U razgovoru za Poskok, akademik, prozaik,pjesnik i filmski scenarist, Abdulah Sidran, komentirao je proslavu Dana RS-a, protekla ratna zbivanja i njegove interpretacije, privatizaciju fondova za kulturu i izdavaštvo u BiH, te se naposljetku osvrnuo na tek objavljenu knjigu „Oranje mora“ u izdanju sarajevske nakladničke kuće „Buybooka“.
Razgovarala: Gloria Lujanović
Prije desetak godina, zagrebačkom novinaru Ivanu Kegelju, sarajevski taksist je Sidrana objasnio riječima: „ Sidran ti je duša od čovjeka. Gledam ga neki dan kako šeta kroz čaršiju, cijela je Bosna u njemu. Kao da se Bosna prošetala niz Ferhadiju”. O tome je li u Sidran još uvijek cijela Bosna , krivim Drinama i njihovom ispravljanju, čitajte u nastavku…
Prošlo je svega nekoliko dana od proslave Dana Republike Srpske. Mnogi su se srpski intelektualci i analitičari „dignuli“, komentirajući kako Milorad Dodik „privatizira“ 9. siječnja. Što mislite o tom? Je li i u kojoj mjeri pompozna proslava Dana RS-a doprinijela stvaranju dodatnih međunacionalnih tenzija?
Sa aktualijama o kojima me pitate, trudim se da nemam nikakave ni emotivne ni racionalne veze. Svi smo mi bez iznimke ordinarne budale zato što godinama dopuštamo da nam kojekakvim cirkusijadama, vatrometima, zapjenušanim govorima o apstrakcijama tobožnjih kolektivnih ugroženosti i tobožnjih nacionalnih suvereniteta – s vidika sklanjaju stravične prizore grandioznih pljački, masovnog siromaštva i gladi, stotina, možda tisuća nekažnjenih ubojstava s pravosuđem nemoćnim da samo sebe održi na nogama a kamoli da ičemu korisnom posluži. Pritom, sve ovo vrijeme, neko jako pametan posebno brine o tome da našem pogledu svakako izmakne temeljito vođen i precizan proces – kretenizacije naroda. Dodik je u svemu tome važan koliko i decimal u računu. Sve što postoji gleda kako da ga se riješi.
U Vašem poznatom romanu “Otkup sirove kože” ( izdanja u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu) postoji jedna vrlo nezgodna, pa i višestruko nepristojna rečenica: “Čim mi neko pomene suživot, ja ga odmah pošaljem u sukurac“. Vjerujete li u suživot u ovakvoj BiH? Postoji li on, ili se ovisno o teritoriju, pretvara u nacionalizam većinskog naroda?
Malo sam se posramio pa sam u novom izdanju knjige o kojoj govorimo dometnuo fusnostu koja stvar bitno ublažava: prevodilac sa italijanskoga (covivenza) nije trebao upotrijebiti naš oblik život nego življenje. To nisu identični pojmovi i stvar je lakše svarljiva sa oblikom ‘suživljenje’. Ostaje međutim nerješiv problem to što prefiks SU implicira naporednost, paralelizam, dakle – odvojenost. U najljepšem dijelu naše državice, u Herecegovini, koja je njena, kako pjesnik veli, ‘terasa prema moru’, za takvu se situaciju kaže: niko s nikim ! Šta je to i kuda to vodi ? Ovdje bih morao, a ne želim, koristiti radikalnu političku terminologiju, pa mi dozvolite da zašutim.
Sarajevo je nekada bio grad poznat po lepezi identiteta, sarajevskoj raji, humoru, Nadrealistima i rock školi. Kako Vi danas gledate na Sarajevo i vjerujete li u njegov multikulturalni duh?
Mi taj fenomen iz kratkoće vlastitih života ne možemo pojmiti niti ja ovdje mogu dati ozbiljan odgovor na takvo pitanje. Sarajevo je tokom više od 500 godina svoje urbane povijesti gorjelo i u pepelu ostajalo desetinu puta. Bez i jedna jedinog živa čovjeka. Kuge, ratovi, pomori, poplave, požari…I uvijek su odnekud stizali neki ljudi s novim energijama, prognani otud, izbjegli odonud, pa ljudi iz bosanskih južnih krajeva, Hum, Zahumlje, Neretvica, Slivno – kojega god današnjeg Bošnjaka pod kožu malo zargebe, u trećem ili petom koljenu unatrag, s majčine ili s očeve strane, naći ćete Hercegovca – srčiku bosansku. Teško ćete među živim uglednicima pronaći osobu koja se više diči svojim bosanstvom nego što to godinama čini legendarni prof. dr. Midhat Riđanović. Ali mu nipošto ne dirajte u njegovo osjećanje pripadnosti Hercegovini i ponos zbog te naoko nevažne činjenice. Zato su i ružna i besmislena svaka sporenja o tome i okolo toga.
Sve ostale račune o stanju u sadašnjem Sarajevu izvolite fakturirati najprije ortacima iz Karađorđeva, koji su se dogovorili ‘da Bosne nema’, zatim domaćim izdajnicima iste te vlastite domovine, a za interese susjednih zemalja i država, te na kraju – ali veoma važno: kriminalnom i kriminaliziranom političkom i upravljačkom domaćem društvenom staležu. On nije samo u jednoj političkoj partiji ni organizaciji, ima ga, djeluje i vlada posvuda, a uspjelo je, veoma efikasno, svoje pipke zavući i u ono što sebe lažno predstavlja ‘nevladinim sektorom’. Propitajte se malo o aktualnom slučaju i sudbini ‘prvog zakonom zaštićenog prijavitelja korupcije u BiH’, jedne mlađe gospođe koja ovih dana – stradala sa svih moćnih osvetničkih strana ! – šalje očajničke javne apele: Ne prijavljujte korupciju u BiH!
Fondaciju za izdavaštvo pri Federalnom Ministarstvu kulture, držao je kružok uglednih književnika –Mile Stojić, Zihad Ključanin, Ahmed Burić, Marko Vešović. Smatrate li kako je Fondacija s vremenom postala poligon za objavljivanje „ knjiga njenog predsjednika Nadzornog odbora Stojića i ekipe okupljene oko njegovog lika i djela”?
Marku Vešoviću nije mjesto u toj grupi, nipočemu, ne znam otkud Vam to. Neka veoma važna imena ste izostavili (Kazaz, Lešić, Lovrenović, Ivanković) a umjesto njih udjenuli njihove marionete, potpuno irelevantne knjigopisce. O ostalima sam napisao i objavio oko 400 stranica nazivajući ih najpogrdnijim imenima i ‘ukrašavajući’ najružnijim epitetima. Pravnim jezikom kazano, sve što sam napisao bilo je – utuživo. Ako nekome od njih javno kažem da je lopov, a on me ne tuži – do kakvog zaključka se stiže idući putem logike ? Nikad me niko nije tužio.
Prije nekoliko dana je u Buybookovoj nakladi objavljena Vaša nova knjiga ‘Oranje mora’ – zbirka polemičkih tekstova o burama na domaćoj kulturnoj i političkoj sceni u BiH.
Štogod u ovome razgovoru nismo stigli dotaknuti, u toj knjizi postoji. Kome je bavljenje njome nedrag ili težak posao, evo osnovne teze: ratovi na prostoru bivše zajedničke domovine – a to se u najvišoj mjeri odnosi na RAT PROTIV BOSNE – nisu dovršeni ratovi. Rat protiv Bosne još uvijek traje, u najrazličitijim oblicima. Sve što se u tome smislu oko nas zbiva – barem ono što je vidljivo i nama, običnim ljudima, razumljivo – jeste rat za interpretaciju ratova 1992-1995. Čija interpretacija pobijedi, taj će, sa odgodom od 25-30 godina postati pobjednik onoga zlikovačkog rata što je u jezik međunarodnog prava ušao pod formulacijom ‘udruženi zločinački poduhvat’. Taj čija interperetacija danas pobijedi, pisaće istoriju onako kako bude želio i htio. Politička laž će postati povijesna istina i tome neće biti lijeka – zavijeka. Neće biti prvi put. Istorija Bosne – to je istorija otimanja za Bosnu. Ako se o tome još ozbiljnije razmisli, zapravo je pravo čudo da su stanovnici zemlje Bosne, negdašnji ‘dobri Bošnjani’, uopće još uvijek živi ! To i zvuči i izgleda nevjerojatno!
wpDiscuz