I poslije Udbe – Udba!

Hoće li Srbija pasti na koljena ili na rit? Naime, bivši Slobin šef Udbe, Radomir Marković, cjenka se oko nekakvih tajnih dosjea navodno otpremljenih u Zagreb, e ne bi li nekako iskamčio pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne od 40 godina za niz političkih umorstava. Spin ili cirkus? Izgleda, i jedno i drugo…

Čovjek osuđen na 40 godina kao organizator i zapovjedno odgovoran za nekoliko podlih političkih umorstava, riješio je zatražiti pomilovanje od Predsjednika Republike. Uhapšen je veljače 2001, što je, ispostavilo se, bilo prekasno. Sada se cijela Srbija trese od te molbe Radomira Markovića, načelnika Državne sigurnosti MUP-a Srbije od 1998. do 2001. To uzbuđenje velikim je dijelom hinjeno i podsticano naizgled pretjeranom medijskom kampanjom i dramatizacijom. Znajući medijsku scenu Srbije, to pretjerivanje, međutim, nije bez neke.

Na primjer: netko je osjetio potrebu da prenese Markovićevu neuvijenu prijetnju da će – ako ne dobije prezidencijalni oprost – njegova supruga, gđa. Ivančica, otići u Zagreb i odatle objaviti sadržaj čitavih petnaest povjerljivih dosijea Udbe, pak će ‘Srbija pasti na koljena’ (ili na rit, kako tko…). Riječ je, razvidno je, o ucjeni i iznudi, dapače, drskoj ucjeni. E, sad: koalicijska vlast smjesta se očitovala kršeći elementarna pravila pravnog postupka u tim stvarima. Ministar pravosuđa, mlađahni Nikola Selaković, odmah je objasnio da je Ministarstvo protiv oprosta za Markovića, kao i sud koji ga je osudio. Specijalni tužitelj za organizirani kriminal Miljko Radisavljević, odmah je zatražio od BIA (tvrtke sljednice Udbe) podatke o tome kakvim bi to povjerljivim dokumentima Radomir i Ivančica mogli raspolagati. Odatle im je prilično hladno rečeno da je zahtjev zaprimljen, ali i da u toj stvari nema propisanog roka za odgovor. Hvala lijepa.


Tragovi zločina – od političara do novinara

Podsjetimo se sada tužne i poučne povijesti Radomirove. Taj policajac iz Javne sigurnosti i uniforme (bio je šef policije u Beogradu), kao obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i njegovih, postavljen je studenog 1998. za načelnika RDB (Udba), nakon što je Milošević najurio Jovicu Stanišića (eno ga u Haagu, čeka presudu po prizivu). U obavještajno-sigurnosnoj zajednici to je imenovanje loše primljeno – iz raznih, uglavnom racionalnih, razloga profesionalne naravi, da sad ne ulazimo u to. Bilo kako bilo, sudski su uglavljene sljedeće činjenice: Radomir Marković, postupajući po uputama Slobodana Miloševića i njegove žene Mire Marković (ona i Radimir nisu u srodstvu), organizirao je pokušaje ubojstva Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali 3. listopada 1999. (četiri mrtva, Vuk čudom preživio); u Budvi, lipnja 2000. kada je Vuk opet čudom preživio; podlog umorstva Ivana Stambolića 25. kolovoza 2000. Sumnjiči ga se s dobrim razlozima i za umorstvo novinara i nakladnika Slavka Ćuruvije 11. travnja 1999. i za još nekoliko umorstava koja su imala za cilj uklanjanje nezgodnih svjedoka nakon prevrata od 5. listopada 2000. Nije da je Udba ranije bila djevojački zavod ili crkveni dječji zbor, ali Radomir je zaista pretjerao.

Postavlja se, dakako, logično pitanje: a zašto ga nisu digli odmah nakon listopadskoga prevrata 2000? E, tu je intervenirao novoizabrani predsjednik Savezne republike Jugoslavije, Koštunica dr Vojislav. Njemu je Radomir podastro svoju ostavku, ali je Koštunica izjavio da on ‘nije vlastan’ da je prihvati i zamolio ga je da ostane na mjestu načelnika Udbe. Tako do formiranja Đinđićeve vlade, siječnja 2001, kada je Radomir smijenjen; uhapšen je tek 24. veljače i od tada je u zatvoru. Radomir je, dakle, imao više od četiri mjeseca da uradi ono što se nadaje samo od sebe: da uništi, prepravi ili ukrade kompromitantnu dokumentaciju Službe; da pregrupira i reorganizira kriminalne elemente u Službi, što će kasnije dovesti do atentata na premijera Đinđića.

Na braniku Slobina lika i djela

Svjesni Radomirova značaja i spoznaja, novi ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović i novi načelnik Službe Goran Petrović lijepo su ga nagovarali da surađuje i tako olakša i njima i sebi; odbio je. Izvodili su ga iz Centralnog zatvora na janjetinu u zloglasnoj ‘vili’ Udbe na Banjici; nije pomoglo. Tada je Radomir – da je bilo pameti, nego nije – mogao sebi osigurati mnogo bolju sudbinu od ove s 40 godina. Da je tada surađivao, brže bi se bio rasvijetlio čitav niz zločina; otkrila bi se bila struktura ostavljenih i podivljalih frakcija Službe; možda bi se – ja sam barem u to uvjeren – bio spriječio atentat na Zorana Đinđića. Ali ne: Radomir je ostao do kraja (možda i do dana današnjeg) herojski branitelj lika i djela Slobodana Miloševića, čak i nakon njegove prijevremene smrti. Pred Haaškim tribunalom branio ga je srčano. Napisao je 2009. iz zatvora i knjigu, jadan i na prvi pogled očito lažljiv pokušaj da sebe predstavi kao heroja i domoljuba.

Odakle onda ovo uzbuđenje i cirkus zbog mogućeg oprosta? Radomirovi odvjetnici spekuliraju na temu retroaktivnosti: da je on mogao dobiti, po tadašnjem zakonu, samo petnaest godina, a ne četrdeset. Mogao je on dobiti i smrtnu kaznu, podsjećamo, a ona je zamijenjena s četrdeset godina. Nije u tome stvar. Stvar je u podzemnim političkim trvenjima unutar vladajuće stranke, kako se čini. Naime, Radomiru je nakon podnošenja zamolbe za oprost u posjet došao savjetnik predsjednika Tomislava Nikolića, profesor Oliver Antić, stari drug iz sretnih vremena Slobine i Šešeljeve koalicije na vlasti (1998 – 2000). Taj Antić lik je nadasve koloritan, šešeljevac koji je upropastio beogradski Pravni fakultet i ostalo kao ministar prosvjete itd. Radomir tvrdi da mu je Oliver obećao pomoć, a Oliver demantira; ni jednome od njih nije vjerovati – znajući ih.

Kriminalistički gledano, pak, sama okolnost da Radomir prijeti objavljivanjem povjerljivih dosjea vodi nas k logičnim pitanjima. Kao prvo: on, dakle, ta dokumenta ima, mada u svojoj knjizi tvrdi da ih nema. Zanimljivo. Kao drugo: ako je to dao gđi. Ivančici, to je kazneno djelo, jer je o službenoj i državnoj tajni riječ. Uzgred: u srijedu je policija na Batrovcima zaustavila vozilo sestre i zeta Ivančičinih (žive u Švicarskoj) i pretresla ga temeljito; nisu ništa našli, što je i logično, jer gđa. Ivančica ima sigurnosnu kulturu. Ako, dakle, gđa. Ivančica ipak iz Zagreba, kako prijeti, objavi sadržaj dotičnih povjerljivih dokumenata – što mi ovdje u Beogradu jedva čekamo! – postavit će se dva pitanja: jesu li dokumenti autentični ili prepravljeni? Je li Radomir to ukrao dok ga je Koštunica držao na čelu Službe ili nije; to je pitanje, vidite i sami, suvišno. Ili je lagao tada – ili laže sada, a da je lažljivac, to znamo. Bojim se, međutim, da te dokumente nikada vidjeti nećemo; sve je ovo politički spin i cirkus.

I na kraju: opet Vučić i Toma

A odakle sad to? Upućeni slute da je riječ o odmjeravanju snaga između Aleksandra Vučića i Tome Nikolića. Da su se stanovite pukotine pojavile između Ace i Tome, dade se naslutiti odavno: nesporazumi oko kadrovske politike, počam od povlačenja veleposlanika i oklijevanja da se imenuju novi; preko potmulih sukoba unutar policije oko kadrovskih pitanja; ima toga još. Jedna radna pretpostavka upućenih kaže da je netko nagovorio Radomira da zatraži taj oprost, pak da vidimo šta će biti. Odlučne izjave Vučića i ministra pravosuđa Selakovića da od toga nema ništa nisu samo gruba kršenja procedure oprosta; one su jasan signal Nikoliću, kažu ljudi. Tomislav Nikolić izjavio je u četvrtak – vidno iznerviran – da je oprost njegova stvar i odluka (i jeste) i da on još nije ‘povukao nijedan pogrešan potez, pa neće ni sada’. Vidjet ćemo i to.