Majka Emily Damari, jedine britansko-izraelske taokinje u rukama Hamasa, progovorila je o bolu i očaju. S pravom. Jer ništa bolje od ove priče ne oslikava svijet u kojem živimo – svijet u kojem ljudska prava i međunarodno pravo funkcioniraju kao politički rekviziti, a ne stvarni alati.
Naravno, u ovome svemu nije šokantno to što Hamas djeluje kao organizacija kojoj su osnovna načela upravo brutalna taktika i ljudsko zarobljavanje. Šokantno je to što svi akteri – od britanske vlade, preko UN-a, do medija – uspijevaju izbjeći suštinu problema, pretvarajući ga u igru riječi i diplomatskih fraza.
Gdje je glas za taoce?
Emily, prema riječima njezine majke Mandy, nije samo taokinja – ona je simbol zaboravljenih ljudi, onih koji su za svjetske lidere tek broj u statistici pregovora. Dok se svijet fokusira na humanitarnu pomoć Gazi, taoce nitko ne spominje. Nitko ne pita pod kakvim uvjetima preživljavaju, jesu li uopće živi, dobivaju li osnovnu hranu i medicinsku pomoć. Kao da su već otpisani.
I ovdje dolazimo do ključnog trenutka – svjetski lideri radije će govoriti o “trajnim rješenjima” nego o konkretnim ljudima. Za Emily i ostale taoce, trajno rješenje je samo jedno – sloboda.
Trump i pakao
Donald Trump, poznat po svojoj teatralnosti, obećao je “pakao” na Bliskom istoku ako taoci ne budu oslobođeni do 20. siječnja 2025. Mandy Damari kaže da joj to daje nadu. Nada je, očito, luksuz u situacijama kada lideri igraju šah, a taoci su pijuni.
No, ako Trumpova retorika nudi utjehu, britanska vlada pruža suprotan osjećaj. Mandy je razočarana jer ne vidi konkretne poteze. Razočarana je jer zna da britanski političari ne gledaju na Emily kao na osobu, već kao na politički problem koji je najbolje ignorirati.
Hamas: Gospodari zaborava
Hamas koristi taoce ne samo kao pregovarački alat nego i kao simbol svoje moći. Njihov je cilj jednostavan – stvoriti spektakl, zadržati kontrolu nad narativom i uvjeriti svijet da su oni neizbježan faktor na Bliskom istoku.
Taoci su u ovom slučaju ne samo ljudska bića, nego i simbol tišine. Njihova prava, njihov glas, njihova priča postaju nebitni u političkoj trgovini.
Emily Damari možda nema glas, ali njezina majka ima. Možda UN, britanska vlada i međunarodna zajednica nisu spremni djelovati, ali svijet bi trebao čuti što znači biti taoc zaborava. Jer pitanje nije hoće li Emily biti oslobođena – pitanje je koliko dugo ćemo gledati ovu šutnju, prije nego što svi shvatimo da je svaka neodlučnost ne samo politički propust, nego i moralni zločin.
wpDiscuz
