NEOBIČNA PRAKSA I SELEKCIJA: Koga je Lidija Bradara odlučila pomilovati, a koga ne?

Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara odlučila je o sudbini pomilovanja nekoliko pravosnažno osuđenih osoba, a njezine odluke objavljene su u Službenom listu BiH. No, selektivnost u ovoj odluci otvara niz pitanja o kriterijima i političkoj dimenziji samog procesa pomilovanja.

Odbijeni slučajevi: Pravo na pomilovanje za “izabrane”

Među odbijenima nalaze se imena koja su postala dio pravosudnih procesa iz raznih dijelova Federacije. Od osoba osuđenih za teža kaznena djela do onih koji su, prema dostupnim podacima, tražili pomilovanje iz humanitarnih ili drugih razloga, Bradara je svima rekla – “ne”. Nije li upravo institucija pomilovanja predviđena kao posljednja instanca humanizacije pravosudnog sustava? Ako jest, zašto se onda odbija većina molbi bez dodatnih pojašnjenja?

Na listi odbijenih, među ostalima, našli su se:

• Samir Krivić, osuđen zbog kaznenih djela povezanih s imovinom,
• Senad Šišić, čije se ime spominje dvaput na popisu,
• Ivan Primorac, jedan od rijetkih hrvatskih imena među pomilovanjima u Federaciji.

Čak i optuženici iz naizgled lakših kaznenih djela, poput prekršaja povezanih s drogom ili sitnih krađa, nisu prošli filter predsjednice Federacije.

Pomilovani: Šumska krađa i uvjetna presuda

Međutim, zanimljivo je da su dvije osobe ipak dobile njezinu milost, i to za djela koja ne nose ozbiljnu težinu poput korupcije, nasilja ili organiziranog kriminala. Radi se o:

1. Šerifu Đeliloviću, osuđenom na više od deset godina zbog šumske krađe i drugih povezanih kaznenih djela.
2. Harisu Beganoviću, kojem je kazna zbog posjedovanja droga zamijenjena uvjetnom presudom.

Postavlja se pitanje – koji su kriteriji ovdje prevagnuli? Humanitarni razlozi? Politička ili društvena povezanost? Simbolika “lakših” kaznenih djela? Javnost nije dobila odgovore na ova pitanja.

Pomilovanje je uvijek politički osjetljiv proces, no selektivnost u odbijanju ili odobravanju otvara prostor za kritiku. Zašto su npr. osobe osuđene za šumsku krađu prioritet, dok teže kazne – ili, što je još zanimljivije, lakši prekršaji – nisu dobili milost predsjednice?

Slučaj Ivana Primorca, odbijenog kandidata, dodatno stavlja fokus na potencijalno nacionalne ili političke preferencije u ovom procesu. Neizostavno se nameće pitanje – je li nacionalna struktura odbijenih i pomilovanih presudna? Ili se jednostavno radi o manjkavom sustavu koji ostavlja previše diskrecije nositelju vlasti?

Poruka sustavu i javnosti

Dok Federacija BiH traži stabilnost i pravnu jednakost, ovakvi primjeri produbljuju nepovjerenje građana u pravosudni sustav. Institucija pomilovanja, umjesto da služi kao sredstvo pravde i pomirenja, ovdje djeluje kao alat političkih poruka i osobnih preferencija.

Građani i pravosudni stručnjaci s pravom bi trebali tražiti veće pojašnjenje i transparentnost ovakvih odluka. Jer kada pomilovanje postane nejasan i politički obojen proces, pravna država gubi svoj smisao.