Petak, 19 srpnja, 2024

POTRESNO SVJEDOČENJE ZORANE PERIŠIĆ: Gledala je film Štefice Galić i Svetalne Broz, i divila se, a onda je u njemu prepoznala silovatelja svoje majke

Must Read

Zamislite ovu situaciju. Kćerka ste logorašice koja je preživjela pakao. Mama je godinama nakon logorovanja svjedočila o tome što su joj činili. Nedavno je umrla.

Nakon rata, po internetu pregledavaš svjedočanstva o ljudima koji su spašavali druge iz logora. Naletiš tako na film “Neđo od Ljubuškog” koji su režirale Svetalna Broz, udruga Gariwo, Štefica Galić, film koji je poduprlo Vijeće Europe s Dunjom Mijatović na čelu, i to odjel za ljudska pravam, posebno rodna prava, posebno prava silovanih žena, film koji je nagradio “znameniti” Palm Stifftung, film koji je zaštitito “ugledni” Bundestag i njegov zastupnik Manuel Sarazzin, film koji je promovirao “ugledni” Boris Dežulović a njegovu protagonisticu Šteficu kovao u nebesa, pa čak ju ukovao na naslovnicu srpskih Novossti u Hrvatskoj, a onda usred filma, koji govori o humanizmu, prepoznaš nit manje nit više nego silovatelja svoje majke Olge, koji je tamo predstavljen kao dobri susjed.

Što se u tom trenutku dogodilo u glavi Zorane Perišić? Koje emocihje su je preplavile? Kako u umu kćerke žrtve, koja je i sama žrtva, izgleda spoznaja da čak i sprski mediji promoviraju silovatelja Srpskinja?

Kako za nju od tada izgleda svijet i društvo u kojem živimo? Svijet OHR bezvrijednosti , svijet laži i cenzure koji se nameće preko USA medija u BIH a sve putem palice nekažnjenog zaštitnika zločinaca – Michael Murpheya.

Zorana nije klonula duhom. Nakon početnog šoka uzela je tastaturu u ruke i počela pisati Palm Stifftungu, Udruzi Mreža Mira, Vijeću Europe, Bundestagu, Svetlani Broz, Štefici Galić i portalu tacno.net koji “nas hrabro suočava sa zločinima”. Sa baš svim zločinima osim zločinima vjenčanog kuma Štefičinog Mire Hrstića.

Svako Zoranino slovo otipkano na toj tastaturi predstavlja jedan jecaj. Svaka njena točka i početak nove rečenice teški su bili kao kamene gromade oko Dretelja. Opisala je što joj se dogodilo i tražila je od fondacija i uglednika koji su Šteficu i Svetlanu uzdizali vrlo jednostavne odgovore na pitanje “Jeste li ovo znali kada ste ih nagrađivali?”.

I niti jednog odgovora nije bilo.

Iz Palm Stifftunga su joj kazali da ih ne zamara i da ne kleveće. Iz Mreže mira koji su Šteficu nagradili nagradom Goran Bubalo su odgovorili da suosjećaju ali da znate , “mi vrednujemo što su mediji pisali o Štefici posljednjih godina”. Zna se i kojke medije vrednuju.

Bundestag se oglušio, Dunja Mijatović je nestala s lica zemlje, Svetlana Broz je spustila slušalicu i nitko na cijelom dunjaluku od tih pustih svetaca humanističke propagande nije smogao hrabrosti odgovoriti na tri jednostavna pitanja:

  1. Jeste li u trenutku dodjele nagrade znali da je, HOS-ovac koji je žrtvama predstavljao kao ustaški časnik,  Miro Hrstić, “svjedok humanosti” iz spomenutog filma, vjenčani kum Štefice Galić, da je tjerao ročnike JNA da pasu travu usred Ljubuškog, da je “humanistica” Štefica jednako dobra s njim nakon rata kao i prije rata, da njenom habitusu ne smetaju njegovi zločini, i da se dotični danas skriva u Hrvatskoj, dakle van BIH od optužnice za serijska silovanja i ubojstva u logoru Dretelj, i da je sva njegova podređena ekipa osuđena.
  2. Jeste li znali da je Neđo Galić, “ljubuški Shindler”  bio njemu podređeni HOS-ovac u doba tih logora i progona što znači da nikako nije mogao biti  antifašist?
  3. Može li se humanistom smatrati netko tko je poslije rata u izuzetno bliskim odnosima s čovjekom koji je serijski silovao zatočene civile, da s tim čovjekom koji je  tjerao ročnike da pasu travu pod repetiranim pištoljem ustaškog časnika snima filmove? Tko su ti ljudi uopće i zašto ih pobogu nagrađujete?

Nitko iz NGO mafije , Zorani Perišić, kćeri žrtve silovanja nije se udostojio niti usudio odgovoriti.

Umjesto tog, patuljci humanizma panično su slali informacije medijima da ovu vijest ne objavljuju, da se imidž “boraca za ljudska prava ne naruši”, da je to sve svesrpska urota i kleveta te da se samo organiziranom šutnjom, moralno kamatarenje patuljaka, može nastaviti.

Te da taj nebitni ustaški časnik, koji je , eto samo malo penetrirao u tijela zarobljenica, zarobljenih na pravdi Boga, prema nekim sitnim rasnim logikama, samo zato što su se prezivale Draško ili Kuzman, ne kvari svetu misiju kamatarke iz Ljubuškog i kamatarke s Dedinja.

Nasilno prekrajanje i laži o ratnoj povijesti na bh. prostoru postali su tako kontinuitet histerije američko-njemačkih kolonizatora, konstruktora i financijera i njihovih domaćih suizvršitelja i sluga. U tom naumu ne libe se ni najgnusnijih obmana.

Јoš kada se u te poslove upetljaju i navodni borci za ljudska prava i tobožnji zagovornici pomirenja, onda i dokazani fašizam naprasno “preraste” u antifašizam.

I za to se još dijele nagrade.

Priča koja slijedi to najbolje dokazuje. U njoj ekskluzivno za Pečat, svjedoči Zorana Draško Perišić, kćerka pokojne doktorke Olge Draško, žene mučenice i heroja – hercegovske majke hrabrosti, ponosne  Srpkinje iz Čapljine koja je na svojim plećima iskusila sve strahote logora Dretelj i za života, kao rijetko koja srpska stradalnica, smogla snage da o njima progovori. Međutim, domaći i strani “konstruktori” sramotno su odlučili da Olginim mučiteljima dodijele ulogu humanista i promotera “humanizma”.

Goran Bubalo, danas pokojni, bio je također kao i Olga iz Čapljine. Itekako je znao što je bio HOS/ABIH logor Dretelj za Srbe.

I danas  se okreće u grobu, zbog činjenice da je njegovim imenom okićena nagrada Štefici Galić. Ženi Mržnji, ženi Lažljivici, koja je namjerno ili “Da”, uvlačeći ratnog zločinca u svoj film kao humanistu,  istome tom Hrstiću osigurala pravni i medijski imunitet.

Samo tako se može pojasniti potpuna cenzura i muk što u pravosuđu, što u medijima, oko ove priče.

Samo tako se može pojasniti i muk koji ćete vidjeti nakon objave ovog priloga. Muk širom Prostora džihada. Onog prostora koji je Armija Osame Bin Ladena i Alije Izetbegovića oslobodila od Srba i Hrvata.

Ustaški časnik, koji je priznavao samo Aliju, danas je zaštićen od tog Prostora. Iskoristio je postratni NGO sektor smješten na “Prostoru”, ubacio se  u NGO film i  postao dio konstrukta. Dio šire laži.

Kao takav on ne smije biti izručen u BIH. Jer padom Hrstića, pada Safet Oručević, pada Štefica, pada Svetlana Broz i njena polovica Gradimir, pada Dunja Mijatović, biznismenica izdaje i laži, pada cjelokupni šovinistički muslimanski, džihadistički NGO sektor. A Manuel Sarazzin morao bi pred Bundestagom odgovoriti zašto je zemlji koja se kiti antifašizmom, podvalio nacistu u političku zaštitu.

HOS-ov Dretelj bio je  logor koji je pod kišom metaka zatvorio Štefici tako mrski Slobodan Praljak, šef HVO-a prekinuvši kumovljeve joj, nasilne snošaje. Je li Praljka zbog tog Štefica dodatno prezire? Štefica koja na svom portalu nije objavila niti jednu jedinu informaciju o Miroslavu Hrstiću Ledenome. O čovjeku zbog kojeg se zatočenicama Dretelja, Srpkinjama, ledila krv u žilama, pa su bile plavije i tanašnije, pogodnije za silovanja.

Jednom prilikom jedan ročnik vidjevši što im čini, zaključao je ćelije, ponudivši im dan odmora. Da bi ih potom, razjareni Štefičin kum, silvao nekakvom palicom, kroz rešetke, uz prijetnju pištoljem.

No svi ti jecaji, sva ta nepravda, svi ti zločini koje je počinio Hrstić, nisu razlog da išta od tog sarajevski mediji objave, da se OHR lati Aneksa 10 i svoje jedine ustavne misije, da Vijeće Europe preispita rad Dunje Mijatović i istu dovede pred sud časti, da se preispita rad BH NGO mreže, da USAID pošalje poruku Zorani “izvini, jako nas je sram, izvini” i da se potom Štefici oduzmu nagrade dodijeljene na laži.

Oni tu nisu došli  da se ispričavaju i bore za istinu. Oni su tu zbog geopolitike. Njiihovi ratovi su nevidljivi. A mi stanovnici njihovog logora zvanog Monty Dayton svakim danom postajemo sve manje svjesni da nas iz dana u dan siluju.

Jer društvo u kojem su Štefica, Safet, Svetlana i Miro Hrstić vrijednosti koje je zabranjeno propitivati, društvo je permanentnog silovanja. Silovanja u mozak. Zato nas oni, u ovom logoru šalju psihologu ako im primjetimo krv na usnama,

Čestitamo poštovanoj Zorani Perišić  na hrabrosti.

Njena pokojna majka doktorica Draško, ima na što biti ponosna.

Za sobom je ostavila heroinu ravnu sebi.

Pravda je spora ali dostižna.

Kao što je sloboda spora ali je njena zora tu.

Zorana je prvi vijesnik te slobode.

Ivan Urkov l poskok.info

- Advertisement -

44 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

44 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Potvrđeni novi slučajevi afričke svinjske kuge u Hercegovini

Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva priopćilo je da je zaprimilo informaciju Laboratorije za molekularno-genetička i forenzička ispitivanja Veterinarskog...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -