Kraljica Katarina i kruna humska i bosanska ni nakon 600 godina ne mogu se vratiti kući

Nema značajnije osobe u povijesti Bosne i Hercegovine koja tako snažno simbolizira povezanost Hercegovine s Bosnom kao što to čini kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, piše Jozo Pavković za Večernji list BiH.

Ona je jedna od rijetkih povijesnih ličnosti za kojom narod i danas tuguje. Žene Kraljeve Sutjeske već šest stoljeća nose crne marame u znak tuge i pijeteta. Katarina je pobjegla pred Osmanlijama i umrla u Rimu, daleko od svog doma i svoje djece. Prije smrti nosile su bijele marame, no nakon njezine smrti, u znak vječne tuge, crne marame postale su simbol njihova života.

Pretpostavlja se da je kraljica Katarina rođena 1424. godine, dok se zna da je umrla 25. listopada 1478.

Taj dan obilježava se kao 600. godišnjica njezina rođenja, a njezin lik i djelo osvjetljava akademska zajednica, kulturne ustanove i Katolička crkva iz različitih kuteva. Katarina je bila pretposljednja ili, kako neki tvrde, posljednja bosanska kraljica.

Rođena u Blagaju, tadašnjem političkom središtu Humske zemlje (današnja Hercegovina), Katarina je bila kći moćnog vojvode koji je održavao odnose s Kotromanićima, bosanskim kraljevima i banovima, kako bi osigurao stabilnost svog kraja. Taj savez zapećatio je brak Katarine i prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića.

Tim brakom Hercegovina i Bosna bile su ujedinjene, a Katarina se, kako bi udovoljila papi, preobratila s bosansko-humskog krstjanstva na katoličanstvo i postala članicom franjevačkog Trećeg reda. Štuje ju se i kao blaženu.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević proglasio ju je kraljicom majkom, a ta titula ju je zatekla kad je srednjovjekovna Bosna pala pod tursku okupaciju 1463. godine.

Turci su njezinu djecu odveli u ropstvo i preveli na islam, dok se Katarina spasila bježanjem u Dubrovačku Republiku, a potom u Rim, gdje je ostala do kraja života.

U progonstvu je sačuvala sve kraljevske oznake i krunu, simbole moći Kraljevstva. Do kraja života molila je za oslobođenje svoje zemlje i svoje djece. Papa Pio II. pokušao je okupiti vojsku za oslobođenje Bosanskog Kraljevstva, no umro je pod nerazjašnjenim okolnostima, što se protumačilo kao izdajništvo.

U svojoj oporuci, kraljica Katarina je zapisala da Humsko Bosansko Kraljevstvo pripada njezinoj djeci ako se ikada izbave iz ropstva i ostanu odani katoličkoj vjeri. Ako se to ne dogodi, kraljevstvo je predala Svetoj Stolici. Djeca se nikada nisu vratila, pa je Kraljevstvo ostavljeno Kraljevstvu Božjem. Pokopana je u Rimu, u crkvi Aracoeli, gdje se i danas nalaze njezini posmrtni ostaci.

Kraljica Katarina se, ni nakon šest stoljeća, ne može vratiti kući. Ni njezina kruna. Nedostaje nam hrabrosti i strategije koje je ona imala, i kod njezinih sunarodnjaka, ali i kod onih kojima je ostavila krunu. Činjenica da danas u mjestima gdje je kraljica stolovala ima tek simboličan broj katolika, svjedoči o padu nekadašnje moći. A papa, iako je posjetio Hrvate katolike u dvije države, nikada nije posjetio njezinu rodnu Hercegovinu.