Spasimo kitove. Spasimo drveća. Spasimo oceane. Spasimo klimu. Spasimo ozonske rupe. Nema što čovjek nije spašavao i za što se nije spreman zalagati, osim…samog sebe.
Zamislite da se organizira prosvjed ljudi kojima je cilj spasiti čovječanstvo i koji se razbacuju parolama “Parovi, pravite što više djece”, “STOP izumiranju zapadnog čovjeka!”, “Dosta bi bilo sa stopama mortaliteta”, “Vrijeme je za demografsku obnovu”, “Posadimo drveće, ali posadimo i ljude” i sl.
Možete li si zamisliti kako bi mediji popratili ovaj prosvjed? Garantiram životom da bi velika većina medija ovaj prosvjed nazvala “alt-rightovskim” te okarakterizirali svakog pripadnika klišej-etiketama, poput “fašist”, “rasist”, “bjelački nacionalist” itd.
Najžalosnije u cijeloj priči je u tome da je upravo čovjeku potreban spas u ovoj priči. Oceani, kao i drveća, su postojali milijunima godina prije nas i postojat će milijunima godina poslije nas, no homo sapiens je ultimativni vrhunac prirode, konačan trijumf 4,5 miljardi godina mukotrpnog procesa evolucije, jedina vrsta od njih nekoliko miljardi koja je ne samo došla na vrh hranidbenog lanca, već i izašla iz njega, te svojim intelektualnim sposobnostima poslala svog pripadnika na Mjesec, a isto planira napraviti učiniti i s Marsom.
Umjesto da shvatimo koliko smo nevjerojatno rijetki, kakve sreće imamo što uopće postojimo, te da se iz te spoznaje izrodi i pomalo paranoiodna briga za vlastitu egzistenciju i potreba da povećamo vlastite biološke kapacitete, nama se nameće grižnja savjesti i počinjemo se smatrati “virusom” koji ugrožava planetu.
Nema objave bilo koje eko-stranice na fejsu, a da se ispod ne nađu komentari tipa “bolje da ne postojimo”, “da nas barem asteroid uništi” i sl.
Eko-aktivizam je bio hvalevrijedan pokret, no pretvorio se u neku vrstu samoubilačke agende koja smatra da je ekološki uspjeh proporcionalan ljudskom propadanju; ideal bi bio da nas nema, jer tada bi okolišu bilo najbolje.