Od Hrvata u Bosni i Hercegovini očekuje se da budu kućni ljubimci jedne ideje. Da vjeruju, slijepo i bez propitivanja, u dobre namjere onih koji već desetljećima kroje ovu nakaradnu tapiseriju pod nazivom BiH. Oni su tu, kažu nam, da nas zaštite, da budu naši čuvari, naši savjetnici, naši prijatelji. A što zapravo rade? Oduzimaju, potkopavaju, ignoriraju.I dok Hrvati u BiH preživljavaju tuđu političku pohlepu i inat, od njih se traži da budu vjerni čuvari ideje koja nikada nije radila u njihovu korist. BiH se pretvorila u kuću iz koje je sve vrijedno izneseno, u kojoj se zidovi raspadaju, ali se od jednog stanara, Hrvata, očekuje da ih sam podupire golim rukama, dok se istovremeno ignoriraju njegovi vapaji.
Odustati od BiH – zašto ne?
A što bi se dogodilo da Hrvati u BiH odluče prestati s tim? Što bi se dogodilo kada bi postavili rok, trenutak kada prestaje njihovo “da” ovakvoj BiH? Tada bi se, iznenada, cijeli svijet zainteresirao za njih. Problem Hrvata u BiH, kojeg sada gurnu pod tepih svakog puta kad treba podijeliti fotelje, postao bi međunarodni prioritet.
Jer, ako dva od tri naroda kažu “ne” BiH, to više nije pitanje unutarnje politike, to je nešto što demokratski svijet, temeljen na pravu naroda na samoodređenje, ne može ignorirati.
Ali ne – dok god su Hrvati tiha strana u ovom kvazi-političkom eksperimentu, sva pažnja međunarodne zajednice usmjerena je prema Zagrebu. Prema političkim trgovcima koji u ime Hrvata u BiH dogovaraju vlastite ambicije. Prema samozvanim vođama koji nisu pročitali ni vlastiti manifest, ali znaju kako manipulirati.
Hrvatska šutnja i međunarodna nezainteresiranost
I dok je Zagreb zauzet vlastitim računima i dok međunarodna zajednica igra igru “čekaj i gledaj,” Hrvati u BiH ostaju taoci sustava koji ih sustavno marginalizira. Političke elite nude lažne osmijehe i čestitke, dok im istovremeno oduzimaju ono osnovno – pravo na dostojanstvo i političku volju.
Biskupi sumnjaju, obični ljudi šute, a oni koji su najglasniji govore upravo ono što trebaju da bi ostali blizu kanti s povlasticama.
Pravo na “ne”
Ali Hrvati u BiH imaju pravo reći “ne.” Ne ovakvoj BiH, ne sustavu koji ih guši, ne lažima o ravnopravnosti. Imaju pravo odustati. To nije odustajanje od borbe, to je odustajanje od iluzije da ova zemlja može funkcionirati na načelima ravnopravnosti dokle god se jedan narod sustavno majorizira.
Ako su pravo na samoodređenje koristili drugi, zašto bi Hrvati bili izuzetak?
Odustajanje nije poraz, nego preokret
Odustajanje ne mora biti destruktivno. To može biti iskaz zrelosti. Povlačenje iz sustava koji nije popravljen desetljećima, glasno i odlučno “ne” ovom cirkusu, možda je upravo ono što BiH treba. Jer, tek kad Hrvati prestanu igrati po tuđim pravilima, svi će shvatiti koliko su ključni za stabilnost ove zemlje.
I tada – tek tada – BiH bi se mogla redefinirati na način koji bi osigurao ravnopravnost svih naroda. Ili bi, u krajnjem slučaju, prestala postojati kao disfunkcionalna država u kojoj su neki narodi privilegirani, a drugi prepušteni sami sebi.
Hrvati u BiH nisu obvezni držati ovu zemlju na životu. Nitko im ne može zabraniti da odustanu od igre u kojoj nikada nisu imali jednaku šansu. Nitko im ne može oduzeti pravo na izbor, pravo na dostojanstvo, pravo da postave ultimatum.
Jer odustajanje od ovakve BiH nije odustajanje od sebe. To je konačno podizanje glave i poruka svima: dosta je.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
