Već sam u nekim mojim kolumnama navodio kako je nedavno preminuli deklarirani marksista i povjesničar Eric Hobsbawm u jednom od njegovih posljednjih intervjua (za britanski magazin «MSN Money») ustvrdio da je globalna financijska kriza označila kraj jedne ere (engl. «end of an era») i povratak na vladine/državne intervencije (engl. «government intervention»). Hobsbawm je ovom prigodom doslovice kazao: «Sadašnja kriza je izvjesno kraj ere u razvoju globalne kapitalističke ekonomije koja je započela oko 1973. godine…» i čiji uzroci se moraju tražiti u «teologiji slobodnog tržišta» (engl. free market theology) odnosno u slijepoj vjeri u kapitalizam. Ove su njegove izjave promptno prokomentirane kao ortodoksna marksistička interpretacija, uostalom s pravom. I, odista, treba samo pogledati oko sebe i uvidjeti da je riječ o (privremenom) kraju neo-liberalističkih iluzija u svjetskoj ekonomiji, nažalost tek poslije pustoši koja je ostala iza njih, te, posljedično, (ne)očekivanom i/ili iznuđenom povratku intervencionističke uloge države, kapitalističke, dakako, pa i opasnom povratku protekcionizmu od kojeg može zaboljeti glava cijeli svijet.
_________piše: dr.sc. Mile Lasić
Uostalom, Eric Hobsbawm je i u svezi s tim kazao: «Mi smo sada u situaciji u kojoj tako kao do sad više ne može ići. Povratak ka svjetskoj privredi je isključen. Radi se o ponovnom otkriću države… Slobodno i nekontrolirano tržište bila je neka vrsta laboratorijskog eksperimenta, koji je i vodio u apsurd…, a to vodi prisilno sada i do ponovnog otkrića države. Samo države mogu sada prigušiti krizu». O tomu se i radi, uostalom, i unutar Europske unije, i unutar Eurozone. Iz svih tih razloga Marxove analize protivrječnosti rada i kapitala, odnosno protivrječnosti kapitalističke države, po sebi, aktualnije su poslije sloma neoliberalnih iluzija, nego ikada ranije. U nekim mojim ranijim tekstovima već sam skretao čitateljima pažnju, primjerice, kako je kćerka Rudolfa Augsteina, dugogodišnjeg urednika magazina „Der Spiegel“, Franziska Augstein nedavno u liberalnom listu Süddeutsche Zeitung već u naslovu ustvrdila: «Karl Marx je aktualan: on opisuje društvo u kojem mi danas živimo – uključujući i sadašnju financijsku krizu». Mnogo je umnih ljudi različitih svjetonazora danas i u Njemačkoj i diljem svijeta prosto uvjereno da je Karl Marx bio principijelno u pravu kada je riječ o ocjenama kapitalističkog sustava …
*****
Nisu, dakako, ni svi Nijemci, pa ni svi Marxovi prezimenjaci oduševljeni ovovremenom popularnošću Karla Marxa. O Marxovoj popularnosti svjedoči, primjerice, da se njegovo najkompleksnije djelo „Kapital“ prodaje u Njemačkoj godišnje i danas u 5.000 primjeraka a posredno o popularnosti, važnosti i referentnosti svjedoči i ovovremeni „Kapital“ odnosno «Fiktivno pismo“ Karlu Marxu, kako se popularno zove uvodnik u knjigu «Das Kapital», izrazito intrigantnog i podnaslova (Pledoaje za čovjeka) i sadržaja (Marx, Reinhard, Das Kapital. Ein Plädoyer für den Menschen, Pattloch Sachbuch, 2008.). Kad se navedenomu doda da je autor ovovremenog „Kapitala“ nadbiskup od Münchena i Freisinga po imenu Reinhard Marx, story postaje još intrigantija. Uvod u ovu nagrađivanu knjigu sam odmah po pojavljivanju preveo na b-h-s-cg jezik(e), pa ću se osvrnuti samo na njegove osnovne poruke. «Fiktivno pismo» Karlu Marxu je bavarski nadbiskup (Erzbischof von München und Freising), po imenu Rheinhard Marx uputio slavnom prezimenjaku u uvodu svojega Kapitala i ono je na momente bravurozno uspjelo. «Vi ste tijekom Vašeg životnog vijeka bili odlučan ateist i borbeni protivnik crkve», započinje nadbiskup Marx vrlo duhovito, «i zbog toga će poneki marksisti, oni koji se poimlju Vašim legitimnim naslijednicima, osjetiti uvredljivim za njihovo kraljevsko veličanstvo što Vam pišem ja, katolički biskup», pomalo snishodljivo a u biti cinično i ironično započinje Reinhard Marx. «Ja činim to, unatoč tomu», nastavlja odlučnije nadbiskup Marx, «prvo, jer ste i Vi poslije smrti morali uvidjeti da ste griješili u Vašim tvrdnjama o nepostojanju Boga, te ćete zbog toga biti blagi prema jednom crkvenom čovjeku. Drugo, kako je ostalo u predanjima i Vi treba da ste pred smrt jednom kazali: ‘Jedino znam to da nisam marksist’». Pri tomu se ovovremeni Marx pozvao na ovdašnje izdanje Marx-Engelsovih djela (njem. „Ich weiß nur dies: dass ich kein ›Marxist‹ bin“, MEW 22, 69). Rheinhard Marx se u uvodu pozvao i na to da je on u njegovoj crkvenoj kariejri bio i «biskup od Triera» (Bischof von Trier) u kojem se Karl Marx rodio 1818. i u kojem je proveo djetinjstvo i prvu mladost. Duhovitost na stranu, radi se o vrlo zanimljivom i uspjelom pokušaju jednog njemačkog katoličkog nadbiskupa, slavnog prezimena i konzervativne političke provenijencije da skrene pažnju na goruće probleme ovog vremena. Samo kada se pogleda pobliža atribucija njegova «Kapitala», koja glasi «pledoaje za čovjeka», postaje jasno o kakvim se krupnim stvarima radi u ovom simpatičnom poigravanju prezimenima i simbolima. Najkasnije, pak, kada se pročita i promisli glavna poruka ovog djela, otisnutu za svaki slučaj i na naslovnici – „Kapitalizam bez ljudskosti, solidarnosti i pravičnosti nema morala, niti, pak, budućnosti“ (njem. “Ein Kapitalismus ohne Menschlichkeit, Solidarität und Gerechtigkeit hat keine Moral und auch keine Zukunft“) – vidi se da je vrag je i definitivno odnio šalu, pa se više ne zna tko je revolucionarni marksista, a tko konzervativni teolog u ovoj priči. Dakako, indirektno biva jasna i sva bijeda ostrašćenih balkanskih Marxovih kritičara, koji se ne umiju drugačije ponašati nego da jednog od najumnijih i najznamenitijih filozofa i znanstvenika u povijesti svijeta proglašavaju maltene umobolnim, čime se sami razotkrivaju. Jer, riječ je o osobi koja je – uz Darwina – obilježila epohu, kazat će upućeni znanstvenici i na Harvardu i Cambridgeu, posvuda samo ne kod nas. A koliko do jučer pjevane su Karlu Marxu ode i kod nas sve do neukusa, pa se valjda zasitilo. Iz krajnosti u krajnost je, kako izgleda, i glavna odlika naših mentaliteta. Kako se smjelo i pretpostavljati, Reinhard Marx ne dijeli «pogled na svijet» sa svojim slavnim prezimenjakom, ali se približava vrlo blizu marksizmu i Karlu Marxu, kada vrlo smisleno govori o ljudskoj neodgovornosti i potrebi kršćanske odgovornosti, ili, pak, o pravednosti, slobodi i solidarnosti u svijetu u kojem, kako sada izgleda, još je jedino bezgranična moć novca. Gospodarsku globalizaciju je mnogo ljudi iskusilo kao egzistencijalnu prijetnju, piše Reinhard Marx, a internacionalna financijska kriza pokazuje koliko jako anonimni kapital određuje našu sudbinu. Banke i fondovi se poigravaju milijardama, ali ceh plaćaju svi, otuda i apeli za više pravičnosti. Služi li kapital uopće još čovjeku ili on služi samo još kapitalu, pita se nadbiskup Marx. Ne potrebuju samo ljudi kapital, nije zaključio Karl, nego Reinhard Marx, nego i kapital i tržište trebaju ljude. Potom, ipak, dolazi do izražaja svjetonazorska razlika s primjesama isključivih shema i neadekvatnih ideologema u vokabularu Reinharda Marxa. Razumjeti je, dakako, makar dijelom naglašeni odium jednog teologa prema ateisti Karlu Marxu i marksizmu, kada izražava nadu da mu se rođak na drugom svijetu preispitao glede vjere i vjerovanja, kao i privatnog vlasništva. Pri tomu Reinhard podsjeća i na onu u vjerskim miljeima omrznutu Karlovu formulaciju o religiji kao «opijumu za narod» (njem. das Opium des Volks). Ona je, svakako, iz perspektive religijski pluralne SR Njemačke svojevrsno pretjerivanje, ali nije li – vrijedi se zapitati – upravo kod nas i danas aktualna ova Marxova ocjena nakon svih zloraba vjere tijekom rata i poraća?
*****
U svezi vlasništva (svojine) nadbiskup Reinhard Marx uvodi u igru i vrlo jaki, etičko-gospodarstveni, političko-socijalni argument, kako privatno vlasništvo samo po sebi nije problem, ali jeste problem u tomu što «vlasništvo obvezuje» i što bi trebalo biti od koristi svima, kako i stoji i u njemačkom ustavu (njem. „Eigentum verpflichtet. Sein Gebrauch soll zugleich dem Wohle der Allgemeinheit dienen“), a što niti ovdje nije pravilo, blago rečeno. Problem je što i danas vlasništvo ne obvezuje baš svakoga, a to je jasno i našem dobrom nadbiskupu. Reinhard Marx ima, naravno, kao i svatko drugi, pravo da iznosi svoja politička i stručna uvjerenja. S njim se nije uopće teško složiti da je sustav socijalno-tržišne privrede u velikoj prednosti i u odnosu na «primitivni kapitalizam». Problemi nastaju, pak, kada Rheinhard Marx spominje prednosti sustava socijalno-tržišne privrede i u odnosu na «prosvjećeni marksizam». Prvo, svake pohvale je vrijedno da jedan katolički nadbiskup uopće koristi sintagmu «prosvjećeni marksizam». Ali, postavlja se pitanje šta je to? Ako je, pak, ono što bi se smjelo pretpostaviti, a to je treći put, socijaldemokratski evolutivni prilaz društvenim problemima, tada dobri nadbiskup pravi veliku grešku i prema istini i svomu dalekom rođaku. On bi, naime, morao znati i respektirati da se njemačka socijaldemokracija odrekla nasilja i revolucije prije više od pola stoljeća u njezinom znamenitom partijskom programu iz Bad Godesberga, varošice u Bonnu. A u tom njemačkom, s razlogom hvaljenom poslijeratnom sustavu socijalno-tržišne privrede, koji je i omogućio tzv. privredno čudo, itekako je utkana i borba i čežnja njemačkog radničkog i socijalističkog pokreta za životom dostojnog čovjeka. Ma koliko se, dakle, model socijalno-tržišne privrede vezivao za imena Ludwiga Erharda i Konrada Adenauera, on je već duže od pola stoljeća općeprihvaćena vrijednost u zapadnonjemačkom društvu. To znači da je vrhunska vrijednost sviju demokrata, uključivo i socijaldemokrata. Model je, nažalost, pod naletima neoliberalnih globalizacijskih silnica dijelom napušten, srećom ne i u potpunosti… „Ja sam s iznenađenjem ustanovio da ste Vi, Herr Marx, već prije 150 godina prorokovali kako nam predstoji gutanje svih naroda u mrežu svjetskog tržišta, odnosno međunarodni karakter kapitalističkog režima“, priznaje Rheinhard Marx, «Vi ste već u Manifestu komunističke partije pisali: Buržoazija je putem eksploatacije svjetskog tržišta i oblikovala proizvodnju i potrošnju svih zemalja…» Pri tomu se nadbiskup Marx ponovno pozvao korektno na Marx-Engelsova djela odnosno „Werke“ (MEW 23, 790). A izgleda da ste imali pravo i u prognozama da od ovog i ovakvog razvitka u prvom redu profitiraju kapitalisti, oni koji gomilaju u svojim rukama sve više i više kapitala. Diljem svijeta živi cijela milijarda ljudi u ekstremnoj bijedi, ti ljudi moraju preživjeti s manje nego jednim dolarom na dan, pa, čak, ako se apsolutna granica bijede povisi na dva dolara po glavi i danu u svijetu, ipak i dalje živi 2,5 milijarde ljudi u apsolutnoj bijedi. S druge strane, više od polovice svjetskog bogatstva je koncentrirano u rukama samo dva procenta svjetskog stanovništva. I, uistinu, tako se odvija istinska centralizacija kapitala u ruke najbogatijih. Kako je izvjestio i američki gospodarski magazin Forbes, u 2008. godini je bilo u svijetu 1.125 milijardera, koji posjeduju oko 4.400 milijardi dolara (2.760 milijardi eura). Za usporedbu, bruto-društveni proizvod jedne SR Njemačke iznosi circa 2.400 milijardi eura.
*****
Nadbiskup se u ovu diskusiju umiješao, dakle, ne samo iz razloga morala, nego i iz jasnih ekomomskih spoznaja, iskustveno propitivih, tako i izrijekom Reinhard Marx. On je, naime, uvjeren da mi danas potrebujemo nešto poput nacionalno-državnih pravnih okvira za internacionalne financijske tokove, prava radnika i gospodarska ponašanja. Raditi za pravednost i solidarnost u svjetskim okvirima je imperativ ne samo za politiku, nego za svakoga tko sudjeluje u gospodarskim događanjima, a to su de facto svi ljudi, na ovaj ili onaj način. (Ovime se konzervativni nadbiskup veoma približio i najliberalnijem katoličkom teologu, dr. Hansu Kuengu i njegovoj filozofiji „svjetskog ethosa“ i u svjetskoj politici i u svjetskom gospodarstvu!) Je li san o blagostanju za sve u tržišno-privrednom poretku odsanjan, pita se dalje Reinhard Marx. Je li kapitalizam samo jedna povijesna epizoda, koja je, doduše, duže trajala nego što ste Vi u 19. stoljeću predvidjeli, pa ipak bilo kada mora ići svojem kraju, jer kapitalistički sustav mora propasti na svojim proturječnostima? Hoće li Vam na kraju povijest dati za pravo, Herr Dr. Marx? Hoće li kapitalizam propasti sam od sebe? Kazat ću Vam otvoreno, veli nadbiskup Marx, nadam se da neće. Iz više razloga. S jedne strane, ne vidim da se izvan tržišno-privrednog sustava veliki broj danas živućih ljudi može opskrbiti neophodnim dobrima i uslugama. Alternativni model centralno-planske privrede u sovjetskom komunizmu je u svakom slučaju potpuno propao, kako je papa Leo XIII. i prorokovao skoro 30 godina prije Oktobarske revolucije (usporediti, Rerum novarum 3). «Meni je jasno da niste Vi, nego su Vaši boljševički ‘slijedbenici’ izmislili ovaj sustav i otjelovili ovo djelo», veli potom nadbiskup Reinhard Marx, da bi, ipak, u maniri nekih naših antimarksista, privrženika tzv. četvrtog totalitarizma, optužio Karla Marxa dijelomično i za sve potonje izvitoperene izvedbe socijalističkih revolucija, koje su se i dogodile u izrazito zaostalim zemljama, počev od carske Rusije, pa do bivše Jugoslavije. Ovim je pristupom, vjerojatno, nadbiskup Marx samo odradio tzv. domaću zadaću u ophođenju s kvazi-glavnim protivnikom crkve i vjere, što marksizam nije, ili nije nikada trebao biti. Bilo kako da je, i šta je tomu bio motiv, optuživati Karla Marxa za sav onaj užas koji se podrazumijeva pod pojmovima politička diktatura i totalitarna diktatura, i ne priliči jednom prosvijećenom tekstu, kakvi su u najvećim dijelovima i uvodnik i knjiga „Das Kapital“ R. Marxa. Doduše, i sam nadbiskup Reinhard Marx za olakotnu okolnost Karlu Marxu uzima makar malčice što baš i nije mogao znati što će se u Staljinovom SSSR-u raditi u njegovo ime. «Vi niste htjeli to da se u Vaše ime ostvari sovjetski komunizam, ali on je ostvaren u Vaše ime, pri čemu već u Vašim spisima niste ni u kojem slučaju posve nevini… », piše R. Marx. Elementi neskrivenog antimarksizma i antikomunizma, pa i anti-sovjetizma, deplasiranog kao i prva dva «izma», postaju još vidljiviji kada se nadbiskup Marx pri kraju svojeg «fiktivnog pisma» pozvao i na kardinala Josepha Ratzingera, tadašnjeg papu Benedikta XVI., koji je još 2000. godine govorio o ostatku sovjetskog komunizma kao o «žalosnom naslijeđu razrušene zemlje i razrušenih duša». «Ja sam, uz sav respekt za Vaša oštroumna uočavanja, odlučan protivnik Vasih teorija», i izrijekom je pri kraju poručio Reinhard Marx. «Radi se, ipak, o čudnovatoj ironiji povijesti, dragi prezimenjače», priznat će nadbiskup, «da nisu samo marksisti oni koji još uvijek Vašu teoriju tretiraju istinitom, nego su to i kapitalisti, koji kao da su zaboravili da politika funkcionira drugačije nego privreda, a da se građani i birači ne mogu otpustiti kao radnici». Reinhard Marx dotiče izravno potom i anti-globalizacijski pokret, odajući mu priznanje da je postao velikim u cijelom svijetu, te izražavajući mu respekt što okuplja ljude različitog podrijetla, ujedinjene u otporu protivu ovakvog kapitalizma. «Sindikalci i intelektualci, socijalisti i kršćani, mladi i umirovljenici, studenti i zemljoradnici protestiraju ruku pod ruku», veli Reinhard Marx. Svoje «fiktivno pismo» Karlu Marxu je nadbiskup Reinhard Marx potom i doslovice završio citiranjem «najznačajnijeg predstavnika njemačke katoličke socijalne znanosti 20. stoljeća», kako se ovdje kaže za kršćanskog socijalnog teoretičara Oswalda von Nell-Breuninga, koji je – kao i Karl Marx – rodom iz Triera. On treba da je 1967. godine rekao: «Katoličko socijalno učenje vidi u Marxu svojeg velikog protivnika, ali odaje mu svoj respekt». (njem. „Die katholische Soziallehre sieht in Marx ihren großen Gegner; sie bezeugt ihm ihren Respekt“.) Tako je i nehotice nadbiskup Reinhard Marx s dosta uspjeha demonstrirao vješto suprotstavljanje crkvenog, katoličkog nauka danas u svijetu ponovno oživjelom, a kod nas tako naprasno zaboravljenom, pa i bezrazložno omraženom učenju Karla Marxa o socijalnoj pravdi i pravičnosti, moralu i ljudskosti. I ne htijući, implicite, je nadbiskup Marx ukazao i na dodirne točke marksizma s ponajboljim crkvenim socijalnim naukom, kao i na bliskost oba suprotstavljena pristupa s ranokršćanskim i potnjim socijalističkim utopijama. Iz Nell-Breuningove bi se misli, dakako, moglo mnogo toga naučiti upravo kod nas, zar ne?
Berlin, 03. siječnja 2014. godine
wpDiscuz