nepravdom, što zajedno najviše pogađa interese manjina. Na međudržavnoj razini, formiranje nacionalnih država okončalo bi i zasljepljujuće natjecanje među balkanskim zemljama. Pogledajte, odnosi između Srbije i Hrvatske, Srbije i Albanije ili Albanije i Grčke su funkcionalni i niti jedna od tih zemalja ne pretendira na teritorij druge države, a stanovništvo ne strahuje da će izbiti rat. Za razliku od toga, manjinski narodi u Bosni, Makedoniji i na Kosovu, osjećaju nesigurnost. Uvjeren sam kako bi tenzije u regiji nestale kada bi Srbima, Albancima i Hrvatima bio osiguran život u okviru nacionalnih država. Otkako su republičke granice priznate kao državne, događala su se etnička čišćenja, često se postavlja pitanje moralnosti zahtjeva bosanskih Srba koji se žele odcijepiti od BiH, dok većinski narodi poput Bošnjaka i Makedonaca mogu računati na međunarodno pravo u prevenciji secesionističkih pokušaja nezadovoljnih manjinskih naroda. Zato sam preporučio postupni pristup u formiranju nacionalnih država, u kojem bi sudjelovali predstavnici većinskog i manjinskih naroda, kao i međunarodne zajednice. Najvažnije je da taj proces započne, i to na prihvaćanju realnosti, a ne idealizmu.
A to podrazumijeva Zapadnu Hercegovinu u Hrvatskoj, ujedinjenje Albanije i Kosova te Srbiju koja se proteže do Banja Luke?
– Otprilike tako. Iako je u BiH moguće da neki dijelovi Republike Srpske i hrvatskih područja budu priključeni budućoj bošnjačkoj državi.
Mislim da bi vaš plan najprije prihvatili Putin i Rusija.
– Prihvaćam tezu kako Zapad treba biti na oprezu zbog ruskog angažmana na Balkanu, ali ne slažem se s vašim stavom prema kojem bi Rusija imala automatski korist od stvaranja nacionalnih država. Ruska politika je utjecajna u Srbiji jer su u Kremlju odlučili da neće priznati Kosovo. Ali ta se odluka može povući u svakom trenutku, i zato je Srbija ovisna o Rusiji. Rusija je istovremeno stekla uporište i u R. Srpskoj, tako što podržava zahtjeve bosanskih Srba koji se žele odvojiti. Rusi mogu izazvati krizu tako što će Srbima obećati potporu ako odluče napustiti BiH. Ali, isto tako, ruska uloga ne mora biti negativna i nastave li bosanski Srbi zahtijevati veću autonomiju važno je da Rusija dobije mjesto za pregovaračkim stolom. Najveći zahtjev Rusije je da bude tretirana kao velika sila, i ako će to Zapad prihvatiti, Rusi bi mogli postati zahvalan partner.
Zar zaista mislite da će međunarodna zajednica u idućih nekoliko godina promijeniti politiku prema Balkanu, koja se temeljila na nepovredivosti granica?
– Nije realno da će se to dogoditi u nekom kratkom razdoblju. Europski političari će nastaviti ovdašnjim državama obećavati ulazak u EU, uz eventualno, poneku ad hoc intervenciju. Ali uskoro stiže nova američka administracija, koja bi mogla razmisliti o novoj politici i scenarijima. Nadam se kako će to i napraviti jer EU je slab, podijeljen i nesposoban za bilo kakvu vodeću ulogu. Postoji nekoliko scenarija budućeg razvoja situacije. Prvi i najbolji bio bi da o regiji odluče Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Turska, uz vanjsku pomoć Amerike. Druga je da SAD i EU Balkan prepuste Rusiji i Turskoj, a treća i najgora, da se međunarodna zajednica potpuno povuče iz regije, to bi otvorilo mogućnost novih sukoba.
Jutarnji.hr
wpDiscuz