Je li razgovor s neustavnim visokim predstavnikom rušenje Ustava BIH?
Ako jest, mi smo upravo sinoć napravili žestok udar na Ustav BIH. Pogazili smo državnost i suverenitet BIH jer smo čovjeka koji se lažno predstavlja oslovljavali sa “visoki predstavniče”.
Malo smo ponosni na to. Dobar je osjećaj udariti na ovakvu zemlju koja udara po nama stalno. Eto uopće nismo patrioti više.
U tom protuustavnom duhu, razgovarali smo s neustavnim i nelegalnim visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH, Christianom Schmidtom.
Iako se interview nije dogodio, u BiH je to svakako najmanje važno. Ni Vijeće sigurnosti nije imenovalo Schmidta pa ga evo.
Ni Hrvati ne daju Komšiću moć veta, niti su ga birali pa ga Schmidt tamo ne smjenjuje.
Dakle ne može ni nama netko reći je li se interview dogodio ili nije.
Tu se mi pitamo.
Ako institucije nisu izglasale da Schmidt donosi zakone, pa su njegovi zakoni u Službenom listu isto tako to što mi tvrdimo da se ovaj interview nije dogodio, to ne znači da nije.
Na kraju ovog razgovora bit će vam jasno zašto tvrdimo da se ovaj razgovor ipak nije dogodio. Zato da zaštitimo dignitet gospodina Schmidta. Jer u slučaju da tvrdimo da se ovo dogodilo, trajno bismo narušili njegov autoritet u kući, njegovoj, i otežali njegov dostojanstven povratak u Njemačku. Odgodili ga. A to ne želimo. Želimo da što prije ide kući.
Zato tvrdimo da je ovaj interview fiktivan. Izmišljen. Da nema svjedoka.
Dakle uzmite da je ovo sve, što ćete pročitati, a što se dogodilo u restoranu “Kod Cige”, recimo naša čista fikcija. I da su svi odgovori izmišljeni kao i sve što ćete pročitati ispod.
Ne poradi i glede nas. Nego radi i poradi g. Christiana Schmidta. Koji u duši, nije tako loš čovjek. Zapravo je jedno drago dijete koje treba našu pažnju i razumijevanje. Mi mu dođemo nešto kao terapija. Samo što to nismo do sada znali…
RAZGOVOR S GOSPODINOM SCHMIDTOM
Voditelj: Gospodine Šmit, jeste li vi ovdje da štitite Ustav Bosne i Hercegovine?
Šmit: Naravno, to mi je posao. Štitim Ustav, suverenitet i zdrav razum. Redom.
Voditelj: Dobro. Ustav BiH jamči slobodu govora, zar ne?
Šmit: Apsolutno. Sloboda govora je temelj svakog demokratskog društva koje se donekle slaže sa mnom.
Voditelj: Ima li Milorad Dodik pravo reći da ste vi nelegalni?
Šmit: Naravno da ima. Sloboda govora.
Voditelj: Imam li ja pravo reći da ste vi nelegalni?
Šmit: Imate, i ja imam pravo da vas zbog toga pošaljem na razmišljanje. U Zenicu.
Voditelj: Dakle, ako ja kao izabrani dužnosnik kažem da ste vi nelegalni – jesam li prekršio zakon ili koristio slobodu govora?
Šmit: I jedno i drugo. Kao i mnoge stvari u BiH – i jeste i niste. Kvantna pravda.
Voditelj: Znači, zakon kaže da vas moram poštovati – čak i ako mislim suprotno?
Šmit: Naravno. Jer sloboda mišljenja ne znači slobodu ponašanja. To su dvije različite slobode. Prva je dozvoljena, druga se kažnjava.
Voditelj: A ima li smisla, ako sam političar i odgovaram narodu, da mislim jedno, a govorim drugo da ne bih bio kažnjen? Čemu onda izbori?
Šmit: Naravno da nema smisla. Ali to se i ne traži. Traži se disciplina.
Voditelj: Zašto ste onda donijeli zakon bez smisla?
Šmit: Ne donose se zakoni da imaju smisao. Donose se da imaju svrhu.
Voditelj: Priznajete da je zakon besmislen?
Šmit: Jesam. Al’ svrhovit. Što više besmisla, to više discipline.
Voditelj: Koja je onda svrha tog zakona?
Šmit: Da se prestane s tom dosadnom temom – jesam li ja legalan ili ne. To već prelazi u hobi.
Voditelj: A što ako ste stvarno nelegalni?
Šmit: E to više nije tema. O tome odlučuje Zakon o neupitnosti mene.
Voditelj: Zašto vam je toliko važno da ljudi to ne govore?
Šmit: Nije važno da ne govore. Važno je da, dok govore, stoje bez javne funkcije.
Voditelj: Ali zar nije apsurdno da netko ima pravo misliti i govoriti, ali ne smije po tom pitanju ništa uraditi ako je političar, pa vi mu kršite sve zbog čega je biran?
Šmit: To je upravo definicija slobode u BiH. Misli slobodno. Djeluj po direktivi.
Voditelj: Zar time ne kršite Ustav i Dayton?
Šmit: Jesam. Ali u funkciji očuvanja Daytona. Moraš ga povrijediti da bi ga sačuvao. To je viši nivo razmišljanja.
Voditelj: Ako Ustavni sud presudi da je vaš zakon protuustavan?
Šmit: Promijenit ćemo Ustavni sud. Ili ga proglasiti stranom silom.
Voditelj: A što ako članovi Suda ostanu, i kažu da ste – oprostite – Seronja?
Šmit: Onda idu u zatvor. Zbog vrijeđanja međunarodnog dostojanstva. Članak 0.
Voditelj: Znate li da više od milijun ljudi u BiH smatra da vaš mandat nije legitiman?
Šmit: Imamo mi plan za to. Projekt “Jedan kanton – jedan zatvor”. I to održivo, zeleno.
Voditelj: I što će ostati od države?
Šmit: Sloboda mišljenja. I ja.
Voditelj: A sad iskreno… Zašto Vas toliko boli kad Vam kažu da ste “nelegalan”?
Šmit: Iskreno? To me uopće ne dira. Služim mandat, nije prvi put da me netko ne priznaje. U Njemačkoj me nisu priznavali ni u teniskom klubu.
Voditelj: Dobro. A kad Vam kažu da ste… Seronja?
Šmit: (pauza… pogleda u pod, tišina.)
Voditelj: Gospodine Schmidt?
Šmit: To… to već… boli.
Voditelj: Zašto?
Šmit: Jer… (duboko uzdahne) …jer su me tako zvali još od trećeg razreda osnovne.
Christian Shit. U Fürthu. Bavarska. Mali Martin Schreiber mi je prvi to rekao.
Na ovom mjestu, Schmidt nas moli da mu dopustimo par sekundi. Vidimo njegov pogled prema plafonu. Oči mu lutaju. Uzima čašu vode pije. Sada gleda u naše cipele. Pogled mu je spušten. Pristajemo na ovaj predah, zapravo shvaćamo da se Visoki predstavnik upravo otvorio. Da smo pogodili ključnu riječ. Naišli smo na Arhaičnu emociju, kako to kažu terapeuti. Visoku Arhaičnost. A i gdje drugdje visoki predstavnik može biti iskren osim na Poskoku. Naš pristup je terapijski i kontemplativan. Ljudi nam se često povjeravaju.
Nakon gotovo pola minute sablasne šutnje Christian Schmidt govori potpuno drugom bojom glasa:
Šmit:„Ein einziges Wort, das stinkt, noch bevor es ausgesprochen wird: Scheiße.“ (ovo je promrmljao na njemačkom), potom je nastavio na engleskom:
Došao sam u školu s torbom na koju mi je baka izvezla “CS” – moje inicijale. Martin je samo pokazao i rekao:
“C-S. Christian Scheiße.”
I djeca su se smijala. Tjednima. Godinama.
Voditelj: I što ste napravili?
Šmit: Ništa. Samo sam gutao. I učio. I jednog dana… rekao sam si – jednog dana ću biti netko. I kad budem netko, nitko me neće moći više zvati govnom bez posljedica.
Voditelj: I danas?
Šmit: Danas kad čujem da me Dodik zove seronjom, ja ne čujem njega…
Ja čujem Martina. I taj smijeh na školskom igralištu.
Voditelj: Znači vi ne mrzite Srbe, vi zapravo u Srpskoj vidite tu djecu koja vam se smiju?
Šmit: Otprilike, tisuće njih, kao da su svi došli tu za mnom u Bosnu i upiru prstom u mene, i ponavljaju C.S. , C.S
Voditelj: A jeste li mu se ikad osvetili? Tom Martinu…
Šmit: Jesam. Poslao sam mu paket. U njemu je bila – stara torba. S izvezenim C.S.
Bez poruke. Samo torba. I malo zemlje iz Bosne.
Voditelj: Zemlje?
Šmit: Da zna da sam i dalje ovdje. I da me i dalje zove isto. Ali ovaj put – ide u zatvor.
_____________________
Sjedili smo kod Cige, u restoranu na Pologu, gdje je i roštilj i rakija i sve po domaći, samo što se te večeri nije osjećalo ni meso ni dim, nego neka tiha, čudna nelagoda, kao kad u birtiju uđe čovjek u pogrešnoj odjeći. Nije znao naručiti ni grah ni šljivovicu, a svejedno su mu donijeli sok od bazge, kao da su znali.
Sjedio je Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice. Čovjek koji ima vlast bez legitimiteta, autoritet bez izbora, sudbinu naroda bez jezika kojim je izrečena.
Ali kako je intervju tekao, a pitanja išla ispod kože, počeo se raspadati. Ne po funkciji, već po sjećanju. Po starim ranama. Po školskom dvorištu u Oberfrankenu. Po torbi s izvezenim C.S., koju mu je baka izvezla dok je majka, poput mnogih Njemica toga doba, radila prekovremeno na obnovi države po 12h dnevno ribajući podove na Ritalinu.
Majku je ukratko uzela država. I nije je bilo da briše suze sinu kad bi mu djeca vikala “Christian Shit!”.
Odrastao je s bakom. Starom pruskom šveljom, čeličnog pogleda i ruku koje nisu grlile, nego šivale. U Reichu je, kaže, imala posao – vezivala je inicijale na vojničke košulje. Po tri slova, precizno, bešćutno: ime, krvna grupa, Vaterland.
Nikad ga nije zvala „sine“. Zvala ga je „du“, kad je morala. A kad je prvi put zaplakao jer su ga u školi zvali „Christian Shit“, rekla mu je: „Niemals weinen. Du bist kein Kind.“ Ne plači. Nisi dijete.
Ali jest. Bio je. I ostao.
I sad je ovdje. Pred kamerama. Na vrhu funkcije. I na dnu sebe.
Konobarica kod Cige, Ljiljana rodom iz Jablanice – žena koja je preživjela sve sisteme, sve logore i sve zakone – nije više gledala u njega. Gledala je u dječaka. U uplakanog dječaka koji sjedi s čašom bazge, čeka majku i zna da ga opet neće doći izgrliti. Vidjela je taj pogled. Onaj koji ostaje kad te nikad nitko nije pomilovao po kosi.
Instinkt joj je rekao: zagrli ga. Sklopi krug. Reci mu, kao što nijedna žena u njegovu životu nije rekla: „U redu je, sine.“
I krenula je. A izbacivači su već ustali.
Ne znaju je li dodir Visokog predstavnika povreda međunarodnog prava, protokolarnog bontona ili – najteže od svega – emocionalnog štita koji je Schmidt trideset godina gradio da ga više nitko nikad ne bi zvao ono iz treće osnovne.
Zastala je. A Schmidt ostao – slomljen.
A onda smo mi nazvali Čovića, jer kod nas se red zna. Čović je zvao Bakira, Bakir Dodika prvo, da provjeri jel ga Čović zajebava, a potom – Osmicu. Osmica, koji još nadzire sve što treba nadzirati, nazvao je Schmidtov security.
Poruka je bila jasna. Security se tiho povukao. Zatvorio vrata. Spustio zavjesu.
Konobarica je znala. I bez riječi je sjela pokraj njega. I zagrlila ga.
A ono što se dogodilo nakon toga nećemo opisivati. Nije ljudski. Mi smo empatičan medij i znamo što znači kad ti se sugovornik slomi.
To što se dogodilo pripada onima koji su čekali da ih majka poljubi, a nije ih bilo nigdje da ih sačeka. Onima koji znaju kako izgleda kad napokon dođe. To što je dalje bilo znamo mi i Cigo. A to znači da nitko nikada saznati neće.
Znamo samo da će Visoki predstavnik, ubuduće, biti nešto mekši. I da je – po prvi put – platio račun.
Razgovarao Ivan Urkov
(u suradnji sa Osmicom)
/POSKOK/
wpDiscuz
