Sjedim u tišini svog malog stana, dok mi sa zida treperi ekran mobitela, vukući me u svijet beskonačnog scrollanja. TikTok, Instagram, Facebook—kako sam se ovdje našla, između dva života? Onog što sam htjela živjeti, i ovog što živim kroz tuđe objave. Odrasla sam u svijetu gdje su riječi bile most prema ljudima, knjige otvarale svjetove, a novine nas učile kako misliti, kako se boriti za bolje, kako razumjeti onog do sebe. Danas, između mog i tvog života, stisnuto je jedno “lajk”. I to je to.
Sjećate se kada su nas novinari učili bontonu? Kada su priče otvarale oči onima kojima je život bio zatvoren u četiri zida, na selu, u malom gradu ili na periferiji? Kada je netko sa stranica novina držao lekciju, i nismo to osjećali kao prijetnju, već kao priliku da postanemo bolji. A danas? Danas, dok lutamo kroz ovaj digitalni kaos, novinari su šutnuti u kut, a mjesto su im zauzeli influenceri. Ti nečitači, o kojima sada pričamo, postali su ti koji uče nove generacije što je važno, kako voljeti i kako živjeti. A što oni znaju?
Društvene mreže su novi turbofolk. Kao što je turbofolk uništio glazbu, društvene mreže uništavaju ljudsku riječ, misao, kulturu, identitet. Pa, kako i ne bi? Svi smo u ovom istom kaosu, pokušavajući biti bolji, brži, jači, zabavniji od svih ostalih. Algoritam nas ne želi podučiti, ne želi nas oblikovati u bolje verzije nas samih, on nas samo želi zadržati, uvući dublje. Ne pita nas kako se osjećamo nakon još jedne neprospavane noći uz ekrane. Ne zanima ga što nismo pročitali ništa vrijedno u posljednja tri mjeseca.
I znate što? To nije slučajno. Što manje mislimo, lakše nas je kontrolirati. Što manje čitamo, manje postavljamo pitanja. Što manje postavljamo pitanja, manje shvaćamo kako svijet funkcionira. I tu je opasnost. Odrastamo u društvu gdje je misao svedena na 15 sekundi videa i gdje su naslovi članaka postali kratke parodije nekadašnjih dubokih analiza. Vijesti su nešto što uhvatimo na brzinu, između dva storija, jer nemamo više vremena – nemamo volje.
Gašenje novinarstva ne dolazi iznenada, ono se već događa. Polako, ali sigurno, zamijenili smo ga jeftinim skrolovima i viralnim glupostima. Ponekad pomislim – pa što ako se svi mediji ugase? Što ako sve postane dostupno samo pretplatnicima? Možda bi to bilo rješenje. Možda bi svijet bez površnih vijesti bio bolje mjesto. Možda bi ljudi, konačno, počeli birati kvalitetu, ali opet, koga lažem?
Prosječnost vlada. Algoritam je kralj, a neznanje caruje. Većina će se uvijek zadovoljiti onim što im algoritam ponudi, i to u najgorim trenucima – kad smo umorni, frustrirani, razočarani. I dok mi mislimo da smo slobodni, oni koji povlače konce imaju savršeni plan. Dok mi skrolamo, oni nas oblikuju. I ne pitaju kako se osjećamo dok gledamo kako se svijet urušava.
Ali možda ipak postoji rješenje. Možda će se jednom pojaviti algoritam koji će ljude vratiti knjigama. Koji će nas natjerati da pitamo, da čitamo, da mislimo. Možda će netko negdje napisati aplikaciju koja će nas izvući iz ovog digitalnog mulja. Ali ne bih se nadala previše. Jer, što više vremena provodimo online, manje nas zanima što se događa offline. I eto nas, u spirali samouništenja, u svijetu gdje su oni koji čitaju na rubu izumiranja, a nečitači vode glavnu riječ.
I sada, dok sjedim ovdje s prstima na tipkovnici, pitam se – kako ću ovo završiti? Postoji li happy end za nas, za ovu našu borbu protiv algoritama? Ili ćemo na kraju svi postati samo dio tog velikog kaosa, gdje misli izumiru, a svi mi, koji smo ih nekada voljeli, postajemo tek sjećanja u nečijem storiju?
Svijet bez riječi nije svijet za mene. A bojim se, nije ni za vas.
Emina Zanki l poskok.info