Na kavi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Nermin Tulić, legenda Sarajeva, glumac i direktor Kazališta mladih , aktivan krtičar društvenih zbivanja na društvenim mrežama i čovjek čije priče bude sjećanja na jedno vrijeme koje je odavno prošlo, za Radiosarajevo.ba priča o Zimskim olimpijskim igrama , ritualu ispijanja kave , sarajevskoj raji , ali i otkriva zbog čega više ne čita novine i ne gleda TV .
Tulić nas je odveo u kafić poznat po tome što se u njemu okupljaju navijači FK Sarajevo . On je , pak , navijač Želje : ” Ja smijem ovdje ući jer sam jači od svih ” , kaže Tulić kroz smijeh .
Razgovarala : Aleksandra Kuljanin , Radiosarajevo.ba
Nermin Tulić kaže da dan započinje kavom i cigaretom , a jutarnja kava mu je ćeif . Naručuje cappuccino , uz komentar da ” na Koševo cappuccino još nije stigao ” .
” Kod nas djeca od malih nogu piju kavu , prvo umačući kocku šećera , bez obzira što im se govori da će im rep narasti od kave . Ja ne vidim da iko u Sarajevu hoda s repom ! ” , Počinje Tulić naš razgovor , otkrivajući da uz kavu prelista novine , koje više ne čita .
” Pročitam naslov , eventualno podnaslov ako je tekst interesantan . U novinama danas nema ništa , nema imena koji pišu u novinama , nema sjajnih novinara zbog kojih su se čitale novine , nema večernjih izdanja , nema kazališnih kritika … Nekada smo kod Šipada čekali novine da pročitamo kritike u večernjim izdanjima , očekujući da kritičar spomene naše ime u kritici . ”
Govor političara u medijima na razini autopijace

Sve ono što je u novinama , dan ranije može se vidjeti na portalima , smatra on . Ne voli čitati s ekrana , ali priznaje da pročita kolumne na portalu Radiosarajevo.ba , te da pregleda vijesti na svim portalima koje otvara . Smatra da treba zakonom zabraniti mržnju u komentarima na portalima :
” Čak iu slučaju neutralnog teksta , komentatori izražavaju mržnju . Ja mislim da danas ima više mržnje nego što je to bilo u razdoblju od 1992. do 1995. , i to je nešto strašno . ”
Ne gleda ni televiziju jer je ” program užasan ” . ” Ranije je trebalo dosta vremena proći da novinar govori u dnevniku , da pročita tekst priloga , novinari su radili s lektorima . Danas to nije slučaj . Da ne uvrijedim autopijacu , ali taj govor domaćih političara u medijima je na razini autopijace . Jednostavno , kriteriji trebaju biti puno strožiji da bi se bilo tko pojavio , a kamoli progovorio javno . ”
Twitter kao ventil
Tulić je izrazito aktivan na društvenim mrežama , a za sebe kaže da je amater sociolog , te da mu Twitter  dođe kao ventil , način da se kroz aforizme izrazi .
” Više volim i ‘ glup ‘ status nego citat . Volim da svatko smisli nešto svoje , citirati je postalo smiješno ” , kritizira on uz opasku da danas Bukowskog citiraju ljudi koji ne znaju kakav je on čovjek bio : ” Citiraju Bukowskog , a onda nakon 15 minuta stave ajet iz Kur’ana ! ”
Priznaje da mu je Twitter malo ‘ pametniji ‘ od Facebooka , jer je ograničen na 140 znakova , što ga privlači više : ” Facebook , to mi dođe kao obiteljski album ! ”
” Nama iz prošlog stoljeća dovoljna je jedna rečenica da sve kažemo , da se razumijemo ” , dodaje on uz smijeh .
Glazba iz prošlog stoljeća
Naš razgovor nakratko prekida poziv Tulić kćerke , a njegov telefon zvoni kao prošlost : glazba nekadašnje emisije Sport i glazba iz programa prijeratnog Radio Sarajeva .
” Volim glazbu koja se svirala prstima , a ne onu koja nastaje u kompjuteru ” , sjetno kaže , otkrivajući da je rastao uz rock’n’roll 70 – ih i 80 – ih godina prošlog stoljeća :
” Slušam radio i mijenjam radio stanice , a kad smo moja supruga Maja i ja sami kući , onda pustimo našu glazbu , po mom izboru ( smijeh ) , na YouTubeu i uživamo . ”
Na pitanje koja mu je glazba najdraža , te koga najčešće sluša , otkriva da mu je pjesma Cockney Rebel Sebastian ” vrh ” , što znaju i njegovi prijatelji pa mu s vremena na vrijeme pošalju link da se prisjeti.

 
Ne voli tenore u glazbi , ali voli muške glasove :
“ Freddy Mercury je vrh svega , zašto mu se moralo dogoditi sve to što mu se dogodilo ? ” , Pita se Tulić , uz opasku da glazbu koju voli sluša cijelim tijelom .
Mišljenja je da je danas glazba ugušena turbo folkom : ” Dobra glazba mogla bi odgajati generacije , ali danas imamo turbo folk koji je užas , ti tekstovi , garderoba , spotovi … da se čovjek naježi . Svi žele preko noći postati zvijezde ”
Kaže da je poslušao i Amara Jašarpahića Gileta , ” o kome su svi pisali ” , i da ga smatra talentiranim , ali da nisu svi kao on :
” I mi smo slušali Tomu Zdravkovića , Harisa Džinovića , Šabana Šaulića , Miroslava Ilića … I Gileta bismo slušali da je tada bio aktualan , to su ti kafanski pjevači koji su znali pjevati , a ovo danas ni pijani ne bismo slušali . ”
‘ Da mi je doživjeti ponovno Sarajevo ’84 …. ‘
Nermin Tulić se u razgovoru za Radiosarajevo.ba prisjetio i Zimskih olimpijskih igara 1984.
” Gledali smo TV i čekali vijest o gradu koji će dobiti Zimske olimpijske igre . Kada je Noka Bilić izgovorio riječ Sarajevo , moj prijatelj Zlatko i ja smo poskočili , a on je , kako je bio viši od mene , razbio luster rekavši : Ma je * o luster , nek ‘ smo dobili Olimpijadu . ”
Prisjeća se da je Sarajevo slavilo i puno prije veljače ’84 . godine , a često mu naumpadne vrijeme kada su svi građani izašli i očistili snijeg ispred svojih vrata .
” Mi kada smo bili djeca jedva smo čekali da padne snijeg , pa da u Titovoj ispred radnji čistimo snijeg i zaradimo koji dinar ”
Mišljenja je da danas svi bježe od posla :
” U zemlji kakva jeste , može se zaraditi , ali je lijenost i čekanje da nam nešto ‘ padne s neba ‘ ubilo volju u mladim ljudima . ”
Vraćajući se u razgovoru na Olimpijadu , Tulić kaže da je najviše pamti po kafanama u kojima su gostovale kuhinje iz republika tadašnje Jugoslavije , s glazbom i specijalitetima iz tih krajeva . Asocijacija na ZOI 1984. su mu vedra i nasmijana lica građana i gostiju koji su u Sarajevo došli iz cijeloga svijeta :
” Kad prođem ulicom u veljači , gledam lica i uhvati me tuga ”
Rastužuje ga , kaže , to što se njegova generacija ima čega sjećati , a ove mlade generacije nemaju veličanstvene događaje koji su obilježili njihovu mladost u Sarajevu .
” Mi smo imali ugodan život , bez puno razmišljanja što će biti sutra . Roditelji danas se brinu više za svoju djecu nego naši roditelji . ”
Radio kao najveća ljubav
O temama stanja u kulturi nije želio razgovarati , jer ga te teme , kako kaže , uvijek uozbilje . Prisjeća se kako je kao dječak od 8 godina glumio u dječijoj dramskoj grupi na tadašnjem Radio Sarajevu . Partner mu je kaže bio mikrofon , a radio mu je i danas najveća ljubav .
Kada je u ratu ranjen , ostavši bez nogu i ležeći u bolnici razmišljao je što i kako dalje , a onda bi , priča , pomislio : ” Uvijek imam radio ! ”
Prisjetio se i čuvenog Đorđa Lukića i rečenice ” Smrt fašizmu , sloboda narodu . Ovdje Radio Sarajevo . ”
” Pamtim vrijeme kada su se ljudi okupljali oko radija slušati emisije ” , sjetan je Tulić . I danas , kaže , u kući ima stari Kosmaj radio i pisaću mašinu na kojoj je sam otkucao svoj ​​maturski rad .
Da je Nermin Tulić neko
” Da sam ja netko promijenio bih sve ! ” Odlučan je Tulić , a onda se fokusira na Sarajevo : ” Prvo bih oprao Sarajevo . To je bio čist grad , a sada je prljav . Zabranio bih i parkiranje na trotoarima , trotoari su za pješake . Napravio bih reviziju ko sve ima dozvolu za parkiranje gdje god hoće . Naročito me boli što žene s bebama u kolicima moraju obilaziti vozila , silaziti s nogostupa na ceste , riskirati svoj ​​život … ”
Zaključuje kako bi policija mogla živjeti od naplaćivanja kazni za nepropisno parkiranje .
Boli ga , dodaje , i uništavanje parkova i sječa drveća :
” Nedavno sam čitao da je direktor jedne škole pozvao poduzeće ” Park ” da posječe drveće u dvorištu škole . To je nezamislivo , parkovi su nam goli ! Malo je klupa , malo zelenila , a grade se hoteli . Od toga trebamo krenuti . Od toga bih počeo , a mogao bih do sutra nastaviti pričati ”
Njegova zaostavština Pozorištu mladih

Kazalište mladih u svom foajeu ima prilaz za osobe s invaliditetom za publiku .
” Kada smo došli na ideju da napravimo prilaz rekao sam kako ne želim da to bude za mene , ja ne koristim taj prilaz . Ja neću biti vječno u Pozorištu , bolje je da to bude prilaz za publiku , rekao sam ” , zaključuje Tulić rekavši kako svatko ima svoju savjest i prema savjesti treba da radi , a prilaz za osobe s invaliditetom je njegova zaostavština Pozorištu mladih .
Jedan od malobrojnih džentlemena starog kova nije dozvolio da redakcija platiti kavu , uz kategorične riječi kako on nikada neće dopustiti da dama u njegovom društvu plati račun . Uz smijeh i posljednje gutljaje kave , kazališni doajen završava svoju priču za Radiosarajevo.ba . Nadamo se da ćemo ponovno imati prilike razgovarati s njim .
Radiosarajevo.ba