Problem je u ovome: ima li ikakvog načina da se čovečanstvo oslobodi od pretnje rata? Opšte je poznato da je sa napretkom savremene nauke ovo pitanje poprimilo značenje života i smrti za nama poznatu civilizaciju; i pored svekolike ispoljene revnosti, svaki pokušaj njegovog rešenja završio se žalosnim neuspehom.
Dragi profesore Freud,
Prijedlog Lige naroda i Međunarodnog instituta za intelektualno suradnju u Parizu da osobu, koju ću osobno izabrati, pozovem na iskrenu razmjenu gledišta o problemu koji odaberem, pruža mi vrlo ugodnu priliku da s Vama razmatram jedno pitanje koje mi, kako stvari sada stoje, izgleda najistrajniji od svih problema s kojima civilizacija mora suočiti. Problem je u ovome: ima li ikakvog načina da se čovječanstvo oslobodi od prijetnje rata? Opće je poznato da je s napretkom suvremene znanosti ovo pitanje poprimilo značenje života i smrti za nama poznatu civilizaciju; i pored svekolike ispoljene revnosti, svaki pokušaj njegovog rješenja završio se žalosnim neuspjehom.
Štoviše, mislim da oni čija je dužnost da se ovim problemom profesionalno i praktično pozabave, postaju sve više svjesni svoje nemoći da se njime bave, pa sada imaju vrlo snažnu želju da saznaju kakvo je gledište ljudi koji, zauzeti znanstvenim traganjem, mogu svjetske probleme sagledaju iz perspektive time pružene distance. Što se mene tiče, normalan cilj mog mišljenja ne pruža uvid u tamna mjesta ljudske volje i osjećanja. Stoga, u sada predloženom istraživanju, jedva mogu učiniti nešto više od toga do da osvijetlim razmatrano pitanje i razjasnim osnovu za očigledna rješenja, da Vam omogućiti da Vaše dalekosežno poznavanje čovjekovog nagonskog života usmjerite na ovaj problem. Postoji izvjesna psihološka prepreka čije postojanje laik u mentalnim znanostima mutno naslućuje, ali u čije međusobne odnose i ludorije nije u stanju pronikne; uvjeren sam da ćete Vi moći predložite adekvatne metode, koji manje-više leže u djelokrugu politike, koja će odstraniti te prepreke.
Kao čovjek izuzet iz nacionalističke pristranosti, osobno vidim jedan jednostavan način bavljenja površinskim (administrativnim) vidom problema: ustanovljenje, uz međunarodnu suglasnost, jednog sudskog tijela za rješavanje svih sukoba koji bi se javili među narodima. Svaki narod bi se obvezao da se povinuje pravilima koja bi objavilo to zakonodavno tijelo, da se na njegovu odluku pozove u svakoj raspravi, da bezrezervno prihvati njen sud i provesti svaku mjeru koju tribunal smatra neophodnom za izvršenje njegovih odluka. No već ovdje, na početku, nailazim na jednu teškoću; tribunal je humana institucija koja, razmjerno tome koliko je vlast kojom raspolaže neadekvatna osnažiti njene presude, sve više sklona trpjeti da se one otklanjaju izvansudskim pritiskom. To je činjenica s kojom moramo računati. Pravo i moć neizbježno idu ruku pod ruku, a sudske odluke se sve više približavaju idealnoj pravdi koju zahtijeva zajednica (u čije ime se izriču presude) sve dotle dok zajednica ima izvršnu vlast prisiliti na poštivanje svog sudskog ideala. No sada smo daleko od toga da imamo i jednu nadnacionalnu organizaciju koja bi bila kompetentna donositi presude neospornog autoriteta i prisili na apsolutno podčinjavanje u izvršenju njezinih presuda. To me vodi do mog prvog aksioma: put do međunarodne sigurnosti vodi do toga da svaka nacija, u izvjesnoj mjeri, bezuvjetno preda svoju slobodu djelovanja, to jest, svoju suverenost, a izvan svake sumnje je jasno da nema drugog puta koji može dovesti do takve sigurnosti.
Unatoč očite iskrenosti, slab uspjeh svih napora koji se u posljednjem desetljeću čine da bi se postigao ovaj cilj ne ostavlja mjesta sumnji da su tu na dijelu jaki psihološki faktori koji paraliziraju njihove napore. Za nekima od njih ne treba daleko tragati. Žudnja za vlašću koja karakterizira vladajuću klasu u svakoj naciji je neprijatelj svakom ograničenju nacionalnog suvereniteta. Ovu političku glad za vlašću često potiču aktivnostima druge skupine čije su aspiracije na čisto trgovačkim, ekonomskim poslovima. Posebno imam na umu da mala, ali određena grupa, aktivna u svakoj naciji, sastavljena od pojedinaca koji su ravnodušni prema društvenim razmatranjima i stegama, gleda na ratovanje, proizvodnju oružja i trgovinu oružjem naprosto kao na prilike da unaprijede svoje osobne interese i prošire svoj autoritet .
No prihvaćanje ove očigledne činjenice je samo prvi korak ka uvažavanju aktualnog stanja stvari. Drugo pitanje se odlučno nastavlja na prvo: kako je moguće da ta mala klika postigne da volju većine, koja podnosi da gubi i trpi zbog ratnog stanja, potčini službi svojih ambicija? (Govoreći o većini, ne isključujem ni vojnike svakog ranga, koji su rat odabrali kao svoju profesiju, vjerujući da služe obrani najviših interesa svoje rase i da je napad najbolja obrana.) Očiti odgovor na ovo pitanje bi mogao biti da manjina, sadašnja vladajuća klasa , ima škole i tisak, često i Crkvu, pod svojom šakom. To joj omogućuje organizirati i vlada emocijama masa i da od njih načini svoje oruđe.
Pa ipak, ovaj odgovor ne pruža potpuno rješenje. Iz njega proizlazi drugo pitanje: kako je moguće da ova sredstva uspješno pokrenu ljude na takav divlji zanos, pa čak i samožrtvovanje? Jedini mogući odgovor glasi: zato što čovjek u sebi nosi žudnju za mržnjom i razaranjem. U normalnim vremenima, ova strast postoji u latentnom stanju, a izbija samo u neobičnim prilikama; no razmjerno je lako pokrenuti i uzdići je do moći kolektivne psihoze. Ovdje možda leži krug svih složenih čimbenika koje razmatramo, zagonetka koju može riješiti samo stručnjak za učenje o čovjekovim nagonima.
I tako dolazimo do našeg posljednjeg pitanja. Da li je čovjekovu mentalnu evoluciju moguće tako kontrolirati da je učinimo dokazom protiv psihoze mržnje i razornosti? Ovdje uopće ne mislim samo na takozvane nekulturne mase. Iskustvo pokazuje da je upravo takozvana ,, inteligencija “najspremnija pružiti te užasne kolektivne prijedloge, pošto intelektualac nema izravnog dodira sa životom u sirovom obliku, već ga sreće u najlakšem sintetičkom obliku- na tiskanoj stranici.
Da zaključim: do sada sam govorio samo o ratovima među narodima; o onome što je poznato kao međunarodni sukobi. No svjestan sam da agresivni nagoni djeluju iu drugim oblicima iu drugim prilikama. (Mislim na građanske ratove, primjerice, koje smo u ranijim stoljećima dugovali religioznoj žestini, a danas društvenim čimbenicima; ili pak proganjanju nacionalnih manjina.) No moje isticanje onog što se čini najtipičniji i najsvirepiji, nastrani oblik sukoba između čovjeka Iičoveka bilo je namjerno , jer ovdje imamo najbolju priliku da otkrijemo načine i sredstva da onemogućimo sve oružane sukobe.
Znam da u Vašim djelima možemo naći odgovore, eksplicitne i implicitne, na sva pitanja ovog neodgodivog problema koji nas obuzima. No učinili biste nam najveću uslugu ako biste problem svjetskog mira prikazali u svjetlu Vaših najnovijih otkrića, jer bi takav prikaz mogao osvijetli put za nove i plodne načine delanja.
Vrlo iskreno Vaš,
Albert Einstein
Kaput blizu Potsdama, 30 srpnja 1932
wpDiscuz