Dok se ne spriječi da gladan Bošnjak bira predstavnike Hrvatu, među njima ne može biti pune solidarnosti
Kao što lešinaru svane kad u savani ugleda kljuse na samrti, tako je i nekolicini naših dežurnih revolucionara-teoretičara krenula voda na usta kad su vidjeli da gore zgrade institucija u BiH. Evo prilike za podgrijavanje teorije o radnom narodu koji će slomiti kapitalističke okove, klasnom solidarnošću prevladati sve nacionalne i vjerske podjele, preuzeti propale socijalističke tvornice i odmah u njima pokrenuti tako tehnološki sofisticiranu i uspješnu proizvodnju da ćemo preko noći postati industrijska velesila.
Izlišno je ponavljati da je bošnjački socijalni bunt krenuo opravdano, te kako i Srbi i Hrvati u BiH imaju itekako razloga za nezadovoljstvo, ali je svakome iole upućenom bilo jasno da neće doći do širenja prosvjeda zbog predubokih podjela između tri društva unutar nakaradnog institucionalnog sklopa u kojem svaki društveni pokret nužno upada u postojeće konfliktne matrice.
piše: Nino Raspudić
Prvo što je prosvjedima nedostajalo da bi donijeli bilo kakvu radikalnu promjenu sceni je masovnost. Pet tisuća ljudi koliko je bilo na vrhuncu prosvjeda u Sarajevu ne predstavlja masovni narodni prosvjed. Ako je doista svima prekipjelo, zašto ih u Sarajevu nije izašlo sto tisuća?
Kako plenum kojeg čini manje ljudi nego što se okupi u prosječnim hercegovačkim svatovima u Mostaru može govoriti “u ime naroda”?
Jedina činjenica koja je imala težinu tijekom zimskog “bošnjačkog proljeća” je paljenje zgrada kantonalnih institucija koje se dogodilo istog dana u pet gradova, unutar sat vremena. Iz današnje perspektive to izgleda kao dobro organizirana teroristička akcija koja je iskoristila omanje socijalne prosvjede građana kao pozadinu za obračun s kantonalnim institucijama i (kako i sami kažu), dva člana predsjedništva.
Budući da je stvar propala jer nije naišla na široku potporu građana u većinski bošnjačkim sredinama, i nikakvu, osim šačice NVO i platformaških aktivista u hrvatskim i srpskim, na koncu se umjesto priznanja poraza krenulo na plenume. Skupe se navodno svi zainteresirani, nekim čudom se osigura prostor i odredi moderiranje i onda zaiskri kolektivna pamet. Onda taj promil stanovništva iznosi zahtjeve, prijetnje, ultimatume u ime svih građana. Pokrenuti kao neka vrsta parodije zbora radnih ljudi i građana i dirigirani od standardnih nevladinih gurua, već nakon nekoliko dana plenumi su pretvoreni u kolektivne psihoterapije u kojima očajni i po različitim osnovama obespravljeni ljudi iznose svoje jade, a na koncu o tome par balkanskih izvjestitelja o lijevim ideološkim kuriozitetima složi bajku za Guardian ili New York Times.
Plenumski zahtjevi se, osim ostavki, koje se ionako događaju u izbornoj godini, pa eto iste ili slične ekipe za nekoliko mjeseci opet natrag, svode na sitničarenje poput ukidanja pojedinih privilegija državnih dužnosnika. Dugotrajna šteta ove lažne revolucije je kompromitiranje bilo kakve ozbiljne i korjenite promjene političke elite koja je moguća jedino putem izbora. Zadnja događanja su učvrstila Čovića, Dodiku dala argument kako je cijelo vrijeme u pravu, istrošenog Lagumdžiju definitivno pokopala, i otvorila glavnu frontu između Radončića i SDA za bošnjačke glasače.Negiranje nacionalnog pitanja, koje tobože postaje nevažno kad se pobune i ujedine gladni radnici savršeno je na fonu nacionalizma većinskog naroda i njegovih marioneta. Što misliti o priči u kojoj mogu biti ujedinjeni zagrebački plenumaši i Lijanovići, halal-pravaši i već zaboravljene komunističke okamine?
Bilo kakvo mehaničko preslikavanje marksističkih teorija i praksi nastalih u potpuno drugačijem kontekstu na BH stvarnost je potpuno promašena, prije svega jer socio-ekonomska struktura bh društva nije “normalna”. Riječ je ustvari o tri duboko podijeljena društva, koja žive tri različite priče, tri memorije već četvrt stoljeća i u kojem se svaka nova dinamika nužno prelama na toj razini temeljnog konflikta. Drugo, radnici, oni koji svojim radom stvaraju vrijednost, su u BiH izrazita manjina. Većinu čine umirovljenici, nezaposleni, ratni stradalnici po raznim osnovama. BiH životari uglavnom na dotoku novca izvana, od međunarodne zajednice i institucija do dijaspore koja uzdržava dijelove obitelji koji su ostali u zemlji.
Dovoljno je promisliti o bizarnom podatku kako je već 2004. broj uposlenika u nevladinom sektoru bio jednak broju radnika u industriji, s tim da je danas još veći. Dakle umjesto – proleteri svih nacija ujedinite se, točno bi bilo reći – nevladini sisavci ujedinite se i preuzmite vlast. Ionako ih je na plenumima puno više od radnika. Crnog sarajevskog petka, svijet je obišla snimka ljepuškaste uplakane prosvjednice, navodno nezaposlene djevojke, koja molećivo govori specijalcima “pređite na našu stranu, pređite na našu stranu”. Sutra se otkrilo da je riječ o NVO aktivistici Lejli Kusturici, menadžerici za filantropiju pri fondaciji “Mozaik” u sklopu projekta “SIGN za održivost”, navodno i supruzi nekadašnjeg Muhameda Gracića (koji se na početku NVO-karijere preimenovao u Dennis Gratz) predsjednika Naše stranke, unitarističke partije za pravu urbanu raju.
Drugo često viđeno lice tih dana bio je predsjednik sarajevskog Centra civilnih inicijativa koji je s Radončićeve televizije i novina grmio o gladnim ljudima i bešćutnosti političara s velikim plaćama, da bi se otkrilo kako ta “sirotinjska majka” ostvaruje za te aktivnosti mjesečni prihod od 3950 maraka, dakle više od kantonalnih premijera čiji se linč prizivao. Radi se o menadžerima tuđe gladi, o krupnim industrijalcima ljudskih prava, koji su uzjašili na opravdan socijalni bijes i obesmislili ga do kraja.
Koliko je narodu prekipjelo i kakav je legitimitet trenutnih vlastodržaca moglo se testirati na prijevremenim lokalnim izborima održanima prošle nedjelje u Banovićima, rudarskom gradiću u Tuzlanskom kantonu. Očekivalo se da će se u takvoj, pravoj radničkoj sredini, u kantonu prave raje, pokazati prve izborne posljedice revolucije. Odziv je bio jako visok za lokalne izbore, preko 65%. A onda je uslijedio hladan tuš. Midhat Husić, kandidat SDA, stožerne bošnjačke nacionalne stranke, dobio je 12.050 ili 94,12% glasova! Više je ljudi u malim Banovićima glasalo za SDA-ova kandidata nego što ih se ukupno okupilo na svih prosvjedima u Bosni i dijelu Mostara tijekom zimskog “proljeća”. Toliko o legitimitetu.
Može li onda u Banovićima sjesti deset ljudi, ili u Tuzli stotinjak ili tristo u Sarajevu, pojačani hrvatskim revolucionarima-turistima, i reći: ova vlast je nelegitimna, sva vlast plenumima?Znači li to da vlast valja? Da “naši” ne kradu? Da u nekim krajevima BiH svi dobro žive?
Da nije moguće zamisliti bolju vlast i smijeniti ih? Naravno da ne, ali se stvar kvalitetno i održivo može riješiti samo unutar institucija sistema, dakle izborima. Neriješeno nacionalno pitanje osnovni je generator nacionalizma u BiH i prepreka bilo kakvoj široj društvenoj solidarnosti. Dok se ne spriječi da gladan Bošnjo bira predstavnike Hrvatu, među njima ne može biti pune socijalne solidarnosti. Teško je to objasniti našim prosvjedoljupcima, jer njima to nije cool, a i ne prolazi u Guardianu, kojeg u Banovićima očito ne čitaju.
Večernji list
wpDiscuz