Subota, 16 studenoga, 2024

Marko Tomaš: Umjesto revolucije dobit ćemo policijsku državu

Vrlo
- Advertisement -

Hvaljeni pjesnik s mostarskom adresom, Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici.

Već ranije za Tomašavi stihovi u kritičkim krugovima su opisani kao stihovi prožeti govorom o stvarnosti s jasnim etičkim stavom i puno tuge, a kako je njegov način života i okruženje u kojem živi utjecalo na njegov rad, možete između ostalog pročitati u našem intervjuu s Markom.

– Poznati ste kao pjesnik s nizom prebivališta i adresom u Mostaru, zašto baš Mostar?

Pa gledaj, odrastao sam u Mostaru. Sjećanje je varljivo i selektivno. Meni su u glavi ostale samo lijepe slike iz ranog djetinjstva. Čini mi se kao da sam 90% vremena u ranom djetinjstvu proveo na Pijesku ispod Carinskog mosta. Skakali smo s pećina, puštali se niz brzake, igrali na male na Pržini, visili po carinskim sokacima, pravili golmanske parade između dvije agave u Higijenskom. Nisam se ja vratio u Mostar. Svaki put kad sam se vraćao iz nekog lutanja vraćao sam se, zapravo, tim sjećanjima.

– Svoju zbirku ‘Bulevar narodne revolucije’ koju ste nedavno predstavili i u Mostaru, nazvali ste ‘najizrazitije mostarska’ zbirka, što Vas ‘tjera’ da se čak i kroz pjesme vratite u grad koji doslovno umire?

Toponimi u knjizi su pretežito mostarski. Nije, da se razumijemo, Mostar mrtav. On je prebijen, sve su mu kosti polomljene. I onda se tu, uslijed nebrige i neobjašnjive mržnje, dogodila masa krivog srastanja. Mostar je mali grad, ali ujedno i prostor nepregledne i teško svarljive tuge. Znaš, s kim god sam dolazio u grad, kad bih ga pitao da mi jednom rječju opiše Mostar, svi bi listom izgovorili tu riječ – tuga. Grad k’o fildžan, a tuga kao ruska stepa. Meni je živjeti i vraćati se tom i takvom Mostaru pa onda i pišem o njemu.

– U jednoj od svojih starijih pjesama napisali ste kako ‘život treba provesti kao skitnica’, a kritičari Vas nerijetko povezuju s tzv. ‘nomadskim pjesništvom’. Na koji način se ta lutanja odražavaju u Vašoj poetici, koji je to poseban pečat koji je takav život ostavio na Vama?

Recimo da je najbitnije to što sam spoznao da je mnogo toga tek stvar osobne perspektive, kuta iz kojeg gledaš na stvari. Putovanja mijenjaju i produhovljuju ljude. A putovati se može na razne načine – gledanjem filmova, slušanjem glazbe, čitanjem knjiga, sjedanjem na bus, vlak ili avion. Svijet bi bio ljepše mjesto kad bi ljudi više putovali.

– Početak Vašeg pjesničkoga stvaralaštva kritika obično povezuje s Mostarom, krajem devedesetih godina, i pokretanjem časopisa Kolaps, koji bio ‘krik’ mladih protiv kolapsa koji je zadesio grad. Možete li nam reći nešto više o tom razdoblju, Alternativnom institutu, i koliko Vas je to razdoblje i angažman zaista formirao kao pjesnika?

To je bila sjajna priča, iskrena, dječačka, bez kalkulacija, pravi rock and roll. Time što smo radili tada na neki smo način uzeli vlastite živote u svoje ruke. Ako nam se sluša neki koncert mi bismo ga napravili sami, ako nam se čita nešto drugačije napravili bismo književni fanzin. Kako starimo skloni smo romantiziranju određenog razdoblja života, ali ja sam uvjeren, a vjerujem da bi se i moji prijatelji složili s tim, taj je period baš bio romantičan, upravo naivan u svojoj iskrenosti. Svako te iskustvo fomira, samim tim i taj je period umnogome odredio moj pristup stvarima prije svega. A moj pristup je, volim to vjerovati, i dalje neposredan i iskren.

– Možete li usporediti pjesništvo mladih krajem devedesetih i danas? Imaju li mladi danas dovoljno potencijala, želje i ‘pravilnog’ promišljanja ili su previše okrenuti nacionalizmu?

Teško je to uspoređivati makar nije tako puno vremena prošlo. Da, potencijala ima, ali ja ne volim suditi o tim stvarima. Iza nas su došle još barem dvije talentirane generacije ljudi koje se bave poezijom. To je to. Svatko stvari radi na svoj način i ima vlastitu motivaciju. Ako si dopustim uobražavati bilo što onda bih rekao da smo “mi” bili malo više rock and roll, baš nas nije bilo briga ni za što i ni za koga. A nacionalizam, to ti je nerazgradivo smeće. Sve se na đubrištu povijesti razgradi i slegne samo to uvijek ostaje na površini. Ne mogu više o tome trošiti riječi, tolike su nam godine zatrpane tim kužnim talogom da sam se više umorio od kopanja po njemu. Tko želi neka živi s mržnjom. To je najlakša opcija. Sve drugo zahtjeva određene napore. Pogotovo umne, a to zna biti napornije od kopanja vinograda na hercegovačkoj jari.

– Kako Vi iz svoje pjesničke perspektive, komentirate posljednja događanja i prosvjede u BiH i u Mostaru? Postoji li neko dugoročnije rješenje za konačni mir?

Da se odmah razumijemo ja nikakvog rješenja nemam. Bilo bi lijepo kad bi odjednom zavladalo mir i dobro, da svi jedni drugima pruže ruke i istinski se razumiju, ali nisam idiot pa da si utvaram da je takvo što moguće bez čarobnog štapića ili barem 3 i pol milijuna kapi tečnog LSD – a. Situacija je nadasve apsurdna. Evo, uzmimo na primjer Dragana Čovića. Čovjek nije budala. Jasno mu je da bi treći entitet bio prostor njegove političke smrti. A istovremeno ga zagovara. Prostom računicom možemo shvatiti da njemu status quo savršeno odgovara. Jednak je slučaj i sa bošnjačkim i srpskim političkim predstavnicima.

Znači, bilo što drugačije od ovoga što imamo danas za političku elitu znači njihovu propast, ostaju bez karata na koje bi igrali. Vidi, osobno me nije briga hoće li država biti podijeljena na dva, tri ili milijun entiteta i kantona. Ja ću uvijek biti protiv vlasti, tko god je predstavljao. Svaka će vlast nešto zasrati i nekog tlačiti. Ali svaki metar kvadratni teritorija Bosne i Hercegovine mora biti prostor u kojem se ja ili bilo tko drugi osjeća kao svoj na svome.

I mora nam bit omogućeno da živimo kao ljudi, prema sposobnostima i mogućnostima. I moramo se obračunati s demonima prošlosti koji bauljaju oko nas. Moramo svašta nešto. Naporno je to. I baš zbog te činjenice, zbog toga što je naporno bilo što poduzeti mi i dalje tapkamo u mraku i sudaramo se. Eto, ljudi su se pobunili, krajnje je nebitno ako netko stoji iza određenih stvari, ja znam da jako puno tih ljudi iskreno i bez oraha u džepu želi i vjeruje u promjene. Ali od početka gajim neke strahove za koje mi se čini da će se obistiniti. Opet će ljudi bez svog pristanka biti izmanipulirani od strane centara moći. Bliži se predizborna kampanja. Mnogima je sve ovo leglo kao kec na deset. Političke elite su se jako brzo snašle i sad, još jednom, pred sobom imamo ogledni primjer njihove bezobzirne bahatosti.

Opet me obuzima žalost. Umjesto revolucije dobit ćemo policijsku državu, jednu puno otvoreniju diktaturu od ove koju smo imali do sada. Sprovoditelji diktature demokracije sada imaju ispriku za takve poteze. Spretno će stvoriti psihozu i strah. Sredstva, kao i obično, neće birati. Politika naprosto podrazumijeva nepravdu. Ne može se u nju petljati s naivnošću i čistim srcem. Najebasmo načisto, baš kao i oduvijek. Nisu države bitne, barem meni, meni su bitni ljudi. A državi, tom famoznom sustavu pravnih porcedura i drugih zavrzlama, ljudi su nebitni. Osim kad treba krvariti gaće. Dok to ljudi ne utuve u glavu vječno ćemo pjevati domovini koja nas otvoreno jebe u mozak.

– Po Vašem mišljenju, kakva je književna i općenito umjetnička scena u BiH, je li previše zanemarena ili?

Što je to scena uopće? Skup slučajnih uzoraka ili nešto što je rezultat sustavnog rada? Ne znam. U BiH je sve zanemareno. Austrougarski okupator osnuje zemaljski muzej, a onda ga neovisna Bosna i Hercegovina zatvori. Eto kako ti je to. Da nije žalosno bilo bi vic. Sve je na plećima pojedinaca koji na ovaj ili onaj način postižu neke stvari. Sustavu usprkos, a ne zahvaljujući njemu. Ako je to scena onda je sjajna u usporedbi s drugim oblicima ljudskog djelovanja u Bosni i Hercegovini.

 – Jesu li umjetnici u današnje vrijeme previše ‘tihi’. Kroz umjetnost brojni su vizionari bježali od stvarnosti, kritizirali je, davali ideje, no mogu li današnji umjetnici, ovakvi kakvi jesu, doprinijeti da stvarnost bude podnošljivija?

Ako je umjetnost putovanje, a ja vjerujem da jeste, ako smatram da čovjek treba putovati kako bi otvorio vidike onda je sasvim prirodno da dođemo do zaključka da čovjeku umjetnost može pomoći. Ali umjetnike treba držati dalje od realne politike. Jedno je pitati ih za mišljenje, ono je, kako znamo, kao dupe koje svatko ima pa samim tim i umjetnici. Vođen time i ja si uzimam za pravo štošta izgovoriti. No, srce mora biti daleko od politike. Tu treba hladne glave neke stvari organizirati i odlučiti u ime drugih, a to je zajebano. Umjetnik se obraća drugima, ali u svoje ime. S politikom je bitno drugačije.

– Živimo u eri moderne tehnologije i interneta, kako se one odražavaju na umjetnost? Hoće li sve knjige postati virtualne, je li to dobar način (u ovom trenutku) da se dopre do publike?

Neće knjige nikad nestati. Elektroničke knjige će uzeti jedan dio tržišta i to je to. Knjiga je predmet koji želimo posjedovati, uzeti u ruke, prelistati, pročitati, odložiti na policu. Takav ritual čitanja nikad neće odumrijeti. Treba čitati, putovati, stvarati vlastitu stvarnost.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Masovna utapanja svećenika u Nantesu: Jedan od najmračnijih trenutaka Francuske revolucije

Tijekom Francuske revolucije, grad Nantes postao je poprište jednog od najbrutalnijih događaja tog razdoblja – masovnih utapanja katoličkih svećenika...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -