The Economist – ‘Biblija neoliberalnog uma’ – izvještava da „Rusija probija kroz ukrajinsku obranu“ i da Ukrajina „jedva preživljava“.
Tko bi rekao da ćemo ovo pročitati u Economistu?
Stvarnost više nije moguće ignorirati. I zapadni novinarski majstori obmane, arhitekti naših zabluda odlučili su konačno promijeniti ploču.
Moskvin uspjeh bio je očit barem od ljeta 2023., ali mi smo svi morali živjeti u toj farsi laži kako bismo zadovoljili ego zapadnih lidera, koji su se natjecali tko će više para upucati u ukrajinsku ratnu mašineriju, a tko će više puta mašući rukama govoriti ‘sloboda’.
Sada kad se stvarnost pokazala punim licem pokislog Glumca Zelenskog, kad je postalo jasno da Ukrajina ne može dobiti ovaj rat ni uz svu podršku na svijetu, narativ se mijenja. „Svi smo mi Ukrajinci“ bila je dobra priča dok su šanse postojale, ali sada kad Zelenski gubi – tko više želi biti Ukrajinac?
Bilo je zabavno dok je trajalo, ali sada je vrijeme za novu epizodu.
Kao i svaki pravi scenarij i ovaj proxy rat imao je svoju emocionalnu kulisu.
Empatija je bila oružje, ona ista empatija koja se po potrebi koristi za zapaljive govore ili za slanje ljudi u klaonicu.
I svaki onaj tko se usudio reći da bi možda trebali pregovarati, da bi možda trebali izbjeći potpunu katastrofu – odmah je bio prozvan izdajnikom, ‘kremljevskim plaćenikom’.
Empatija se mjerila po broju aviona s naoružanjem koje smo slali Ukrajincima. ‘Mir’ je previše mainstream kad si Zapad.
Nešto slično smo vidjeli i u Afganistanu, samo što smo sada naučili da Zapad zapravo voli gledati ljude kako padaju s aviona dok bježe iz nečega što zovemo ‘demokratski eksperiment’.
Vjerojatno je to onaj način na koji se ’emocionalno povezujemo’.
Naravno, nisu svi bili toliko slijepi. RAND Corporation, miljenik američkih analitičara i prva violina obavještajne zajednice, već je 2019. godine predlagao kako da se Rusiju iscrpi u Ukrajini.
Da je cijeli plan bio krvavi cirkus, znali su svi, ali planirati rat iz Washingtona nije isto što i voditi rat u Mariupolju.
U Americi su se pravili da ne znaju da krv nije voda, i to sve uz fine grahame, kamilicu i CNN na televiziji.
Sada kad Ukrajina gubi strateški teritorij, NATO, dakle kolektivna savjest Zapada, odjednom shvaća da bi moglo biti pametno prekinuti igru.
Dolazimo do nove sezone, do onog trenutka kad se narativ treba promijeniti jer ćemo sada, gle čuda, početi govoriti o pregovorima, ali naravno, pod uvjetom da se to predstavi kao ‘vraćanje moralnosti u svjetsku politiku’.
Kao da ova dvoipolgodišnja farsa nije bila ništa drugo do moralni kaštrat.
Rat do zadnjeg Ukrajinca sada je napokon završio. Svi zapadni senatori, ti mirotvorci s Pentagona, lagano se povlače.
Rat je gotov, vrijeme je za promjenu retorike, jer nije u redu pustiti da svijet misli kako smo željeli rat za pobjedu, a ne za krvoproliće.
Ono što sada vidimo jest da USA, ta divovska maskota demokracije, kako bez suza i bez krivnje kreće na ‘plan B’.
Ipak, ako postoji neka lekcija koju smo iz ove farsi naučili, to je da nikada ne podcjenjujemo moć kontrole narativa.
Svi su mediji u Europi prigrlili taj narativ bez ijednog pitanja, bez kritičkog oka, dok su vlastite slobode medija sahranjivali pod imperativom zapadnog jedinstva. Kako to tužno i ironično izgleda danas.
Sada, kad Ukrajina gubi, kad se NATO priprema povući – svi su ti moralni ciljevi odjednom nebitni. Želimo novi narativ, nova obećanja, novu priču. A za Ukrajinu? Za Ukrajince koji su vjerovali u Zapad, koji su vjerovali da se bore za ‘veću stvar’? Za njih ništa.
I sve to dok se zapadni blok sarkastično smiješi i hoda dalje prema sljedećoj žrtvi.
Mi smo tek shvatili njihovu igru stalnog ratovanja na koju nas je davno upozoravao Assange.
Oni su već na novoj epizodi – Vrijeme je za novu rundu povijesne ironije, s novom nacijom koja će biti poligon za nečije ‘strateške interese’.
MHC l Poskok.info
wpDiscuz
