Utorak, 12 studenoga, 2024

Ima li šanse za „dovršenje internacionalizacije“ tzv. bosanskog pitanja?

Vrlo
- Advertisement -

Riječ dr.sc. Mile Lasića na promociji knjige prof. dr. Mirka Pejanovića „Ogledi o državnosti i političkom razvoju BiH“, na Filozofskom fakultetu Sve-Mo, 30. 01. 2014.

Ima li šanse za „dovršenje internacionalizacije“ tzv. bosanskog pitanja?

Zašto je integracija Bosne i Hercegovine u Europsku uniju strategijski cilj u vremenu postdaytonskog političkog razvoja, zapitao se profesor dr. Mirko Pejanović već u uvodu svojih „Ogleda o državnosti i političkom razvoju BiH“ (Šahinpašić, Sarajevo, 2013, treće izdanje, str. 338), kako bi  se potom u svih osam poglavlja svojih ogleda eksplicite i implicite bavio odgovorima na ovo „to be or not to be“ Bosne i Hercegovine. Zapravo, već u uvodu dr. Pejanović je ponudio i kompleksan i vrlo precizan odgovor: „Nije samo zato da bi se postigao evropski standard življenja. U pitanju je postizanje stabilnosti u političkom razvoju države Bosne i Hercegovine. Radi se o stabilnosti koja proističe iz članstva u Evropskoj uniji. Za Bosnu i Hercegovinu to podrazumijeva dovršetak internacionalizacije bosanskog pitanja shvaćenog kao samoodrživost u egzistenciji i razvoju države Bosne i Hercegovine unutar evropske zajednice naroda i država. Znači i još jedan momenat, a to je dokidanje političkih silnica kako unutrašnjih tako i vanjskih, koje mogu dovesti do etničke podjele države Bosne i Hercegovine“ (str. 17).

Ovakvim hipotezama je profesor Pejanović u uvodu izložio i koordinate i obzore u kojima bi bilo moguće razrješenje bh. državnog pitanja i bh. nacionalnih pitanja. U razradama koje slijede u Pejanovićevoj studiji, primjerice u izlaganju iz 2008. godine povodom Dana neovisnosti BiH (od 74. do 77. stranice studije pod istim naslovom kao i svojedobno u „Oslobođenju“ – „Pitanje svih pitanja – članstvo u Evropskoj uniji“), ukazuje se s pravom i na odgovornost tzv. međunarodne zajednice „za učvršćenje mira u BiH i jačanje državnosti BiH i njene samoodrživosti i integracije u EU i NATO“.  Ovime je, zapravo, profesor Pejanović podrobnije objasnio što misli pod „dovršetkom procesa internacionalizacije“ tzv. bosanskog pitanja. Nema dovršetka „internacionalizacije“, dakle, barem onakve kako ju razumije profesor Pejanović, bez punog članstva BiH i u EU i u NATO savezu. Svi ogledi u ovoj Pejanovićevoj knjizi komplementarno svjedoče, zapravo, o potrazi za metodama „dovršenja internacionalizacije“ bosansko-hercegovačkog pitanja. Ni u kojemu slučaju autoru ne treba uzeti za zlo što u pravilu govori o „bosanskom“, umjesto  o bosanskohercegovačkom pitanju, jer se iza ove njegove retorike ne skrivaju svjesne redukcije i simpflikacije, kao kod mnogih drugih kojima bi „otpao jezik“ kad bi govorili korektnom ustavno-pravnom kategorijom, izvedenom iz službenog imena naše zemlje. U Pejanovićevim studijama riječ je, naime, o terminus tehnicus uporabi atribucije „bosanski“, što je prirodno za rođenog Bosanca, nekoga tko je krenuo na svoj put iz Matijevića (između Kladnja i Tuzle) da bi stigao do savjetnika u Predsjedništvu SFRJ i do člana ratnog Predsjedništva BiH, a kao pripadnik akademske zajednice do redovitog profesora na FPN-u UN-SA i njegova dekana, uostalom i profesora kojega rado imamo na našem Filozofskom fakultetu, jer predstavlja obogaćenje s obzirom na njegovu zavidnu akademsku karijeru. Kolega Milan Vego je govorio o Pejanovićevim knjigama, a ja ću spomenuti da je prije dvije godine izabran i za dopisnog člana ANU BiH zahvaljujući i znanstvenom radu i ukupnom javnom angažmanu.

Uvaženi kolega Pejanović je i čovjek socijaldemokratske orijentacije, netko komu „srce udara lijevo“, član je najviših gremija unutar SDP BiH i zastupnik  u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Ovdje to spominjem samo iz razloga što mogu zamisliti koliko mu je teško podnositi političko nasilje i kulturu nadbijanja unutarstranačkih i parlamentarnih gremija s obzirom da se i kao političar i znanstvenik zalaže za političku kulturu međusobnog uvažavanja i jačanje parlamentarnog načina odlučivanja na svim razinama. Nije slučajno, naime, što se kroz sve Pejanovićeve oglede proteže kao nekakva „crvena nit“ i  pozivanje na vrijednosti ZAVNOBiH-a (uostalom, ogledom o njemu i završava ova knjiga), jer mu je beskrajno jasno i kao političaru i znanstveniku da BiH može opstati samo kao „i srpska i hrvatska i muslimanska“, odnosno bošnjačka, govoreći ovovremenim jezikom. I europska, moglo bi se dodati, misleći konzekventno Pejanovićeve oglede, i tako da i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima bude u njoj komotno a ne tijesno. A takva BiH može – poslije svih ratnih i poratnih nasilja – nastati samo putem ustavno-pravnih, gospodarskih i političkih reformi, u konačnici temeljnom transformacijom i autotranzicijom. Civilizacijsko razrješenje je moguće, dakle, samo temeljem dubokih reformi i poštivanja ljudskih prava sviju bh. građana i prava već čvrsto oformljenih bh. skupnih identiteta.

Da bi se stiglo do povoljnijeg toposa „dovršenja internacionalizacije“, to jest do  rasplitanja naših političkih i kulturoloških drama u ambijentu Europske unije, nezaobilazne su ustavne reforme, o kojima govori i profesor Pejanović već u naslovu I. glave IV. Poglavlja svoje knjige („Politički razvoj i ustavne reforme“). U ogledu „Ustavne promjene – najsloženija reforma u procesu integracije BiH u Europsku uniju“ dr. Pejanović polazi od neosporne premise kako BiH  i kao društvo i kao država prolazi u postdaytonskom periodu kroz procese: a) postsocijalističke tranzicije i b) postratne obnove i izgradnje mira, pri čemu je posebice ovo potonje pod direktnim utjecajem tzv. međunarodne zajednice, pa zaključuje kako je promjena „Daytonskog ustava BiH“ (njegov izraz), „bitna pretpostavka za odvijanje procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez“ (vidjeti na stranama 161 -182). Vrijednost ovoga ogleda iz 2006. je posebno u objektivnom objašnjenju prvog neuspjelog pokušaja usvajanja amandmana na Ustav BiH, poznatog  pod imenom „travanjski paket“ (iliti „aprilski paket“).  Inače, profesor Pejanović posvećuje političkom pluralizmu, proturječnostima parlamentarne demokracije i ustavnim promjenama i završno osmo poglavlje njegovih ogleda.

Nema potrebe, niti je moguće znanstvenim putom osporiti Pejanovićev par excellence proeuropski kauzalitet, to jest uvjetovanost unutarnjih i reformi koje podrazumijeva proces privođenja BiH Europskoj uniji. Ima potrebe, pak, u akademskoj raspravi problematizirati Pejanovićev zaključak kako „postizanje strateškog cilja integracije BiH u evropske i evroatlantske institucije pretpostavlja jačanje institucija na državnom nivou“ (str. 172). Ovaj pristup može, naime, poslužiti, i služi već, hegemonističkim narativima i politikama da inzistiraju još više na centralističkim koncepcijama, neprimjerenim višenacionalnom sastavu, pa i daytonskom ustrojstvu zemlje. Usuđujem se reći, u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH i nije riječ toliko o nužnosti  jačanja institucija na državnoj razini, koliko o nužnosti poštivanja načela ustavnosti i zakonitosti, te prijekoj potrebi za izgradnjom sustava koordinacije koji uvažava sve razine upravljanja i institucije vlasti i u RS-u i u Federaciji (uključivo u kantonima kad je riječ o njihovim isključivim i podijeljenim nadležnostima s institucijama Federacije BiH.) Samo uz precizno uspostavljeni mehanizam koordinacije u BiH, kako bi se  s razine države BiH govorilo „jednim glasom“ u odnosima s EU i NATO-om, možemo napraviti sljedeći iskorak u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. Ne pomaže, dakle, načelan zahtjev ili apel za „jačanje institucija na državnom nivou“, ako se i dalje ne budemo respektirali i kao ljudi i kao kolektiviteti, ukoliko ne bismo poštivali Ustav BiH i ustave nižih razina organiziranja.
Svaka od političkih opcija u BiH se i dalje, nažalost, muči s razumijevanjem nužnosti konsenzualne političke kulture i izgradnje mehanizma koordinacije. Zato se ovdje mora naglasiti kako izvan  mehanizma koordinacije – u čijoj je osnovi novi  tip političke kulture, onaj koji respektira i potrebu za neposrednom političkom artikulacijom svakoga pojedinca, ali ni na koji način ne dovodi u pitanje višenacionalnost naše zemlje i njezin teritorijalni integritet – i nema spasa za Bosnu i Hercegovinu. Otuda se ne smiju domovi naroda u BiH dovoditi u pitanje, kao što se ne smije ni dvodomni parlament pretvarati u dva doma naroda, ili u dva zastupnička/predstavnička doma. (Dometnut ću ovdje kako je profesor Pejanović kao zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH bio od velike pomoći i meni osobno i cijeloj Ekspertnoj skupini za pripremu ustavne reforme u Federaciji BiH. Nažalost, uslijed totalnog zamiranja parlamentarnog života u Federaciji BiH, naš nacrt Ustava Federacije u BiH je do daljnjega „na ledu“.
Je li samo do ovojesenjih općih izbora, ili za svagda, pokazat će vrijeme …

U naslovu II.  glave IV. poglavlja Pejanovićevih ogleda pita se: „Kako izgraditi pristup promjeni i evropeizaciji Dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine“? Radi se o Pejanovićevom referatu s okruglog stola iz 2009. u organizaciji Napretka i Diplomatske akademije u Beču.  Dovršetak internacionalizacije bosanskog pitanja – veli naš autor i u ovom ogledu – podrazumijeva proces izgradnje mira, kao i izgradnju demokratske strukture države BiH i izvođenje reformi koje su pretpostavke za punopravni prijem BiH u članstvo EU i NATO-a. Otuda se proces integracije BiH u EU javlja kao „lokomotiva“ koja istovremeno svojom snagom utječe i na europsku i na unutarnju integraciju BiH. Radi se o tome da BiH ovim putom utvrđuje svoje unutarnje strukture i istovremeno se približava EU. Ovdje moram kazati i izrijekom, između profesora Pejanovića i mene, vjerojatno zbog toga što se već dvije decenije bavimo ovim pitanjima, vlada ovdje skoro apsolutno suglasje. Mogu se složiti s njime da u „uslovima stranačkog antagonizma“ (uz ogradu da bi se moralo govoriti i o stranačkom-međunacionalnom antagonizmu) nije moguće izvesti ustavnu reformu bez „usmjerenog i snažnog pritiska međunarodne zajednice“. Ovo se inače u diplomaciji zove „pružanje dobrih  usluga“ tzv. treće strane i posve je legitimna metoda tzv. javne diplomacije.

Usput kazano, opravdana je i Pejanovićeva kritika dominantnoga pristupa kruga zemalja koje čine PIC, odnosno Upravni odbor PIC-a, a koji se zrcali u stavu – „ustavne promjene su poželjne i moguće ako ih dogovorom osiguraju političke elite iz tri konstitutivna naroda“. I ovakav pristup međunarodne zajednice i domaći govor o ustavnim promjenama uz obilno prisutstvo nacionalističke retorike, zaključuje prof. Pejanović, „ostaje govor koji destabilizuje društveno-političko stanje“ (str. 180). Ne bih se, međutim, mogao složiti s Pejanovićevom  sistematizacijom „stranačkih govora o ustavnim promjenama unutar vladajućih  stranaka“, jer ih svodi na dvije koncepcije i neadekvatno ih atribuira. „Prva je koncepcija federalizacije Bosne i Hercegovine na etničkoj osnovi“, tvrdi prof. Pejanović, a „ova koncepcija zagovara formiranje trećeg (hrvatskog) entiteta“. Po autoru, s ovom koncepcijom otvara se pitanje „razgraničenja entiteta“ i ovakav ishod bi „zasigurno doveo do novih tenzija i sukobljavanja“. Pri tomu, ne pripadam ni političkom ni politološko-pravnom krugu koji zagovara „treći entitet“, ili „treću federalnu jedinicu“, nego uskom krugu tzv. trećeg modusa, to jest ljudima s margine koji zagovaraju institucionalnu jednakopravnost, sve do institucionalne autonomije. Pa ipak sam dužan primijetiti kako sam jako skeptičan prema zatvaranju očiju da postojeća podjela na dva entiteta, srpski i de facto ovaj drugi s bošnjačkom dominacijom, proizvodi nerješivu krizu unutar zemlje. Otuda je i opasno nalijegati na rudu bošnjačkom plašenju Bošnjaka „trećim entitetom“, odnosno diskvalificirati zahtjeve za preustrojem Federacije i cijele BiH osudama „koncepcija federalizacije Bosne i Hercegovine“. Time se detaljnije bavim u mojoj novoj knjizi „Aporije multikulturalnosti…“, pa ću ovdje tek kazati kako moderne teorije upravljanja razlikama u podijeljenim društvima podrazumijevaju pluralnost i uvažavanje sviju identiteta, kao i decentralizaciju, ma kako došlo do određenih grupiranja, uključivo i etnoteritorijalna grupiranja. Teorije interkultulanosti, koje pokušavam posredovati, uostalom, duboko preziru „sindrom jednosti“ (I. Lovrenović), odnosno  unitarne metode prisilnih asimilacija i nasilnih integracija …

Uz nadu da mi kolega Pejanović nije već i/ili neće previše zamjeriti, referirat ću se i na zaključak na 181. strani njegove knjige, koji bi se, također, mogao zlorabiti od unitarističko-hegemonističkih koncepcija, ma koliko prof. Pejanović ne pripadao tom narativu već kao stručnjak za lokalnu samoupravu i europski regionalizam. „Posmatrano u dužem vremenskom trajanju model federacije sa tri entiteta na etničkoj osnovi vodio bi disoluciji države Bosne i Hercegovine i srastanju hrvatskog i srpskog entiteta sa Hrvatskom i Srbijom“, ustvrdio je dr. Pejanović, doduše u vrijeme kad su o takvomu nečemu sanjale mnoge usijane glave. Nema, međutim, nikakvih ovovremenih dokaza za ovu tvrdnju. Usput kazano, nema dokaza niti da su tri ili pet entiteta gora od dva, ali se time ovdje ne mogu baviti. Jedno sam siguran, kada budu objavljeni rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva i posljednjem političkom slijepcu bit će jasno da se etnoteritorijalizacije ne mogu i smiju ignorirati, jer su naša realnost. Profesoru Pejanoviću je, dakako, kao malo komu drugome jasno da se u budućnosti ove zemlje, ako ju ima, i ne radi o drugomu do o transnacionalnoj i transentiteskoj suradnji po uzoru na EU i euroregije u njoj. Svi će „entiteti“, i po mojem uvjerenju, biti  u europskoj perspektivi naše zemlje „euroregioni“, i nužno multietnički. Plašenje „trećim entitetom“ će se jednoga dana iskazati i unutar etnoteritorijaliziranih prostora pod političkom kontrolom bošnjačkih stranaka samo jeftinom manipulacijom „sarajevocentričnih“ akademskih i političkih narativa. Plediram zato i kao znanstvenik i privrženik interkulturalnih susretanja da  se bh. etnoteritorijalizacije, koje su skoro završene, promatraju kao unutarnji usud BiH, a ne kao metoda koja vodi pripajanju hrvatskih i srpskih teritorija u BiH – Hrvatskoj i Srbiji. Ovo, naime, ne dolazi u obzir već iz ugovornih partnerskih odnosa koje ove dvije zemlje imaju s Europskom unijom – jedna kao članica, a druga kao kandidat, što BiH nažalost nije.

Druga koncepcija je – obrazlaže profesor Pejanović kontrapunkt obrazloženoj koncepciji federalizacije Bosne i Hercegovine – „zasnovana na građanskim interesima i nacionalnoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini“,  što je načelno ispravno, ali traži kritičko propitivanje. Ako se nekritički prihvaća ono što ponavlja kao mantru SDP BiH, onda je riječ o metodološkoj pogrešci, jer prenebregava da se građansko i političko-interesno mora artikulirati unutar sviju bh. naroda, kako bi se mogla jednoga dana napraviti voljna „politička zajednica“, ili „voljna nacija“, po uzoru na procese pretvaranja konfederacije u de facto federaciju u  Švicarskoj. Iz mojega kuta gledanja, dakle, ne radi se o dva  nego najmanje o tri moguća pristupa ustavnim promjenama, prva je unitaristička a druga separatistička, dok bi se ta treća mogla zvati federalističkom metodom upravljanja razlikama u par excellence višenacionalnoj zemlji BiH i to na  načelima odgovorne konsocijacije i uz korekciju ove metode pravilima većinske demokracije…
Ne želim preskočiti ni III. glavu ovoga važnoga poglavlja Pejanovićeve knjige („Akteri civilnog društva i ustavne promjene“), kako mi ne bi izmakla dobro postavljena dijagnoza o važnosti civilnoga društva u tranzicijskoj zemlji kakva je BiH, ali još više kako bih ukazao na zasluge Srpskog građanskog vijeća (SGV), čiji je prof. Pejanović utemeljitelj i bio predsjednikom sve do 2010. godine. Zahtjev SGV-a  iz 1997. godine da se ukine diskriminacija građana na etničkoj osnovi doveo je, u konačnici, i do odluke Ustavnog suda BiH u srpnju 2000. godine o konstitutivnosti srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Dakako, riječ je o načelno dobro postavljenom rješenju, mada se položaj konstitutivnih naroda i nije u bitnomu popravio tamo gdje su u pozicijama „konstitutivne manjine“ (Ugo Vlaisavljević). Ali, jeste ovim putom načelno dokinut ustavno-pravni politički aparthejd za konstitutivne narode, što je zasluga SGV-a i profesora Mirka Pejanovića. On je, dakle, bio i „Sejdić i Finci“, daleko prije ovoga planetarno poznatoga dvojca, koji je prošle godine biran za „ličnost godine“ i u Mostaru. Izabrali smo „dvoličnost godine“, prokomentirao je glavni proizvođač krize u protekle tri i pol godine, gospodin Zlatko Lagumdžija s njegovim susjedom na toj svečanosti, gospodinom Draganom Čovićem.

Poglavlja V „Bosna i Hercegovina u procesu evropskih integracija“ ima u prvom redu dokumentarističku težinu, jer svjedoči da je profesoru Pejanoviću odavno jasno koliko su isprepletene unutarnje integracije u BiH i proces pridruživanja europskim integracijama. U glavi prvoj ovoga poglavlja je, naime, riječ o referatu „BiH i evropske integracije na početku XXI. stoljeća“,  podnijetom na međunarodnom simpoziju u Sarajevu 2000. godine, kada su se u BiH stručnjaci koji imaju što reći o Europskoj uniji brojali na prste jedne ruke. U svakom slučaju, profesor Pejanović je već tada postavio svoje glavne hipoteze o procesu dovršenja internacionalizacije „bosanskog pitanja“ u sklopu europskih i euroatlantskih integracija. Tada se, doduše, prenaglašeno govorilo o unutarnjoj integraciji kao varijabli regionalne suradnje putem Pakta za Jugoistočnu Europu, koji se u međuvremenu transformirao u Vijeće za regionalnu suradnju. Ova regionalna dimenzija procesa pridruživanja zemalja „zapadnog Balkana“, kako se stručno zove najkasnije od Solunske agende, iz 2003. godine se tu i tamo, među neznalicama, i danas pojmovno i sadržajno osporava.

Iz zaključnih razmatranja prve glave ovoga poglavlja navest ću i upozorenje profesora Pejanovića kako nije moguće postići „unutrašnju integraciju u obliku jedinstvene države“, ukoliko izostane „strategijsko usmjerenje Evropske unije za ubrzani prijem Bosne i Hercegovine  u Evropsku uniju“ (str. 213). Od tzv. zagrebačkog summita EU iz 2000. godine, a pogotovo od Solunske agende, naime, vrijedi pravilo – metaforično iskazano – regate umjesto konvoja tijekom privođenja novih članica u EU, pa tko brže djevojci – njegova djevojka. To znači, da se od Europske unije ne mogu očekivati izuzeci, nego se moraju ispunjavati precizno utvrđeni kriteriji, standardi i mjerila. One zemlje čije se političke elite zadovolje formalnim, vertikalnim povezivanjem („EU-izacijom“), a nisu spremne za duboke, temeljite reforme („europeizaciju“) svojih politika i ustavno-pravnih ambijenata, ostaju izvan ove sui generis tvorevine i povlaštenog kluba u kojem važe odredbe europskog, komunitarnog prava i načela poput supsidijarnosti, solidarnosti i harmonizacije, prenijetoga i djeljivog suvereniteta, četiriju sloboda i višestrukih identiteta …
S obzirom da su u ovomu poglavlju i drugi tekstovi starijeg datuma, mogu se susresti i oni pojmovi i pristupi koje smo već problematizirali, primjerice kako bi u slučaju izostanka unutrašnje integracije „ojačale snage etničke podjele i sa njima velikodržavne težnje susjednih zemalja za podjelu Bosne i Hercegovine“ (str. 213),  na koje su europski procesi u susjednim zemljama već dali odgovor. Ali se zato u zemlji BiH nije našao odgovor za procese beskrajnih dioba po etničkim i svim drugim linijama, ma koliko se te podjele željelo gurnuti pod tepih. Dakako, one se moraju nadilaziti uz pomoć „nove paradigme“ i filozofije i prakse otvorenog društva, duboko utkanih u temeljna načela Europske unije, o kojima i profesor Pejanović govori, primjerice u glavi „Čerčil je bio u pravu“, u kojoj se bavi i fenomenom „četiri slobode“, odnosno filozofijom i praksom „otvorenog društva“.

Iz  VI. poglavlja Pejanovićeve knjige „Migracije, povratak izbjeglica i obnova multietničkog povjerenja“ izdvaja se prva glava „Evropska paradigma zajedničkog življenja“, u kojoj se ukazuje da su religije u historijskom razvoju imale ulogu „kulturološke osnove stvaranja etničkog i nacionalnog identiteta naroda na prostoru Bosne i Hercegovine“, te da je višestoljetno iskustvo života na istom, zajedničkom prostoru dovelo do nastanka „svijesti o zajedničkom životu i toleranciji“ (str. 228), da bi se iz „višestoljetnog življenja u zajedništvu razvila (se) kultura međuetničke i međuvjerske tolerancije (str. 230). Ovo je najvećim dijelom točno, mada se izbjegava odgovor na pitanja kako se u prijelomnim momentima povijesti (primjerice tijekom osmanlijske ili austrougarske okupacije – počevši od 1463. i 1878., ili pak u prijelomnim „jugoslavenskim godinama“ poput 1918., 1941., 1945., 1991/1992.), kulturološki slični i bliski bh. ljudi nađu u ogorčeno suprotstavljenim taborima. Nevezano uz Pejanovićevu knjigu, po mojemu mišljenju, svaki pristup koji skriva istinu o „millet sustavu“ , ili Kallayevoj koncepciji „bosanske nacije“ daje poticaj pogubnoj ideologiji o „temeljnom narodu“ i manje temeljnim narodima, koji navodno imaju „rezervne domovine“,  odnosno opravdava zloćudnu ideologiju po kojoj su uzroci problema uvijek i samo u „susjedima“ i „komšijama“. Opet nevezano uz Pejanovićevu knjigu, posebno je žalosna sarajevocentrična ideologija kako je, navodno, bh. način života paradigmatično važan i za Europsku uniju. To je bedastoća za kojom ponekad posežu čak i „visoki predstavnici“ u našoj zemlji. Istina je puno jednostavnija, samo u rijetkim povijesnim momentima, poput tzv. socijalističkoga, u BiH se masovnije orođavalo među njezinim narodima, internacionaliziralo i europeiziralo. BiH je danas samo ogledalo loše europske prošlosti i jedva dodiruje vrijednosti paradigme nenasilja i uvažavanja drugosti, koje su u osnovi projekta Europske unije kao projekta mira.

Iz ovoga poglavlja izdvojit ću i glavu četiri „Demografsko-migracijski problemi u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini“, u čijoj je osnovi znalački pripremljen Pejanovićev referat za znanstveni skup „Hrvati  u BiH: Problemi ustavnog položaja, kulturni razvoj i nacionalni identitet“, održan u Zagrebu 2009. godine, objavljen i u zborniku Instituta Ivo Pilar, 2010. godine. Za svaku pohvalu je što profesor Pejanović u ovomu referatu u uzroke iseljavanja Hrvata iz BiH ubraja i „osjećaj neravnopravnosti hrvatskog naroda uslijed dvoentiteske podjele države Bosne i Hercegovine“ i njezine „neizvjesne budućnosti“ (str. 252). Mudrošću i poštenjem znanstvenika i javnoga radnika, profesor Pejanović preporučuje u zaključnome dijelu ove studije poduzimanje „zajedničkih sistemskih mjera“ dviju država  (BiH i Hrvatske), kako bi se „zaustavilo daljnje iseljavanje Hrvata“ i omogućio „povratak prognanog hrvatskog stanovništva u Posavinu, banjalučku i dobojsku regiju“ (str. 254-255).

Vrlo je zanimljivo i VII. poglavlje „Pretpostavke ubrzanja integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju“, u kojemu se pomalo naivno idealistički zagovara formiranje proeuropske programske koalicije koja bi činila većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH, kako bi izgradila a) strateško opredjeljenje koje bi BiH vodilo i dovelo do statusa kandidata, te b) akcijsko opredjeljenje u kojemu bi se definirao set zakona koji bi vodio ubrzanju integracija i u EU i u NATO. Intrigantan je, također, i prijedlog da Europska unija i parlamentarne vlasti u BiH definiraju „zajedničku odgovornost“ da se „uspostave i sprovedu nužne reforme“ (str. 273). Ovaj sam prijedlog, ipak, nazvao naivno-idealističkim, jer se ne može kontrirati europskom odgovornošću neodgovornosti i dubokom antieuropejstvu pripadnika naših političkih elita, koje su samo na riječima slatkorječivi Europljani, čast izuzecima. O kakvoj se neodgovornosti i antieuropejskim politikama radi u BiH, uostalom, govori i tabela na 270. strani Pejanovićeve studije, iz koje postaje razvidno da je OHR nametnuo između 1997. i 2009. godine čak 895 odluka. To je, dakako, po sebi dokaz o protektorskoj ulozi OHR-a, pri čemu je razvidno, također, da bi se bez tih intervencija politički sustav odavno urušio.

S obzirom da sam posljednje, VIII. poglavlje već doticao, izdvojit ću ovdje tek autorovo zalaganje za tzv. bazični konsenzus glede promjena Ustava BiH i za uspostavljanje „programske koalicije stranaka“ koje imaju parlamentarnu većinu, kako bi tim putom Parlament zadobio „demokratski kapacitet“ za promjenu Ustava BiH. Radi se, zapravo, o prijedlozima iz Pejanovićeve studije „Društveno-istorijske pretpostavke konzensusa parlamentarnih stranaka za promjene Ustava BiH“ ,  objavljene prvotno u časopisu „Pravna misao“, broj 5-6/2013. Profesor Pejanović i ovdje i drugdje uzroke za opće zastoje glede ustavnih promjena i europskih i euroatlantskih integracijskih procesa nalazi u tomu što je u BiH „umjesto interesnog i građanskog formiran etnički pluralizam“ (str. 320), kao i u tomu što je u BiH umjesto parlamentarne demokracije „na sceni partitokratija“ (str. 321). Ovo i nema potrebe dovoditi u pitanje, ali se mora zapitati: zašto su kod nas i tobož građanske, alternativne stranke postale sastavnim dijelom etničke „političke močvare“? Je li riječ o tomu da su i one postale žrtvom „etnokratskih“ zamki, ili i o tomu da nema uopće odgovora na potrebu  nadilaženja političke artikulacije „ethnosa“ mimo struktuiranja logike demosa unutar pojedinih bh. nacija, pa tek potom i tim putom stvaranja pretpostavki za voljnu  „političku zajednicu“ putem krovnih transnacionalnih i transentiteskih suradnji?

Želim i izrijekom reći, profesoru  Mirku Pejanoviću se posrećila još jedna poticajna knjiga, s kojom je bilo zadovoljstvo voditi produktivan dijalog i odgovorno je iščitavati. Takva vrsta čitanja podrazumijeva, dakako, propitivanje umjesto panegiričkog govora o knjizi i autoru. Nadam se da sam ovakvim pristupom odgovorio izazovu odgovornog govora o vrijednoj knjizi i njezinom autoru, mada to nije bilo lako, jer nas povezuje tridesetogodišnje međusobno kolegijalno uvažavanje. A na samom kraju dozvolit ću sebi  kazati i u ime kolega profesora i studenata: veoma nam je drago što je i na Odjelu politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru već vidljiv višegodišnji pedagoški trag, kojega je za sebe ostavio, i srećom i dalje ostavlja naš kolega – gostujući profesor Mirko Pejanović,..

Mostar, 30. siječnja 2014. godine

http://www.hspf.info/

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

ENGLESKI PRIJATELJ Starmer želi pojačati donaciju ukrajinskih organa Putinu prije nego Trump preuzme kontrolu

Englez vrši pritisak za razgovore uživo s Joeom Bidenom, Huntetovim tatom i pozvat će ga da idući tjedan odobri...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -