Štefica Galić, koju mediji predstavljaju kao novinarku, aktivisticu i borkinju za ljudska prava, iako nitko nikada nije vidio konkretan popis tih ljudskih prava koja ona štiti, a još manje popis njezinih tekstova ili akcija, uspjela je brendirati samu sebe kao “ljubušku Šindlericu”.
Kako? Povlačenjem paralela između nacističkih logora i Ljubuškog u ratnim danima.
Zvuči poznato? Naravno, jer upravo je ta naručena usporedba došla kao šlag na tortu njenom mentorstvu u liku Safeta Oručevića, što je, budimo iskreni, zasigurno zadovoljilo apetite inozemnih propagandnih naručitelja koji su obilato plaćali priče da se Holokausti nijesu događali samo tada i samo u Njemačkoj.
Tako je Galić postala simbol otpora i humanizma, makar to značilo pljuvanje po rodnom joj gradu i iskrivljavanje povijesnih činjenica. Ali tko mari za povijest kad su donacije i nagrade iz Njemačke na vidiku?
No, nitko tada nije imao pojma kakav je vruć krompir “pametnica” Štefica brutalno uvalila i Njemačkoj i Svetlani Broz i cijeloj toj ekipi moralnih kamatara.
Jer, u svom dokumentarnom filmu predstavila je Miru Hrstića, čovjeka koji nije samo bio njen prijeratni i poslijeratni prijatelj, već i vjenčani kum i – da, vjerovali ili ne – zapovjednik njenom suprugu u HOS-u. Sad se ovdje zapitaj, ček kako joj je muž antifašist ako je bio u HOS-u a kum mu je ustaški časnik i silovatelj žena u logorima ABIH/HOS? I nećeš dobiti odgovor niti od nje niti od Suljagića.
Zamišljam sad tu scenu: kamera snima Hrstića, a ispod piše samo “prijatelj”. Svetlana Broz mirno sjedi, ne buni se.
A što je zapravo trebalo pisati?
“Ustaški časnik Miro Hrstić, nacist, višestruki silovatelj, optuženik za ratne zločine u logorima Dretelj i Gabela, uskoro bjegunac od pravde, te vjenčani kum Neđe i Štefice.”
To je stvarno trebalo pisati. Ali naravno, nije. Jer u tom trenutku Štefica treba graditi narativ o sebi kao moralnoj vertikali, a Hrstića kao običnog “frenda”, svjedoka, mirnog susjeda koji se divi Neđi. Ne kao lika koji siluje noću a po danu tjera JNA ročnike, zatečene u Ljubuškom, da pasu travu. Sve to u crnom odijelu i s novim imidžom suprotnim od onog koji je njegovao prije rata.
I da se ne zaboravi, Gariwo, organizacija koja promovira moralna načela, nije povukla film niti maknula kadrove s Hrstićem. Jer zašto bi?
Emir Suljagić, koji je valjda trebao voditi borbu protiv veličatelja genocida, nije ni pomislio da bi bilo uputno držati distancu od Štefice dok ona ne objasni svoje veze s Hrstićem. Ili barem ne pojasni “nenamjernu grešku” Možda je to stoga što su njih dvoje po pitanju moralnosti baš jako slični?
Kada su potjernice raspisane i kada su sudske instance potvrdile Hrstićeve zločine, Štefica nije stala.
Ne, ona je nastavila graditi narativ u kojem se Hrstić u njezinom filmu predstavlja kao super cool frend, čak i više – kao simbol otpora. Zamislite samo osjećaj žrtava Hrstićevih zločina koje su gledale taj film. Probajte zamisliti taj šok, nevjericu, povraćanje i bol u želucu kod svih tih silovanih žena, ili kod obitelji ubijenog bračnog para Kuzman. Sve to zbog jednog čovjeka kojeg je Galić predstavila kao “prijatelja”.
Nitko, ali baš nitko, od njenih zaštitnika, od Svetlane Broz do Gradimira Gojera, nije stao i rekao: “Čekaj, ovo nije u redu.”
Njemačka fondacija Palm Stiftung koja joj je dodijelila nagradu nije se oglasila na svjedočanstvo kćeri Olge Draško, koja je u filmu prepoznala čovjeka koji je silovao njezinu majku. Zorani su odgovorili “Žao nam je zbog vaše mame al ne klevećite nam Šteficu”.
Koga briga, zar ne? Važno je da Štefica ostane simbol humanizma, makar taj humanizam bio izgrađen na laži i manipulaciji.
Nevladine organizacije i aktivisti, predvođeni Suljagićem, poslali su Šteficu kao uglednu gošću u Središte Holokausta. U Aushwitz. Show Štefice Galić ide dalje,. Apsurd ne može biti veći.
Vjenčana Kuma nacističkog časnika ide u centar nacističke ostavštine da priča o pravdi. U Dretelj i Gabelu, mjesta gdje je njen “kum” operirao što pendrekom što falusno, nije smjela kročiti. U svom filmu, zločinca Hrstića nije ni spomenula kao što Heliodrom jest, jer tamo su radili “drugi”, a ne njendobri i dragi i časni dabome, kum časnik, ustaški časnik.
Trebalo bi se zapitati, nije li to licemjerje epskih proporcija? I koliki se đon mora proizvesti da proviri mimo obraza Galićeve?
Dok Galićeva i dalje gradi svoj mit, Njemačke fondacije šute, Suljagić šuti, a Visoki predstavnik Christian Schmidt isto tako kategorički šuti. Dok film koji promovira Hrstića krši aneks10 i mit o održivom povratku. Neće se Srbi vraćati u onaj dio BIH u kojem je film Štefice Galić vrijednost naše kulturne ostavštin. Zašto? Pa zbog svog progonitelja i silovatelja u njemu.
Nitko od “uvaženo pobrojanih” nije pitao kako je moguće da se Hrstić, osuđeni zločinac, pojavljuje kao svjedok humanizma u njezinom filmu. Nitko nije rekao: “Stani, ovo nije u redu.”
A Schmidt? Schmidt bi trebao otići ne zato što ne voli Dodika ili nekog drugog, već zato što je hladan kao špric prema pričama poput Zoranine. Zato što, dok ga slušamo kako prepričava o potrebi za stabilnošću, ne pokazuje ni trunke ljudskosti prema žrtvama. Na kraju dana, trebamo se zapitati što je s čojstvom tog i takvog Schmidta? Nije li on ništa drugo nego smeće? I kao čovjek, i kao politička figura? Eto neka nas razuvjeri i naredi Džemalu Šabiću da ovu priču Zorane Perišić Draško koliko je sutra pusti na FTV. Na TV koja pripada i federalnim Srpkinjama. Pa i onima čije je majke silovao Štefičin kum.
Ivan Urkov l poskok.info
U sklopu svojih aktivnosti, članovi odbora za dijalog @SrebrenicaMC su protekle sedmice boravili u Poljskoj, gdje su posjetili @AuschwitzMuseum.
Nakon razgovora sa pomoćnikom direktora ovog memorijala o aktivnostima Odbora za dijalog te mogućoj saradnji sa Memorijalnim centrom,… pic.twitter.com/eGOqnpXzN7— Srebrenica Memorial Center (@SrebrenicaMC) October 31, 2024
wpDiscuz
