15. lipnja 1942: Krvavi Vrgorac i istina između tri vatre
Povijest 20. stoljeća na ovim prostorima ispisivana je najčešće – krvlju civila. Dok su ideologije marširale s pjesmom i bombom, između njih je stajao narod: pošten, tvrd, radin i – višestruko izdavan. Tako je bilo i tog lipanjskog jutra 1942. godine u Vrgorcu, kad se rat sručio na glavu jednog gradića u nerazvijenoj Dalmatinskoj zagori, kao udarac bez najave – i bez smisla.
Partizanski napad – u ime revolucije, bez suda i presude
U pet sati ujutro, bataljun “Josip Jurčević”, s oko 350 partizana, napao je Vrgorac, u kojem se nalazilo svega nekoliko oružnika, domobrana i ustaša. Napad je bio kratak, učinkovit, i gotov za pola sata.
U tom napadu:
- Zapaljena je arhiva općine, zajedno sa svim dokumentima.
- Spaljena je duhanska stanica – s duhanom koji su predali seljaci iz okolnih sela i iz Hercegovine, koji nakon toga nisu nikad dobili naknadu.
- Uhićeno je 33 civila – obrtnici, trgovci, ugledni građani. Bez ikakvog suđenja, isti dan strijeljani su na gradskom groblju.
- Njihove su kuće pljačkane, a trgovine praznile – partizanska vojska bila je gladna, opustošena i ogorčena.
To,nije bilo oslobođenje, već revolucionarna egzekucija s elementima ekonomskog banditizma.
Drugi Zločin ISTOG DANA: Ustaški napad na civile – istog dana, nekoliko kilometara dalje
Tog istog dana, dok su partizani napuštali grad s plijenom, ustaška postrojba iz Dusine (oko 160 mladih domaćih ljudi, naoružanih od strane talijanske komande iz Metkovića) iz zasjede napada kolonu baćinskih seljaka kod Stinjevca. Kolona je vodila tovarnu stoku – vjerojatno kao dio partizanskog zaplijenjenog materijala.
U napadu:
Ubijeno je petero civila, među njima dvije sestre Marinović iz Baćine – djevojke, civilne, nevine. Nema danas fratara da im drži mise. Nema službenog prisjećanja. Zašto? Nisu li i oni bili Vrgorčani? Ili su manje vrijedni jer ih je ubila “naša” vojska? Koja bolan naša vojska?
TREĆI ZLOČIN ISTOG DANA NAVEČER: Talijanska represija – dan kasnije
Nakon što su se partizani povukli u Biokovo, kasno u noći 15. lipnja, u Vrgorac dolaze talijanske okupacijske snage – preko Pruda i Ljubuškog, jer su ih partizani ranije odbili kod mosta Orepak.
Već 16. lipnja, kreće talijansko-ustaška represija nad civilnim stanovništvom:
- Uhićeni su gotovo svi muškarci od 16 do 60 godina, zatvoreni u zgarište duhanske stanice.
- Ispitivanja su provodili Talijani i ustaše, u nazočnosti lokalnih župnika, koji su većinu seljaka branili i pomogli im da budu pušteni.
- No oni koji su ranije bili označeni kao “nepouzdani” – likvidirani su bez suđenja.
Zločin zločinom pravdan, nevini među tri vatre
Ove scene nisu iznimka, nego pravilo sukoba na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Dok su ideologije klesale velike riječi, stradavali su civili – jer su imali imanje, jer su pogrešno govorili, jer su odbili služiti bilo kojoj strani.
Ponavljamo – stradavali su obični ljudi. Samo u slučaju Vrgorca vidimo da su u jedan dan, prvo od partizanske, potom od ustaške puške pobijeni nevini ljudi. I vidimo danas različit odnos kulture sjećanja prema jednim i prema drugima.
U kontekstu Vrgorca, ni tzv. divlje ustaše nisu bile ništa manje brutalne.
Kako piše u izvješćima NDH vlasti, one nisu pljačkale i palile samo srpska sela, već su zavile u crno i sela s 100% hrvatskim stanovništvom, poput:
- Baćine
- Brišnika
- Pašića
- Plina
- Vrgorskih sela, izuzev Dusine
Zašto? Jer ti ljudi nisu željeli NDH, nisu slali djecu u ustaške odrede, odbijali su sudjelovati u sustavu. I zato su bili meta – ne zbog etničke pripadnosti, nego zbog neposluha.
“Pod Topolom”, Prebilovci – vrhunac zločinačke ideologije
U mjesto Pod Topolom kod Opuzena, prema dokumentima NDH, smaknute su 283 civilne osobe, većinom srpske nacionalnosti – planskim aktom temeljenim na rasnim zakonima NDH: jednu trećinu Srba protjerati, drugu prekrstiti, treću – poubijati.
A 6. kolovoza 1941., u Prebilovcima kod Čapljine, ustaše su počinile jedan od najgnjusnijih zločina u Europi: žive žene i djeca bacani su u jamu Golubinka. Zločin je kasnije sustavno zataškavan, do te mjere da dan-danas mnogi sumnjaju da se uopće dogodio.
No dogodio se. I Prebilovci postoje. I jamu nije izmislio nikakav režiser.
Povijest bez mitova
15. lipnja 1942. nije oslobođenje Vrgorca. To je dan kada je krv tekla niz kamene ploče Vrgorskog groblja.
To nije dan pobjede – nego dan smrti 33 nevina čovjeka koje su pobili partizani, dan kada su ustaše pucale u djevojke i seljake i dan kada su Talijani zatvarali seljake a neke i ubili, dan kada su ideologije pokazale lice – i zube.
To je dan kad se pokazalo da nijedna strana nije bila čista, da se zločin ne mjeri bojom petokrake, križa ni grba, nego količinom tišine nakon što padne metak.
I zato – pričajmo o svima njima. Bez zadrške. Bez mitova. Bez zastava. Samo – s istinom.
Nije u redu da se u kontekstu Vrgorca, oplakuju žrtve koje su pobili jedni sluge režima (komunisti) a šuti se o žrtvama civilima koje su pobili drugi i treći žrtve režima – ustaše i talijani.
Nije naprosto u redu. Isus te, dragi pratre, nije tako učio.
15. lipnja 1941, ubijeno je više od 33 Vrgorčana. I ti to jako dobro znaš.
wpDiscuz
