Energetika, poljoprivreda, trgovina i turizam samo su neke od grana hrvatskog gospodarstva u kojima se osjeća sve veći utjecaj MoskveNas i Rusa 300 milijuna, govorilo se nekad. A iz određenih krugova se, posprdno, dovikuje da ne bi bilo naodmet opet početi učiti ruski, kao nekad u onoj pokojnoj državi. Razlog za takve izjave je sve veći udio ruskog kapitala u hrvatskom gospodarstvu, ali treba stati, duboko udahnuti i zapitati se jesu li Rusi stvarno preuzeli toliki utjecaj na Hrvatsku? Dok je izabrana hrvatska vrsta rasturala ruske nogometne travnjake, daleko od pozornosti javnosti dovršena je nagodba oko Agrokora. Najveći dioničari tog “novog Agrokora” postale su ruske banke VTB i Sberbank.
Kako je već ranije imenovan Maksim Poletajev kao posebni izaslanik ruskog kapitala za Agrokor, s pravom možemo reći da je on postao jedan od najvažnijih ljudi u Hrvatskoj. Poletajev je prvi put dospio u javnost kad je dao intervju za Večernji u kojemu je oštro zaprijetio Ivici Todoriću govoreći da će ga tužiti zbog laži. Gazda je, navodno, Poletajevu i društvu prezentirao mrvicu “nategnute” brojke poslovanja Agrokora, koje su se na kraju ispostavile netočnima. Tijekom čitavog mandata Ante Ramljaka na čelu posrnuloga giganta, ispaljivao je prijetnje, pokretao sudske procese, da bi se nakon dolaska Fabrisa Peruška smirio i došao za pregovarački stol.
Sad kad je jasno da je Agrokor pod ruskom kontrolom, možemo donekle reći da je i dobar dio hrvatske poljoprivrede pod ruskom kontrolom. Ne smijemo zaboraviti proizvodnu snagu raznih sastavnica koncerna, kao što su Belje ili Pik, a ni tržišni utjecaj Konzuma. Vjerojatno najeksponiraniji Rus tog vremena bio je veleposlanik Anvar Azimov i on je mogao s velikim zadovoljstvom promatrati kako se nakon godine dana “lex Agrokora” sve vraća na početak.
Podsjetimo samo ukratko. Vlada je žurno donijela “lex Agrokor”, a rezultat toga bio je dolazak američkog strvinarskog fonda Knighthead. Činilo se da je jedini cilj spomenutog zakona uklanjanje ruskog utjecaja iz nagodbe i raspodjela ostataka Agrokora, ali godinu dana kasnije dogovoren je povratak ruskih banaka za pregovarački stol. “Hrvatska je imala slobodupokušati uvjeriti banke drugih država, posebno tu mislim na članice Europske unije, da dođu i pomognu. Pitam se zašto velike europske banke nisu pružile ruku pomoći za razliku od dviju ruskih banaka? I Sberbank i VTB su bili spremni pomoći odmah kad je Agrokor ušao u krizu, još u ožujku i travnju prošle godine. Hrvatska je donijela drugu odluku i sad, nakon godinu dana, vidimo da se situacija u Agrokoru nije popravila. Hrvatska strana, opet, ovisi o pomoći dviju ruskih banaka”, rekao je ruski veleposlanik u razgovoru za Express prije nekoliko mjeseci. Možemo reći da je s punim pravom slavodobitno zaključio da je on bio u pravu kad je govorio da su Rusi integralni dio rješenja problema Agrokora. Naravno, nisu Rusi “od jučer” u Hrvatskoj. Možemo reći da otkako je svijeta i vijeka, i nekih Rusa je bilo u Hrvatskoj.
Na kraju krajeva, Rusi su jedna od ustavnih nacionalnih manjina uz zastupnika u Hrvatskom saboru. Kad gledamo kroz povijest, možemo reći da je prva veća migracija Rusa na ovo područje došla kao posljedica revolucija i pada monarhije krajem Prvog svjetskog rata. Filip Škiljan u svojem radu “Rusi u Hrvatskoj između 1991. i 2011.” podsjeća da je u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma Austro-Ugarske i Rusije 1917. godine na području Austro-Ugarske boravilo oko milijun ruskih zarobljenika, ali oni su većinom otišli u domovinu nakon potpisivanja mira. Godine 1923. broj ruskih izbjeglica na području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dosegao je svoj vrhunac i iznosio više od 40.000, kad su posljednji vojnici Bijele garde pristigli iz Istanbula. Kasnije je taj broj opadao, ali su i u vrijeme NDH bili relativno važni građani ustaške države.
“Ustaše su primjerice postavili za mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve Germogena, ruskog pravoslavnoga svećenika”, piše Škiljan. Nakon sloma ustaškog režima nije prošlo dugo pa je došlo i do one famozne svađe Staljina i Tita pa su Rusi postali pomalo i nepoželjni u tadašnjoj Jugoslaviji. Špijuni, dvostruki špijuni, kontrašpijuni, planirana ubojstva, prijetnje ubojstvima…, samo su manji dio arsenala koji su upotrijebile obavještajne službe Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.
Desetljećima nakon gotovo otvorenog rata došlo je do blagog zatopljenja odnosa. Možda je blago zatopljenje preblag izraz kad uzmemo u obzir da je Rusija spriječila JNA u bombardiranju Zagreba. Naime, prema našim saznanjima, Veljko Kadijević je pitao Moskvu smije li napasti glavni grad odbjegle države, da bi iz Moskve dobio decidirano ne. Poslije famozne pretvorbe i privatizacije, koja je u obje države otprilike podjednako dobro prošla, ruski kapital počeo je sramežljivo dolaziti u Hrvatsku.
Iz početka se najviše pričalo o ulaganjima u turizam, što je i logično jer naša industrija ne nudi gotovo ništa. Spomenimo ovdje samo dva primjera ruskog preuzimanja turizma.
Prvi primjer su braća Aleksej i Dmitrij Ananiev, nekadašnji vlasnici banke Promsvjaz, dok je ruska centralna banka nije preuzela zbog problema s naplatom kredita krajem prošle godine. Njih dvojica su 2013. preko fonda Promsvjaz preuzeli većinski paket dionica lošinjske Jadranka grupe.
Tad su braća bila teška oko 3,4 milijarde dolara, a bili su aktivni na ruskom tržištu dionice unatoč činjenici da su prvi veći novac zaradili u informatičkoj industriji. Karijere su započeli uvozom računala u Rusiju, a banku su osnovali sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Svojedobno su imali i kompaniju Synterra Media koja se bavila prijenosom raznih događaja, pa su tako stajali i iza prijenosa nedavno održanog Svjetskog prvenstva u nogometu. Synterru su braća prodala 2010. za 750 milijuna dolara. Prošle godine je Forbes procjenjivao da Dmitrij vrijedi oko1,4 milijarde dolara, koliko je težio i njegov brat. Starijeg Alekseja znali su nazivati ortodoksnim oligarhom jer je iznimno religiozan i među većim je donatorima Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Mlađi Dmitrij bio je aktivan u politici, ali je prije nekoliko godina napustio Vijeće federacije zbog Putinova zakona kojim se zabranjuje držanje novca ruskih dužnosnika u stranim bankama. Pred kraj prošle godine Aleksej je napustio Rusiju, a za Vedomosti je ispričao da mu je jednostavno bilo previše stresa oko preuzimanja njegove banke te da je otišao na liječenje u inozemstvo. “Imali smo jasni dogovor da imamo do sredine iduće (2018.) godine, a u optimalnoj situaciji i do kraja godine da ostvarimo pozitivno poslovanje”, rekao je nezadovoljni Aleksej za Vedomosti. S druge strane, barem se čini da Jadranka nema problema s poslovanjem zato što stalno traže nove radnike kojima obećavaju čak i novčane bonuse za vjernost tijekom sezone.
Drugi primjer ruskog ulaganja u hrvatski turizam je znatno manje istaknuto, a riječ je o ocu i sinu Belaj. Oleg je direktor TRINFICO Investment Groupa iz Moskve, jedne od većih tamošnjih investicijskih tvrtki, a njegov sin Žan je zadužen za razvoj dvorca Belaj u općini Cerovlje, nedaleko od Pazina. “Godinama sam dolazio s ocem u Umag na tenisku akademiju i jednog dana smo u brošuri vidjeli dvorac koji nosi naše ime. Naravno, otišli smo ga vidjeti, očarala nas je ljepota kraja i odlučili smo ga kupiti”, rekao je mlađi Belaj za portal ipazin.net. Dvorac, točnije dio dvorca i okolnih vinograda su Belaji preuzeli 2012. godine i to, što je zanimljivo, od Rusa, Valerija Zainuloviča Garipova. Transakcija je, navodno, bila teška oko osam milijuna kuna. Trenutačno obnavljaju dvorac, a Žan se bacio u proizvodnju vina koja prodaje u liniji Dvorac Belaj.
Expressov stručnjak za vina Ivo Kozarčanin kaže da je riječ o nadprosječno kvalitetnim vinima: “Da se razumijemo, ne spadaju u nekakav vrh vinske ponude, ali mora se priznati da su ipak stvarno dobra”. Dok su vina već od prošle godine u prodaji, preuređenje Dvorca u “oazu za detoksikaciju”, kako je Žan jednom prilikom opisao svoje planove, teku ipak nešto sporije. Jedan od većih problema je nebriga nekih prijašnjih vlasnika pa sad sve treba detaljno preuređivati kako bi se stvorila poželjna destinacija za turiste nešto dubljeg džepa. Iako industrija ne nudi previše prostora za ulaganja,
Aleksej Mordašov, drugi najbogatiji ruski poduzetnik vrijedan gotovo 19 milijardi dolara, vlasnik je “Đure Đakovića TEP-a” iz Slavonskog Broda. Istini za volju, vlasnik je njegova tvrtka Power Machines koja predstavlja tek manji dio njegova bogatstva i pitanje je koliko je on uopće zainteresiran za oporavak ovog nekad važnog proizvođača kotlova i ostalih dijelova za termoenergetiku. Štoviše, Power Machines su vlasnici EM Alliance, koji su vlasnici “Đure Đakovića” i zbog toga je upitno koliko možemo govoriti o ulasku njegova kapitala u hrvatsku industrijsku proizvodnju.
S druge strane, o izravnim ulaganjima Sergeja Gljadelkina u hrvatske građevinske tvrtke možemo govoriti znatno konkretnije. A jednom kad počnemo o Gljadelkinu, razmotat će se čitavo klupko veza koje vodi do najviših sfera vlasti u Hrvatskoj. Pa počnimo od početka. Ruski milijarder Gljadelkin došao je u Hrvatsku davne 2004., premijer je bio Ivo Sanader, svježe okrunjen nakon brojnih prosvjeda protiv vlade Ivice Račana.Gljadelkin je imao tvrtku Titan građenje pa će kasnije polako preuzimati hrvatsku gradnju. Prvo je preuzeo IGH, da bi kasnije preuzeo Hidroelektru niskogradnju. Nakon preuzimanja IGH, posebno je zanimljivo da je ostavio na upravljačkoj poziciji Juru Radića, koji je tek godinama kasnije prešao u upravni odbor. Nakon preuzimanja tih dviju kompanija, Gljadelkin je praktički zavladao hrvatskim građevinskim sektorom. Spomenimo samo da je Hidroelektra glavni podizvođač, barem je tako pisao Poslovni dnevnik prije nešto manje od godinu dana, na rekonstrukciji i dogradnji željezničke pruge Dugo Selo – Križevci.
Jedan je to od najvećih infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj, vrijedan više od milijardu kuna. Ali upravo je Hidroelektra bila i kamen spoticanja u gradnji te pruge što je dovelo u ozbiljnu opasnost projekt. Većinu troškova, 85%, pokriva EU te oni zahtijevaju strogo ispunjavanje rokova i zadanih parametara, a Hidroelektra je stalno kasnila s izvođenjem radova. Toliko se kasnilo da su Hrvatske željeznice prije nekoliko mjeseci govorile da bi mogle tražiti i nove izvođače radova kako bi se ispoštovali rokovi koje zahtijeva Europska unija.
Sad je prilika da nekoliko redaka posvetimo i Oksani Dvinski.
Povučena poduzetnica ukrajinskog podrijetla sa zagrebačkom adresom prošla bi mimo svih radara javnosti da njezina bliska prijateljica Ana Šarićnije postala Karamarko, supruga šefa HDZ-a i budućeg zamjenika premijera Tomislava Karamarka. Dvinski je sjedila u upravi Titan građenja, ali i Migrita, što je posebna priča. Počnimo onda s Migritom i njihovim vezama s HDZ-om. Prvo je bračni par Karamarko letio za Helsinki na istom letu kao i Oksana, iako su govorili da je riječ o čistoj slučajnosti. Tadašnji čelnik HDZ-a je govorio da je išao u Finsku kako bi “fino razgovarao”, pa se kasnije ispostavilo da to baš i nije točno. Ispostavilo se da je Karamarkova supruga jedno vrijeme bila i službena osoba za kontakte s javnošću Migritu, a ista kompanija je pregovarala o gradnji finske nuklearke.
Olli Rehn, tadašnji finski ministar gospodarstva i bivši povjerenik za proširenje Europske unije, stopirao je te pregovore zbog ruskog utjecaja u Migritu, što Fincima baš i nije dobro sjelo. Rekao je Rehn da financijska sredstva Migrita dolaze iz Rusije, a uvjet za zeleno svjetlo za gradnju nuklearke bio je da većina kapitala gradnje dolazi iz domaćih izvora, u ovom slučaju iz Europske unije. Pretpostavljalo se da iza Migrita zapravo stoji ruska nacionalna kompanija Rosatom.
Osim svega toga, Titan građenje su bili donatori HDZ-a, a Oksana i Ana su redovito sjedile za istim stolom. Zanimljivo je da se s Titanom povezuje i još nekoliko imena, a to su Oleg Soločanski te Konstantin i Grigorij Edel. Iza čitave mreže kompanija, na čelu s Migritom, krije se Mihael Gucerijev, jedan od najbogatijih Rusa, težak oko šest milijardi dolara. Vlasnik Russnefta, što nije isto kao Rosneft, o kome će biti riječi malo kasnije, u hrvatske je medije dospio tek kad je izišao pred suca Ivana Turudića u suđenju Sanaderu za primanje mita kako bi dopustio preuzimanje Ine.
Šef Russnefta i jedan od najvećih dužnika Sberbanka, prema pisanju Business Insidera, rekao je da Sanader nije dobijao novac za preuzimanje Ine, nego je Robert Ježić dobio pet milijuna dolara kao honorar za lobiranje u korist Družbe Adrije, sad već zaboravljene inicijative o bližoj energetskoj suradnji Rusije i Hrvatske. Sud Gucerijevu nije povjerovao, a i danas je uvriježeno mišljenje da je Ježić isporučio deset milijuna dolara Sanaderukako bi se olakšalo MOL-ovo preuzimanje Ine. Titan Gradnja je, kako je to Express već ranije pisao, pokazao interes za brojne turističke objekte. Bilo je riječi da će uzeti raskošno vojno odmaralište Kupare kraj Dubrovnika, pa dubrovački hotel Maestral, vojne nekretnine na Lošinju, Vilu Lovor u Lovranu, vojno odmaralište Duilovo, zadarske Šepurine, pulski Muzil, pa nekretnine u šipanskoj luci…
Kupare je, preko koncesija, preuzeo Gljadelkin uz pomopozna obećanja o ulaganjima od 100 milijuna eura i dovođenja međunarodnih hotelskih lanaca, kao što je Carlton. Veljača ove godine donijela je to da ministar državne imovine Goran Marić najavljuje raskidanje ugovora zato što Gljadelkinova Avenua grupa ne ispunjava svoj dio pogodbe. “Naš plan je u Kuparima u četiri godine uložiti nešto malo manje od 100 milijuna eura, sagraditi dva hotela s pet zvjezdica s oko 400 smještajnih jedinica i jednu vilu, sve vrlo luksuzne razine. Iako su prema uvjetima natječaja rokovi za dovršetak gradnje i primanje prvih gostiju najdulje u idućih sedam godina, ipak vjerujemo da ćemo to moći obaviti znatno ranije i da će Ritz Carltonprve goste imati već u sezoni 2020.”, govorili su iz Avenue grupe na potpisu ugovora 2015. godine.
Tek smo se dotakli naftnog dijela poslovanja, a moramo priznati da je tu klupko još zamršenije. Tu je Pavle Vujnovac, šef Prvog plinarskog društva, najvećeg trgovca plinom u Hrvatskoj, kojemu ruže cvjetaju otkako je potpisan ugovor s Gazpromom, a na vrhu Gazproma sjedi sam Vladimir Putin zato što je to državna kompanija. Moramo tu spomenuti i Rosneft u vlasništvu Igora Sečina koji je iskazao interes za ulaganje u hrvatsku energetiku. U prvom redu je tu riječ o Ini, naravno, a Sečin je o tome govorio još dok je premijer bio Zoran Milanović i pretpostavka je da se do sada nije ništa promijenilo. Kad smo se dotakli energetike, moramo spomenuti Jozu Petrovića, lobista koji je odlično surađivao s Karamarkom, najviše preko Ane Karamarko, koja je dobila pozamašan novac za savjetovanje. Prema nekim izvorima, bilo je riječi o čak 60.000 eura za dvije godine.
Kad sve tako stavimo na kup, vidimo koliko je ljudi ruskog državljanstva, manje ili više povezano sa samim ruskim vrhom, upleteno u hrvatsko gospodarstvo kroz ključne grane. Energetika, bolje rečeno energetska ovisnost neke države, u pravilu diktira i tko povlači konce u nekoj državi. Poljoprivreda, čitaj prehrana države, drugi je važni čimbenik geopolitičke neovisnosti, a o važnosti turizma u Hrvatskoj stvarno ne treba previše govoriti.
Ovdje moramo napomenuti kako činjenica da je toliko Rusa ušlo u tako važne dijelove hrvatske ekonomije nije nužno i negativna. Možda su samo vidjeli dobru priliku za zaradom, ali ne smijemo zaboraviti da je riječ o Hrvatskoj. Jedna stvar iziđe na površinu, a još tri su duboko sakrivene.