Trebalo je proći skoro 30 godina od propasti Jugoslavije da bi svjetska arhitektonska elita shvatila kako je bivša država gajila posebni stil u projektiranjuUgledni magazin New Yorker objavio je veliki tekst u kojem kontekstualizira arhitekturu samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji i objašnjava zašto je sve do sad u svijetu ova arhitektura bila slabo poznata, a tako je zadivljujuća.
Nedaleko Povijesnog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu je kafić nazvan Tito. Unutra, brončana poprsja samog muškarca, Josipa Broza Tita, predsjeda crvenom sobom ukrašenom vojnim priborom iz Drugog svjetskog rata. Svjetiljke su izrađene od vojničkih kaciga.
To je zabavno, zapravo kičasto mjesto koje se nalazi u najfinijoj i najživopisnijoj modernističkoj zgradi u gradu. Nekad poznata kao Muzej revolucije, zgrada se sastoji od slijepe mramorne ploče koja izgleda kao da pluta iznad ostakljenog prizemlja.
Dovršena je 1963. godine a dizajnirao ju je Boris Magaš, s Edom Šmidhenom i Radovanom Horvatom u internacionalnom stilu.
Danas je zgrada daleko od svoje sretne povijesti. Mramorno pročelje je poput osmijeha punog pokvarenih zuba. Vidjevši da se zgrada pojavljuje u novoj izložbi njujorške MoMe pod nazivom “Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980”, moja prva pomisao bila je da bi to što se nalazi u Sarajevu moglo pomoći da se ubrzo renovira. To bi bio sretan ishod, ali tu ima mnogo više uloga.
Za kustose cilj je da jugoslavenski modernizam pronađe svoje mjesto u arhitektonskom kanonu – što je, uostalom, MoMA učinila više od bilo kojeg muzeja. Iako nema sumnje da izvanredna proizvodnja socijalističkeJugoslavije zaslužuje to mjesto, postoji i rizik da se ne apsorbira u potpunosti istinski značaj ove arhitekture.
Ono što nedostaje ovoj izložbi je politički sadržaj. U slučaju Jugoslavije postoji jednako mnogo razloga za ispitivanje ponovnog interesa, jer je arhitektura ujedno odraz jednog velikog političkog eksperimenta modernog doba.
Jugoslaviju definira njezina pozicioniranost ‘između’. Osnovana je nakon Drugog svjetskog rata kao Federativna Narodna Republika Jugoslavija koja je započela život u sovjetskoj plijesni, ali je 1948. Tito raskrstio sa Staljinizmom i počeo preoblikovati zemlju. Ono što se pojavilo bila je politička cjelina koja nije bila totalitarni komunizam, ali ni kapitalistička demokracija, već nešto u sredini – moglo bi ga nazvati tržišnim socijalizmom.
Središte ovog “trećeg načina” socijalizma bilo je “radničko samoupravljanje”. Tito je bio anti-Staljinist, liberalni decentralizator koji je vjerovao u “gušenje države”. Samoupravljanje je značilo prenošenje određene količine moći radniku u kolektivima – ne samo u tvornicama, već u bilo kojemu poduzeću, čak i arhitektonskoj praksi. Možda je to bila jednostranačka država, ali je i bio najdublji napor za postizanje popularnog samoupravljanja.
I tako je Jugoslavija bila ta čudna komunistička država s trgovačkim centrima, pristojnim životnim standardom, relativno lakim izlaskom preko granice i s britanskim komedijama na televiziji.
To ne znači da je bila utopija. Ona se urušila pod težinom proturječja i endemskih etničkih pitanja, ali svejedno Jugoslavija nije bila komunistička zemlja kako to podrazumijeva prosječni Amerikanac.
To što je taj “treći put” preživio i u 80-im godinama prošlog stoljeća ima veze i s činjenicom da su ga prihvatili i Sovjeti umjesto da su nametnuli svoj socijalizam kao što je to bilo u Istočnoj Europi. Djelomično i zato jer su jugoslavenski partizani oslobodili zemlju od nacista bez puno potrebe za intervencijom Crvene armije.
Ta vojna postignuća, po cijeni od milijun mrtvih, također je jedan od razloga što je jugoslavenska arhitektura počela privlačiti širu pozornost. Tijekom 2013. godine fotografije tih spomenika koji su uglavnomobilježavali pobjedu nad fašizmom, počeli su se širiti Internetom. Ove apstraktne građevine predstavljene su širokoj javnosti kao kad jedna izgubljena civilizacija odjednom donese neki novi arhitektonski jezik.
I istina je da su mnogi veliki talenti, uključujući umjetnika Vojina Bakića i arhitekta Bogdana Bogdanovića, bili privučeni stvaranju tih izvanrednih pejzažnih djela. Oni su također bili svojevrsna ikonografija izgradnje nacije, točka kolektivnog ponosa i solidarnosti. Poučno za današnju situaciju – kad je arhitektura temeljito privatizirana – tu je arhitektura samoupravljanja.
Prema riječima Edvarda Kardelja, glavnog teoretičara samoupravljanja, sustav je ponudio “duboku kulturnu i etičku revoluciju. , , transformacija cjelovite svijesti radnika”. Imajući u vidu da je Jugoslavija bila nerazvijena,u velikoj mjeri agrarna ekonomija prije rata, zadatak obnove i modernizacije nije bio samo fizički, već i mentalni. Ne može se osloniti na radnike da samostalno upravljaju bez obrazovanja.
Stoga je jedan od ključnih dijelova napora za obnovu bilo škola, od vrtića do tzv. Radničkih sveučilišta. Do 1959. bilo je stotinu dvadeset i devet takvih sveučilišta, od kojih je najljepše bilo u srcu Novog Zagreba, u glavnom gradu Hrvatske. Dizajnirali su Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, to je bio paragon modernističkog stila.
Tito je bio dovoljno impresioniran da je 1963. godine, kada su se odnosi s SSSR-om malo popustili, doveo je Hruščova tamo pokazujući dostignuća svog ne-sovjetskog socijalizma.
Ovaj poticaj prema obrazovanju uključuje kulturne centre i muzeje. Neki od njih bili su sjajna izvorna interpretacija ovih tipova građevina, poput prekrasnog Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, koji su dizajnirao Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Sastojala se od rešetke kristalnih oblika s kutnim krovnim prozorima, što je bio upečatljiv simbol uvjerenja zemlje u modernu umjetnost i arhitekturu.
Rano, a osobito nakon protjerivanja Jugoslavije iz Kominforma, 1948. godine, vlasti su odbacile socijalistički realizam koji je potpisan u SAD-u kao nesposoban predstavljati progresivno društvo. Struja europskoga i američkog modernizma imali su veliki utjecaj na jugoslavenske arhitekte od kojih su se mnogi školovali na Zapadu i dokazali su da mogu dati originalan doprinos tom diskursu.
Godine 1958. Vjenceslav Richter se na svjetskoj sceni predstavio ovom jedinstvenom markom modernizma dizajnirajući jugoslavenski paviljon na Svjetskom sajmu u Bruxellesu.
Ova zamršena struktura bila je vježba u eleganciji i jasnoći i još je i danas u upotrebi kao koledž u malom belgijskom gradu. A da arhitektura u Jugoslaviji odstupa od arhitektonske kulture iza Željezne zavjese, primijetio je i Harrison Salisbury, bivši šef moskovskog ureda magazina Time koji je 1957. godinu proveo na Balkanu.
“Posjetitelju iz istočne Europe šetnja Beogradom nalik je na izlazak iz zamršene vojarne od betona u lagani i maštoviti svijet pastelnih zgrada”,letećih tanjura i talijanskih terasa“, napisao je.
Doista, prvi put je shvatio da je arhitektonski projekt socijalističke Jugoslavije bio u vlastitoj kategoriji. Šetajući avenijama Novog Beograda, sa svojim redovima betonskih blokova kula, u početku nije bila arhitektura koja bi privukla moju pozornost. U većini projekata za masovno stanovanje koje sam posjetio, bilo u Europi, Južnoj Americi, New Yorku ili Moskvi, vjerojatno ćete biti svjesni jedne od dvije stvari: klasa ili zanemarivanja (a često oboje).
U Novom Beogradu nije bilo klasnih razlika jer to nije bilo socijalno stanovanje; to je samo stanovanje. Mnogi od herojskih stambenih projekata na Zapadu postali su getoizirani ili su ostali u groznom stanju – neki su i srušeni. Ovdje to nisu bili ponavljajući, masovno proizvedeni stambeni blokovi ruskog mikrorajonskog predgrađa. A bili su društveno idealističniji od Zapada, i istovremeno više arhitektonski inventivni od Istoka.
U Jugoslaviji je pravo na stambeno zbrinjavanje bilo zakonom propisano. Ipak, dva su čimbenika istaknula svoj napor u izgradnji masovnog stanovanja od onih u drugim socijalističkim zemljama. Prva je bila da to nije bilo samo centralizirano, državno izgrađeno stanovanje. Zapravo, slijedeći nove zakone, 1960. godine stambeni je bum bio potaknut konkurentnim tvrtkama (samoupravnim) za izgradnju kuća, s ciljem da zadovolje tržište institucija koje traže domove svojih zaposlenika.
To je subvencionirala država, ali nije imala nad tim vlasništvo jer to je bilo “društveno vlasništvo”. Drugo, jugoslavensko stanovanje nije bilo standardizirano. U svakom slučaju, bilo je sigurno ugrađenih montažnih sustava, ali oni su bili vrlo fleksibilni i poticali su raznolikost stambenih tipova, za razliku od Hruščovljeve Rusije i standardiziranih blokova koji nisu ostavljali arhitektima nikakve slobode, osim organizirati ih u krajoliku.
Većina stambenog prostora u Jugoslaviji – zapravo, većina glavnih zgrada uopće – rezultat su arhitektonskih natječaja, što je bio drugi razlog zbog kojeg je izgled toliko raznolik.
Kao što mi je nedavno govorio slovenski arhitekt, takve razine usklađenog dizajna bez masovne proizvodnje zapravo nisu bile izvedive, ali se to nekako dogodilo. O apartmanima je također bilo mnogo promišljanja. Umjesto uniformnosti, poticao se individualizam. Otvoreni, fleksibilni izgledom, bili su vrlo popularni, s pokretnim pregradnim zidovima i višenamjenskim prostorijama – sve ideje koje ostaju aktualne.
Kvaliteta ovih apartmana bila je jedna od najviših točaka jugoslavenskog samoupravljanja. I rezultiralo je modernizmom urezanim u nacionalnu psihu. Uvijek ću se sjetiti majke jednog prijatelja iz Sarajeva koji će posjetiti svoju kćer u Londonu i biti presretan da ju je pronašao u stambenoj zgradi, a ne u jednoj od tih starih viktorijanskih kuća – simbolom londonskog snobizma.
Beograd je slijedio klasični korbizjeovski model nebodera postavljenih u parku, a onda je u Splitu razvijen novi pristup urbanističkom planiranju. Moderni dio grada, poznat kao Split 3, sagrađen je sedamdesetih godina,da bi se tu smjestilo pedeset tisuća ljudi. Ovdje je niz različitih arhitekata pridonijelo gustom rasporedu impozantnih stambenih blokova.
Jedan posebno postavljen je onaj Ive Radića – s pločastim oklopom roleta, kao da je iz “Blade Runnera”. Pa ipak, ono što je uočljivo u Splitu 3 je kako je cijela shema povezana lijepim, pješačkim uličicama obrubljenim vrtovima i lokalnim dalmatinskim kamenom. Hrvatska obala sad je mjesto gdje se Vennov dijagram istoka i zapada preklapa na plaži.
Life magazin iz 1966. godine napisao je kako je Jugoslavija bila “dugo godina politički neprijatelj komunističkog svijeta, a sad je uletjela u konkurentni zapadni stil turizma koji je pozitivno heretičan”. Te se godine očekivalo tri milijuna turista, uključujući stotinu tisuća Amerikanaca.
To je ovu zemlju svakako učinilo jedinstvenom u “komunističkom svijetu”, ali opet, socijalni pristup izgradnji novih hotela i odmarališta označio ih je političkom filozofijom. Odmarališta su dizajnirana da budu otvorena i slobodna te potiču inkluzivnost i sudjelovanje – daleko od “ekskluzivisti” današnjih dana.
Čak i na vrhunskom hotelskom kompleksu Haludovo, kojeg je dizajnirao Boris Magaš (uz investiciju izdavača Penthousea Boba Guccionea), na otoku Krku, mještani se mogu družiti sa svjetskim slavnim osobama. Veliko postignuće Jugoslavije bilo je u mogućnosti zadržati kolektivizam i individualizam u nekoj vrsti ravnoteže.
Samoupravljanje nije bilo savršeno – bilo je birokracije i nastojalo je nagraditi partijske aparatčike više od ostali, no ipak je omogućilo rast i progresivno društvo s raspoloživim primanjima i pristupom potrošačkim dobrima.
Ako je MoMa pogodila trenutak za ovu izložbu, to je zato što smo izgubili osjećaj o tome kako bi ravnoteža između društvenog i pojedinca mogla izgledati. Također smo zaboravili da su alternativni politički sustavi mogući.
Zainteresiranima za oblike izravne demokracije ili zajednice, Jugoslavija ostaje zanimljiva. Prije svega, izložba nas podsjeća da dizajn može biti sredstvo društvenog napretka. Možda je razlog da je arhitekturi samoupravljanja trebalo tako dugo da ju prepoznamo, taj što ju je teško kategorizirati.
Nema prevladavajućeg stila. Modernizam je bio nedvojbeno koristan instrument za stvaranje Jugoslavije, federacije šest republika i dvije autonomne pokrajine, zajedno. No, pristupi su bili iznimno raznoliki. Snažno pod utjecajem međunarodnog stila ali također je postojao i snažan osjećaj regionalizma.
Juraj Neidhardt, učenik Le Corbusiera, osmislio je uglavnom neizgrađeni glavni plan za Sarajevo koji je privukao povijesnu arhitekturu grada. U svojoj knjizi “Arhitektura Bosne i Put do suvremenosti” iz 1957. godine tvrdi da je sa svojim kolegom arhitektom Dušanom Grabrijanom tvrdio da je tradicionalna osmanska arhitektura Bosne počela mnogim načelima modernizma.
Alas, zgrada Neidhardta za Parlament Bosne a Hercegovina u Sarajevu bila je granatirana za vrijeme opsade 1992.-1966., a njena je kula naknadno obasjana plavozelenim staklom. Danas nove gradske znamenitosti su trgovački centri ili prevelike džamije koje plaćaju države zaljeva.U 80-im godinama, u humorističnoj emisiji “Top Lista Nadrealista”, postoji skeč o tipu koji ide na lokalnu tržnicu kupiti arhitektonski nacrt. Prodavač iza pulta nudi mu role crteža po kilogramu, poput goveđeg mesa: “Probajte ovo, svježe je!”
Bilo je lako predvidjeti što će se dogoditi Sarajevu i drugim bivšim jugoslavenskim gradovima u proteklom desetljeću. Posve je moguće biti nostalgičan za mjesto i vrijeme. U slučaju jugoslavenskog modernizma i progresivnih ideala koji su ga podupirali, moja je nostalgija za tim neponovljivim trenutkom.
Za idejom da postoje političke alternative. Kao što je jednom napisao kritičarka i umjetnica Svetlana Boym, “Nove utopije nisu ni političke niti umjetničke, nego tehnološke i ekonomske. Što se tiče politike i filozofije, igraju malu ulogu u mašti budućnosti. ”
wpDiscuz