Emir Kusturica, nekad simbol kulturne obnove Srbije, danas je glas koji uporno razotkriva propuste onih na vlasti. Njegova kritika Vučićeve Srbije nije iznenađenje, niti je odraz promjene u njegovim stavovima. Kusturica je uvijek bio dosljedan – vjeran ideji suverene i snažne države. Ono što se promijenilo nije Kusturica, već vlast koja je nekad njegovu ideju koristila, a sada je pokušava ušutkati.
Srbija u dvije slike
U svom nastupu na Sputniku, Kusturica je precizno detektirao ključni problem Vučićeve vlasti – stvaranje “dviju Srbije”. S jedne strane, Srbija u naručju vlasti, poslušna i dekorativna. S druge, Srbija slobodnih građana, onih koji traže pravdu i bore se za stvarnu suverenost. Ova podjela, prema Kusturičinim riječima, urušava srpsko društvo i ostavlja ga bez temelja na kojima može graditi budućnost.
Posebno bolna točka za Kusturicu bila je ignoriranje prijetnji njegovom životu. Fantomski nadgrobni spomenik, objavljen nakon što je javno osudio eksploataciju litijuma, simbol je sistema koji ne štiti svoje građane. “Kako je moguće da država ne reagira na ovakve prijetnje?” pita se Kusturica. Iza tog pitanja krije se dublji problem – pravna država koja se povlači pred interesima moćnih.
Od klovnova do tišine
Kusturica nije štedio riječi ni za Vučićev krug suradnika, kojeg opisuje kao “klovnovsku elitu”. Nekadašnji stubovi srpske inteligencije, ljudi koji su svojim radom oblikovali nacionalni identitet, sada su, prema Kusturičinim riječima, svedeni na poslušnike. “To nije Srbija kakvu želimo,” poručuje režiser.
Njegova kritika nije rezultat osobnog nezadovoljstva. Naprotiv, ona proizlazi iz spoznaje da se nacionalna politika pretvorila u predstavu u kojoj su gubitnici oni koji se usude misliti svojom glavom. Vučić je, kaže Kusturica, simulirao desnicu, dok je istinsku desnicu osudio na marginalizaciju.
Andrićgrad: Simbol zajedništva, sada meta razdora
Posebnu težinu ima reakcija Andrićgrada, projekta koji je sam Kusturica osmislio kao kulturni epicentar srpskog identiteta. Ograđivanje od njegovih stavova nije samo ironično, već i tužno. Andrićgrad, koji je trebao biti simbol jedinstva, sada postaje simbol raskola.
Pritom nije sporno da je Andrićgrad financiran državnim sredstvima. Ali to ne umanjuje Kusturičin doprinos kulturi i ideji očuvanja srpske baštine. On nije bio projekt vlasti, već projekt umjetnika koji je vjerovao u viziju suverene Srbije. To što se vlast sada odriče te vizije, mnogo više govori o njoj nego o Kusturici.
Umjetnik kao ogledalo promjena
Kusturica je ostao dosljedan. Njegov glas i dalje odjekuje iz perspektive umjetnika koji vjeruje u snagu države, kulture i zajednice. Njegove kritike nisu usmjerene protiv ideje jake Srbije, već protiv vlasti koja tu ideju koristi kao paravan za svoje interese.
Kroz svoje obraćanje, Kusturica podsjeća na to koliko je važno da se ne gubi kontakt s onim što su stvarne vrijednosti – pravda, sloboda i dostojanstvo. I dok vlast pokušava kontrolirati narativ, Kusturica ostaje podsjetnik na ono što se ne može kontrolirati – umjetnost koja razotkriva stvarnost.