Što su nacisti tražili u prašumama?

Bijele mrlje na kartama svijeta su u prvoj polovici 20. stoljeća već bile rijetke. Ipak, jedna regiju još je čekao da bude “otkriven” – sjeverno Amazonsko područje u Južnoj Americi. Nijemci su 1935. počeli popunjavaju praznine na zemljopisnoj karti.

Oto Šulc-Kampfhenkel se s dvoje pratilaca otisnuo iz brazilske luke Belem na put po amazonskoj prašumi.Zvanično, bila je to miroljubiva misija.Htjeli su da otkriju do tada još neistraženu prirodu, nove vrste životinja i da stupe u kontakt s domorodačkim plemenima. Međutim, boraveći pod zelenim krovom prašume, Oto Šulc-Kampfhekel sjetio se što bi mogao biti dodatni cilj ekspedicije. On je želio osvojiti “životni prostor” (Lebensraum) za Nijemce kao “arijevsku nadrasla”.

Budući istraživač Amazona, Oto Šulc-Kampfhenkel rođen je 1910. godine u radničkoj obitelji koja je živjela u okolici Berlina. Očev posao nije ga pretjerano zanimao, već životinjski svijet. Strast prema zoologiji na kraju je utjecala na to da upiše studije biologije. Ali daleki svjetovi interesirali su ga više od učionice na fakultetu. Tako je i 1931. godine otišao u ekspediciju u Liberiju.

Kao istraživač despotske naravi, na tom putovanju je vlastitog lokalnog pomoćnika vodio na razne bespotrebne rituale. “Svako jutro se diže zastava”, pisao je Šulc-Kampfhenkel. “To znači: postrojavanje s ozbiljnim izrazom lica i osjećajem ponosa – kakav i treba biti vojnik velikog bijelog poglavice”.

Nacistički istraživač bio oduševljen “plemenitim divljacima”

Zbog svog putopisa, Šulc-Kampfhenkel postao je poznat javnosti. S novostečenom popularnošću odlučio se na sljedeći, nepromišljeni čin: ekspedicija u područje rijeke Amazon, točnije njezine pritoke, rijeke Rio Žari.
U srpnju 1935. godine, Oto Šulc-Kampfhenkel, koji je u međuvremenu postao član nacionalsocijalističkog SS a, konačno je mogao stupiti na brazilsko tlo i to kao šef njemačke ekspedicije “Amazon-Žari”. Kako bi lakše istražili cijelu regiju, sudionici ekspedicije imali su na raspolaganju i moderni hidroavion. Kao neobičan ukras, taj hidroavion imao je naslikan kukasti križ, za koji je Šulc-Kampfhenkel smatrao da ističe “čudesnu snagu života” iz “raskoši boja brazilskih prašuma”.

Pošto su angažirali još neke pomoćnike, početkom studenog počela je ekspedicija brodom prema amazonskom području. Kad su Nijemci susreli prve Indijance iz plemena Aparai, Šulc-Kampfhenkel ushićeno je uzviknuo: “Kakav divan šumski čovjek!” Šumski čovjek dobio je nadimak “Vinetu”, prema poznatom liku iz romana Karla Maya.

Film o urođenicima iz Amazonije doživio je veliki uspjeh u Njemačkoj

Konačno, njemački istraživači izgradili su bazu kod plemena Aparaija. Tu su istraživali floru i faunu, počeli s skupljanjima zooloških uzoraka i promatrali indijansku kulturu, koju su smatrali “plemenitim divljaštvom”.Zabilježili su i tradicionalne indijanske pjesme i plesove koje su snimali noćnom kamerom.

Međutim ekspedicija je uskoro morala suočiti sa svojim prvim gubitkom: Jozef Grajner, jedan od njemačkih pomoćnika, poginuo je u džungli.Grajner je pokopan na otoku usred rijeke, gdje su preživjeli postavili ogroman križ koji su povrh svega još i ukrasili kukastim križem. Nakon otprilike 17 mjeseci 1937. godine, ostatak sudionika ekspedicije vratio se u Njemačku. Ubrzo poslije povratka, pothvat je postao poznat u cijelom svijetu. Film snimljen u Brazilu, “Zagonetka prašumske pećine”, postigao je veliki uspjeh u njemačkim kinima.

Međutim, Šulc-Kampfhenkel je, osim snimljenog filma, htio još nešto iz tropskih šuma. Nekada, u vrijeme ekspedicije, pala mu je na pamet ideja da bi ta regija Južne Amerike mogao se osvoji za potrebe Rajha. Odgovarajući komad zemlje postao bi njemačka kolonija koju bi Nijemci mogli nastati i tako prošire svoj životni prostor o kojem je sanjao i Adolf Hitler.

Šulc-Kampfhenkel razvio je osvajački plan koji je tijekom Drugog svjetskog rata predstavio vođi SS a Hajnrihu Himmleru. Plan je bio sljedeći: najprije s nekoliko stotina ljudi i podmornicom, tajno doploviti do Brazila i uz pomoć Indijanaca koji žive sjeverno od Brazila osvojiti francuske dijelove Gvajane. Iz Afrike bi se potom uzela radna snaga, odnosno robovi, koji bi tlo obradili tako da bude pogodno za poljoprivredu. Himmler je na taj plan odmahnuo rukom, jer su drugi projekti imali prednost.

Tako je “san” o njemačkoj koloniji u prašumama Južne Amerike ostao neostvaren.Jedino što je od sna o novoj nacističkoj domovini ostalo jeste drveni križ na otoku usred amazonske prašume koji podsjeća na nacionalsocijalističke megalomaniju i glad za osvajanjima.