Našim prijedlogom Hrvatima se znatno povećavaju izgledi da izaberu hrvatskoga člana Predsjedništva BiH – rekao je zastupnik SDA Šefik Džaferović, gostujući na jednoj sarajevskoj televiziji. U toj Džaferovićevoj rečenici očitava se gotovo sva politika bošnjačke političke elite. Što to Džaferović, SDA i političko Sarajevo žele poručiti? Da će bošnjačka politička elita biti mjerilo koje će Hrvatima kao jednom od konstituenata Bosne i Hercegovine nešto dopuštati ili oduzimati.
No, krenimo redom. Pokušajmo na jednom mjestu navesti što to već godinama bošnjačka politika brani Hrvatima u BiH, a što je kulminiralo posljednjih mjeseci. Najaktualnija tema, koja se posve pogrešno pokušava prikazati kao najvažnija točka u hrvatskom pitanju, je izbor člana Predsjedništva BiH. Političko Sarajevo se protivi iznalaženju bilo kakvog modela koji će omogućiti Hrvatima da izaberu vlastitoga člana Predsjedništva BiH, čime institucija tročlanoga Predsjedništva gubi smisao postojanja. I izbor izaslanika u Dom naroda je sporan. Bošnjačka politika želi i dalje birati u još većem postotku i hrvatske izaslanike u Domu naroda čime i ta institucija u potpunosti gubi svoj smisao. I ne samo to, smanjivanjem ovlasti Doma naroda, Hrvati kao politička nacija gube posljednju branu koja im omogućava da su barem na papiru politički faktor. Slabljenje ovlasti županija u Federaciji nastavak je hegemonije. Njihovo razvlašćivanje i ujedno financijsko iscrpljivanje treba pokazati kako su kao razina vlasti nepotrebne, a sve u cilju daljnje unitarizacije Federacije BiH kao bošnjačkoga građanskog entiteta. Pri tome se kao alternativa u startu odbacuje i osuđuje federalizacija zemlje i osnivanje hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica BiH.
Prelijevanje novca
Cijelo to vrijeme odvija se prelijevanje novca iz većinskih hrvatskih u većinska bošnjačka područja. Dok se proračun u velikoj mjeri puni i s hrvatskih područja, dotle se na ta ista područja vraća znatno manje novca. U tvrtke na većinskim bošnjačkim područjima se ulaže novac iz federalnog proračuna, dok se gospodarski subjekti na većinskim hrvatskim područjima iscrpljuju na sve moguće načine. Tu su i revizije koje idu na štetu hrvatske braniteljske populacije. Koliko je bošnjačka politika spremna daleko ići, pokazuje i potpuno ignoriranje izborne volje hrvatskoga biračkoga tijela prilikom osnivanje ‘platforme’ u Federaciji. To je bio vrhunac koji je upalio alarm i u visokopozicioniranim krugovima u Europskoj uniji, ali i u službenom Zagrebu, pokazavši o čemu je riječ u Bosni i Hercegovini. Pitanje uspostave javne radiotelevizije na hrvatskome jeziku u sklopu Javnoga RTV servisa je posebna priča. Tom zaprekom građanima hrvatske nacionalnosti su oduzeta najosnovnija ljudska prava čime se krše sve postojeće međunarodne konvencije, ali i preporuke stručnjaka za javne servise u pluralnim državama. Slijedi pitanje ustroja Mostara. Sve ono što bošnjačka politika priječi Hrvatima na državnoj i entitetskoj razini, traži se za Bošnjake u Mostaru. Tako lokalni bošnjački političaru na gradskoj razini imaju nacionalne kvote u izboru za gradsko vijeće, mogućnost veta, izborne jedinice…, dakle sve ono što nije primjereno za jedinice lokalne samouprave. Pri tome se ignorira odluka Ustavnoga suda. Na spomen Travnika, ili drugih gradova i općina koji bi trebali imati sličan status, bošnjačka politika ne ni želi čuti.
Retrogradna politika
Stavovi Bakira Izetbegovića, Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžije identični su po svim ovim pitanjima. Tek se SBB Fahrudina Radončića po nekim pitanjima ograđuje od takve politike. No, bošnjačka politička elita, glumeći prijeratnu srpsku političku elitu u SFRJ, ipak se malo preračunala. Iako Hrvati i jesu bili desetkovani u političkom smislu, što krivnjom Mostara, Zagreba, Sarajeva, Banje Luke, Beograda i međunarodne zajednice, nakon 1. srpnja 2013. i ulaska Hrvatske u EU stvari stoje drugačije. Svaki pokušaj političkog Sarajeva da Hrvatima kao narodu nametne svoju volju je udar na građane Europske unije i dosege europskih pluralnih država. Riječ je o potpuno novom omjeru snaga koji ne ide u prilog politici koja želi unitarizaciju. Konsocijacijski model, za koji se zalaže Mostar, svoju je primjenu našao upravo u zemlji i gradu u kojemu je sjedište EU-a, u Belgiji i Bruxellesu. Tako se na svaki pokušaj bošnjačke politike već gleda kao na hegemoniju i udar na najmalobrojniji segment u BiH. Sama ideja europskog udruživanja nastala je iz potrebe da se izbjegnu takve retrogradne politike koje ne pripadaju 21. stoljeću, nego propalim ideologijama 20. stoljeća. Tko to prvi shvati na bošnjačkoj političkoj sceni, učinit će najveći plus ne samo za BiH, nego prije svega za vlastitu naciju koju predstavlja. U tom slučaju, odnosi Hrvata i Bošnjaka bi se relaksirali, a umjesto neriješenih nacionalnih pitanja, bh. političari bi napokon morali odgovoriti na životna pitanja kao što su pokretanje proizvodnje, stvaranje nove vrijednosti, razina BDP-a, socijalna zaštita…
VLM