U bolnici u Mostaru sinoć je preminula I. Ž., dva slova imena jedne nekad žene, danas mrtvog tijela, čije ime se to iz novinarske etike krije od javnosti, ni ubijenu ju ne smiješ spomenuti, kao da je sam objekt bila. Nećemo joj ni inicijale spominjati osim u crnim kronikama i policijskim izvješćima. Još jedna koja je živjela s krivim muškarcem. Partnerom, Đ. Đ., čovjekom s poviješću nasilja i prstom uvijek preblizu obaraču.
I nakon što je postao ubojica sustav štiti njegovo ime.
Susjedi kažu da su čuli svađu i zapomaganje. Policiji je rekao da se sama ranila. Kažu da je ona prije nego što je izgubila svijest uspjela reći istinu.
Ovo nije prvi put za Đ. Đ. da puca u žensko.
Prije osam godina, pucao je na svoju tadašnju suprugu. Silan nasilnik tada loš strijelac. Promašio je. Oduzeli su mu pištolj, podigli prijavu, a onda ga pustili. Sustav koji oduzima oružje, ali ne i opasnost. Sustav koji vjeruje u statistike više nego u žene.
Ali Đ.Đ. se nije dao. Vježbao je. Trudio se.
Sada je I. Ž. mrtva, a Đ. Đ. ima pravo na obranu, na suđenje, na pravdu. I da mu se ne objavljuje ime.
Ona nema više ništa, osim groba koji će ubrzo postati obična oznaka u mramoru. Niti prava da ju se imenom imenuje i žali kao osobu. Ubijeni su tek njeni inicijali.
I tako, još jedna žena manje. I jedan pištolj, više ili manje, u rukama krivih ljudi. Krug se nastavlja.
Do novih inicijala.
wpDiscuz
