Nedjelja, 24 studenoga, 2024

Na čemu se temelji politička kultura bošnjačkih elita

Vrlo
- Advertisement -

Prije nego što počnem govoriti o političkoj kulturi (naroda i elita) u Bosni i Hercegovini, pokušat ću što bolje definirati taj pojam. Kad govorimo o političkoj kulturi ne mislimo uopće na klasični narodni pojam „kulture“ koji odmah usmjerava na nešto kulturno ili nekulturno, odnosno dobro ili loše. Kao što znamo, zapadni svijet ima tu manijakalnu sklonost zapečaćivanja nečega kao dobro ili zlo, što proizlazi u velikom dijelu iz monoteističke religije, ali i iz kulture revolucija koja postoji na našem kontinentu. Nekulturni se čovjek percipira kao nužno zlo, jer on ujedno nema ambiciju da iskaže svoje poštovanje ni prema društvu (u kojem se nalazi), a ni prema čovjekovim društvenim konstrukcijama koje djeluju kao okviri u kojima taj čovjek djeluje. Na taj način nekulturni si smanjuju prostor djelovanja, jer bivaju odbačeni od društva koje sve manje tolerira slabe i, u ovom slučaju, društveno neambiciozne osobe. Mnogi se autori, među njima su Parsons i Eckstein, slažu da 1) kultura se dijeli (može se s kolektivnog reducirati na pojedinca); 2) ona se prenosi (postoji socijalno naslijeđe, što povezuje generacije); 3) kultura se uči (ona postaje dio genetičkog sustava kolektiviteta).

_______________________________piše: Ivan Pepić / poskok.info

I tu uvodimo pojam političke kulture. Spomenute tri točke vrijede i za političku kulturu. Američki politolog J. Q. Wilson, u American Government, piše: „Ni ustav ni prirodne prednosti zemlje ne mogu same po sebi objasniti trajnost demokratskih institucija. Osim toga, mi moramo uzeti u obzir običaje ljudi – ono što je Tocqueville zvao njihovim ‘moralnim i intelektualnim osobinama’, a moderni socijalni znanstvenici nazivaju političkom kulturom“. Međutim Vujčić (Politička kultura demokracije) tvrdi kako političku kulturu jednog naroda čine i ekspresivni simboli politike, zastava, grb, ali i vrijednosti koje predstavljaju kriterije o poželjnim oblicima političkog djelovanja. Slično misli i Pye, koji tvrdi da je politička kultura proizvod povijesti određenog političkog sustava i životnih iskustava pojedinaca. Upravo je zbog toga ona ukorijenjena u javnim poslovima i individualnim akcijama. Dakle, političku kulturu konstruiraju subjekti svojim djelovanjem, sustav vrijednosti koji se postepeno i dugotrajno izgrađuje, ali i diskurs(i) pojedinaca i elita. Upravo je politički diskurs jedan od najznačajnijih faktora koji stvara političku kulturu.

Promatrajući državu Bosnu i Hercegovinu i njeno podijeljeno društvo uočavamo i tri konstitutivne političke kulture. Većinski konstitutivni narod je najmlađi politički narod u toj državi, s obzirom da je u SFRJ tek 1971. dobio status konstitutivnog naroda (Muslimani), a devedesetih postaju Bošnjaci. Bez ikakve sumnje „suvremeni“ bošnjački narod bazira svoje postojanje uglavnom na ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća, što je sasvim legitimno i ne treba uopće dovoditi u pitanje niti se tomu suprotstavljati. Sustav vrijednosti, zajednička religija, povijest, simboli, pa i jezik legitimiraju postojanje Bošnjaka kao zasebnog naroda. Međutim, ovdje želim naglasiti „mladost“ političkih Bošnjaka i njihove političke kulture. Naime, osim kratke zajedničke komunističke povijesti, Bošnjaci nisu upoznali svoju političku naciju koja se temelji na vrijednostima kao što je, na primjer, religija. Važno je spomenuti da u SFRJ tadašnji Muslimani nikad nisu religiju koristili kao jedan od najvažnijih nacionalnih simbola, za razliku od poslijeratnih Bošnjaka koji nacionaliziraju religiju. Osim toga, bosanski jezik postaje ili jest jezik Bošnjaka i političkih Bosanaca.

Postoje važni elementi i simboli koji ukazuju da Bošnjaci jesu politički narod koji je stvorio svoju političku kulturu tek tijekom i nakon rata 1992-1995. godine. Prije svega, političko djelovanje Muslimana za vrijeme rata svodilo se na formiranje i jačanje Armije BiH, povezivanje s islamskim državama i podržavanje muslimanske političke elite odnosno SDA, s ciljem da se obrani i pruži perspektiva muslimanskom puku. I tu definitivno kreće stvaranje bošnjačke političke kulture, koja je upravo zbog toga relativno mlada i, grubo rečeno, neiskusna, za razliku od srpske i hrvatske političke kulture u Bosni i Hercegovini, koje se mogu oslanjati na vlastite države matice s dugotrajnom, kakvom takvom političkom tradicijom. Također, važno je spomenuti politiku viktimizacije kao jedan od temelja bošnjačke političke kulture: neupitna tragedija koju su prošli nedužni ljudi bošnjačke nacionalnosti, zbog genocida i masakra za vrijeme prošlog rata, postaje (poput duhovne religije) dio bošnjačkog identiteta. I to je, opet, sasvim legitimno i neupitno.

U svojoj „Tvrđavi“ Meša Selimović, govoreći o apsurdnosti rata, pita se: „Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko“. Ovo retoričko pitanje nas tjera da promatramo aktualnost u Bosni i Hercegovini: u toj državi, iako pomalo apstraktno za mozgove iz međunarodne zajednice, nema ni pobjednika ni gubitnika, odnosno svi su ujedno i pobjednici i gubitnici. Od toga se ne može pobjeći. Međutim većinski konstitutivni narod sa svojom novostvorenom političkom kulturom proizašlom iz rata uspijeva nametati osjećaj krivnje, svađalačko i nelegitimno političko ponašanje (nametanje već drugi put Komšića, forsiranje ukidanja kantona, nepoštivanje odluka Ustavnog suda FBiH o ukidanju neustavnih ministarstava, svađalački ton s institucijama Europske unije, pasivnost pri mogućoj izmjeni izbornih zakona,…). Upravo to pokazuje koliko je najmlađi politički narod i uspostavljena politička kultura na prostoru Bosne i Hercegovine još nezrela za razliku od političke kulture koja postoji na zapadu: umjesto da se dođe do konsenzusa, poštivanja, međusobnog uvažavanja i tolerancije, ali i zdrave političke kompeticije bez ikakvog podmetanja i nametanja, često se događa suprotno, jer većina nameće volju manjini, što je samo izraz volje za dominacijom i neshvaćanja modernog vođenja politike. Da se razumijemo, među svim političkim elitama konstitutivnih naroda postoji „volja za dominacijom“ nad drugim, ali zbog relativno mlade bošnjačke političke kulture, kao i zbog veličine njenog stanovništva, očito je da centralizacija, politička sukobljavanja, podmetanja i neargumentiranost postaju glavna paradigma djelovanja. I to je, ponavljam, sasvim legitimno. Međutim, je li to održivo? Eh, to je drugo pitanje na koje u posljednjih nekoliko godina, a još više zadnjih mjeseci, dobivamo odgovore.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

ENGLESKA WIKIPEDIA; Jedino Marija Selak Raspudić ima šansu zagorčati gotovo zajamčenu pobjedu Milanoviću u drugom krugu

Hrvatska politička scena ulazi u najdinamičniju utrku dosad, a svi pogledi usmjereni su prema mogućem okršaju u drugom krugu...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -