Demonstracije u BiH ograničene su na bošnjačke krajeve, ne uzimajući u obzir opasnu činjenicu o napadu demonstranata istočnog Mostara na institucije zapadnoga

Bosanskohercegovački političari i državni dužnosnici tvore vjerojatno najbezizgledniju političko-administrativnu grupaciju zapadno od Rumunjske i Bugarske, ako ne i zapadno od Kavkaza.

Kao što je Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, zapravo kazao u jučerašnjem Jutarnjem, ti ljudi jesu potpuno beskorisni, i doista navlače bijes građana: uz to su, vrlo vjerojatno, besprizorno korumpirani, nepouzdani i beskarakterni. Stoga je sasvim logično da su tuzlanske i sarajevske i bihaćke i mostarske demonstracije – bez obzira na nasilje što su ga isprovocirali prosvjednici – izazvale široke simpatije.

Uistinu je, čini se, bilo krajnje vrijeme da građani BiH napadnu lošu vlast. Međutim, ovdje je nemoguće ne postaviti sljedeće pitanje: zašto su protesti ograničeni isključivo na bošnjačka područja BiH?

Kako to da se nije prosvjedovalo u Republici Srpskoj, kao ni u hrvatskim krajevima susjedne države, ne računajući užasno opasnu činjenicu da su demonstranti iz istočnog, dakle, bošnjačkog dijela Mostara, napali državne i stranačke institucije u zapadnom dijelu Mostara, što može dovesti do hrvatsko-bošnjačkih konflikta.

Misli li bilo tko da su čelnici Republike Srpske, ili, pak, predstavnici hrvatskih vlasti u BiH, bilo što pošteniji i sposobniji od bošnjačkih političara, ili, pak, da se u srpskim i hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine živi bitno bolje nego u bošnjačkim? Pretpostavljamo da ne misli.

I tu dolazimo do glavnog problema prošlotjednog “bosanskog proljeća”. Ono je, u najboljem slučaju, tek “bošnjačko proljeće”.

Žestoke i nasilne demonstracije u Bosni i Hercegovini nisu primarno socijalnog značaja (premda su mnogi sudionici u demonstracijama privučeni socijalnim motivima), a još su manje izraz klasne borbe, kao što su to utvrdili pojedini zagrebački komentatori, podjednako poznati po naivnim političkim procjenama i malom čitateljskom dometu.

Demonstracije u Bosni i Hercegovini ograničene, ponovimo, isključivo na bošnjačke krajeve te zemlje (pretpostavljam da šetnju dvjestotinjak nezadovoljnika kroz Banju Luku nitko neće nazvati demonstracijama), samo su potvrdile sada već gotovo nepovratnu nacionalnu podjelu te zemlje. Hrvati i Srbi, kao što i inače ne žele imati mnogošto s Bošnjacima, nisu htjeli sudjelovati ni u ovoj bošnjačkoj političkoj građanskoj akciji. Sada možemo, naravno, lamentirati nad činjenicom da Bosna i Hercegovina ne posjeduje ni toliki minimalni zajednički identitet, pa se nije kadra zajednički boriti protiv najgore vlasti na prostorima bivše Jugoslavije.

No, to je, naprosto, činjenica, koja mora predstavljati polaznu točku svih budućih pregovora o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina, opet nažalost, država je koju njeni narodi ne žele: Srbi uopće ne žele BiH, Hrvati uglavnom ne žele BiH, a Bošnjaci žele unitarnu BIH, koja je neprihvatljiva i većini probosanskih Hrvata.

S druge strane, potpuno je jasno da se Bosna i Hercegovina, iz objektivnih geopolitičkih razloga, naprosto ne smije raspasti.

“Bošnjačko proljeće” neće riješiti niti jedan socijalni, ni upravljački problem u Bosni.

Bosanski političari nisu najgori i najkorumpiraniji zapadno od Kavkaza zato što ih je viša sila stvorila takvima, nego zato što daytonski Ustav – koji opstaje uz pomoć također prilično korumpirane međunarodne administracije – omogućuje da se političke i ekonomske odluke donose i provode mimo bilo kakvih mjerila političke i pravne odgovornosti. Nadalje, daytonski je Ustav poništio i one preostale elemente bosanskohercegovačkog identiteta, koji su u Sarajevu i u Mostaru, pa donekle čak i u Širokom, postojali prije izbijanja rata, i prije svih strašnih zločina što su se bili dogodili.

Daytonski se Ustav mora mijenjati, ali ne uvođenjem trećeg, hrvatskog entiteta, jer doista nema nikakva smisla ni koristi da Zapadna Hercegovina postane nova Republika Srpska, nego uvođenjem potpune nacionalne ravnopravnosti na području cijele Bosne i Hercegovine. Tek onda kada će postojati vidljive, zakonske i javne pretpostavke da se Hrvati podjednako slobodno osjećaju i u Sarajevu i u Banjoj Luci, i u Mostaru, moći će se govoriti o stvaranju novog bosanskohercegovačkog identiteta. Isto, naravno, vrijedi za Bošnjake i za Srbe.

“Bošnjačko proljeće” moglo bi prerasti u bosanskohercegovačko proljeće isključivo pod uvjetom da pripadnici tri naroda u Bosni i Hercegovini imaju dovoljno povjerenja jedni u druge.

Takvo povjerenje ne da ne postoji, nego se, naprotiv, među bosanskohercegovačkim Hrvatima prošlotjedne demonstracije smatraju poglavito međubošnjačkim obračunom, u kojem su Tuzlaci i Sarajlije iskorišteni kao ulično oruđe u sukobu bošnjačkih političkih stranaka.

Dok se god ne stvore zakonski, politički, vjerski i najširi javni uvjeti za stvaranje minimalnog međunacionalnog povjerenja, Bosna i Hercegovina nužno će sve više i više sličiti na Libanon (gdje, kako znamo, socijalni i klasni čimbenici ne igraju osobitu ulogu). Nadajmo se, bez obnove međunacionalnih sukoba.