Nekadašnji politički disident i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), Ivan Zvonimir Čičak, preminuo je u srijedu u 78. godini života u Zagrebu. Vijest o njegovoj smrti potvrdili su iz izvora bliskih obitelji, prenosi Hina.
Čičak je rođen 1947. godine u Zagrebu, kao četvrto od petero djece. Osnovnu školu završio je u Zagrebu, a već kao maturant prvi put je uhapšen i saslušavan od strane jugoslavenske komunističke tajne policije zbog ‘aktivnosti u podzemnim katoličkim krugovima’. Iako je zbog nedostatka dokaza postupak protiv njega obustavljen, isključen je iz gimnazije i zabranjen mu je nastavak školovanja. Razlog takvoj kazni bila je školska zadaća na temu “Nad razastrtom kartom moje domovine”, u kojoj je svoju domovinu nazvao Hrvatskom, a ne Jugoslavijom.
Nakon Brijunskog plenuma Saveza komunista Jugoslavije, na kojem je osuđena frakcija Aleksandra Rankovića, ipak mu je omogućen nastavak školovanja. Godine 1967. upisuje Pravni i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje se aktivno uključuje u studentske opozicione pokrete. U jesen 1968. okuplja i organizira grupu studenata na Filozofskom fakultetu, ubrzo dolazeći u sukob sa službenom politikom Komunističke partije.
U prosincu 1969. osvaja prvu nagradu na natjecanju u govorništvu organiziranom na Sveučilištu, što je privuklo pozornost stranih medija, pa ga je londonski The Economist nazvao “zagrebačkim Ciceronom”.
Za vrijeme Hrvatskog proljeća, 21. studenoga 1971., izabran je za studenta prorektora Sveučilišta. Već u prosincu iste godine uhićen je pod optužbom da je hrvatski nacionalist, zajedno s ostalim vođama studentskog pokreta. U montiranom procesu osuđen je na tri godine zatvora, od kojih je 18 mjeseci proveo u zloglasnoj Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci proveo u samici.
Po izlasku iz zatvora 1974. godine, poslan je na jednogodišnje služenje vojnog roka u Požarevac. Po povratku iz vojske, apsolvirao je filozofiju i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Zbog nemogućnosti pronalaska posla, isprva radi kao akviziter i prodaje knjige, a potom otvara radionicu za izradu kožne galanterije. U braku sa suprugom Marijom imao je petero djece.
U studenom 1987. ponovno je uhićen zbog navodne utaje poreza, ali je nakon dva mjeseca zatvora pušten na slobodu. Aktivno je radio na obnovi Hrvatske seljačke stranke, u kojoj je najprije bio potpredsjednik, a zatim i predsjednik. S tom strankom je na prve višestranačke izbore izašao zajedno s HDZ-om, no ubrzo se sukobio s Franjom Tuđmanom, smatrajući da HDZ-ova politika nije dobra za Hrvatsku, te se etablirao kao njegov oštar kritičar.
Godine 1993. postao je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), a u naredna dva desetljeća ostao je vidljiva figura u javnom životu, makar je u jednom trenutku dao ostavku. Nakon izbora 2004. godine izabran je za člana Odbora za ljudska prava Hrvatskog sabora, a bio je aktivan i u Hrvatskom novinarskom društvu. Za svoj dugogodišnji rad dobio je niz nagrada i priznanja.
Smrt Ivana Zvonimira Čička označava odlazak još jedne važne figure hrvatske političke scene, čovjeka koji je iz oporbenog studenta prerastao u simbola borbe za ljudska prava i slobodu, uvijek ostajući vjeran svojim principima i uvjerenjima.
ivan zvonimir čičak, hrvatsko proljeće, hho, ljudska prava, disident, politika, frano tuđman, hrvatska seljačka stranka