“Ako ga nitko neće, Luburića ćemo sami iskopati”

Naredne, 2019. godine bit će točno 50 godina otkako je ustaški koljač i zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Maks Luburićsahranjen u gradiću Carcaixent, u blizini Valencije.

Posljednje počivalište jednog od najkrvavijih koljača NDH nalazi se na najistaktunijem mjestu na lokalnom groblju, ali kako je gradonačelnik Carcaixenta Francesc Salom izjavio za srpski Alo, tome je došao kraj, obzirom na prijedlog novog zakona u Španjolskoj, kojim za Luburića više neće biti mjesta u tom gradu.

“Nalazimo se u fazi kad se tek razmatra što će se napraviti s grobom Maksa Luburića. Postoji namjera da se grob premjesti, jer se nalazi na tako istaknutom mjestu, a riječ je o osobi koja je odgovorna za ratne zločine”, rekao je Salom.

Salom navodi kako nisu još s nikim iz Hrvatske i BiH kontaktirali oko posmrtnih ostataka Luburića, jer zakon još nije usvojen, iako, kako tvrdi Salom, usvajanje tog zakona tek je formalnost.

“Još se ne zna kada će se zakon usvojiti, ali postoji nekoliko mogućnosti, ako se nijedna država ne javi oko Luburića. Jedna je da ostatke Luburića preuzmu rođaci, ali u međuvremenu ćemo ga iskopati i prebaciti na neko mjesto na groblju koje nije toliko istaknuto”, zaključuje Salom.

“Pukla glava kao lubenica”

Luburića je ubio Ilija Stanić, suradnik UDBA-e. On je sam opisao ubojstvo Luburića, kojem je prvo otrovao kavu, ali ga je na kraju zatukao čekićem. U nastavku pročitajte originalno Stanićevo svjedočanstvo, koje je prije šest godina objavio Večernji list.

“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam. Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa”, ispričao je Stanić i nastavio:

“Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram. Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”