Što reći za Sarajevo, grad koji voli sebe zamišljati kao multietnički Disneyland, sekularni hram Balkana, a posljednjih dana opet je postao pozornica za egzotične političke manifestacije? Automobili sa zastavama Palestine, Bosne i Hercegovine, i na sve to arapska glazba u pozadini, kao neka mješavina sarajevskog meraka i globalnog Jihada. Reakcije? Sve po starom – jedni oduševljeni, drugi šokirani. Kao da nismo već prošli kroz ovakve scenarije.
Sarajevo, koje je tijekom opsade pretrpjelo tolike strahote, sada bi trebalo biti grad koji, bar deklarativno, prepoznaje opasnosti militarističkog ludila i entuzijazma prema ratovima. Ali hej, stvarnost je, naravno, složenija. Grad koji je nekoć bio simbol zajedništva danas je rastrgan ne samo etnički, već i ideološki. Kad su ulice preplavljene palestinskim zastavama, to je solidarno, ali što bi bilo da su Srbi i Hrvati slavili uz izraelske zastave? Hoće li tada ista ta multietnička i tolerantna raja reći: “Ma neka, neka, svi imaju pravo na svoje mišljenje!” Ili će se stvari prelomiti drugačije? Pogodili ste, naravno.
Solidarnost? Ili politički stav?
Podrška Palestini u Sarajevu nije nikakva novost, kao što nije ni palestinsko pitanje samo po sebi. Svi su naučili da je to više od obične borbe – to je simbol otpora, borba protiv “nepravde”, ili što god vam srce želi. Sarajevo je razvilo osjećaj empatije prema onima koji su žrtve i pod opsadom, osim prema Grabovici pod opsadom, jer je nju ubilo, genocid u njoj izvršilo okupirano Sarajevo. I nitko to ne smije javno reči. Jer, naravno, grad zna kako je to kad si zatvoren i bombardiran. Sarajevo to najbolje zna. Grabovica? Šta je ono to?
Palestinci su u toj priči ogledalo njihove vlastite prošlosti. No, gdje se povlači granica između političke solidarnosti i podrške određenim režimima koji su, hm, da budemo blagi, miljama daleko od demokratskih standarda?
Sarajevo, grad koji tvrdi da je sekularan i građanski, uredno se svrstava uz strane koje obavezno nose zastave islama, čak i kad taj isti islam ima ozbiljan problem s osnovnim ljudskim pravima.
Nije kontradikcija? Naravno da jest, ali tko još brine o detaljima? I što sad – zamislite Srbe i Hrvate u koloni s izraelskim zastavama. Bi li Sarajevo tada bilo jednako tolerantno? Teško. Solidarnost, dragi moji, ima svoje granice, a one su iscrtane starim traumama i novim identitetima.
Multietničnost u teoriji
Da, Sarajevo je formalno multietnički grad, ali hajde, budimo realni. Etnički sastav grada izmijenjen je ratom, iako svi volimo pričati o zajedništvu i mirnom suživotu. Kad kroz grad prolaze automobili sa zastavama Palestine, to je politička izjava, ali što bi bilo kad bi te iste ulice bile preplavljene izraelskim zastavama? Bi li Sarajevo tada pokazalo istu razinu razumijevanja i tolerancije? Naravno da ne bi.
Spomenici? Kome?
Zanimljiva stvar – od rata naovamo u Sarajevu nije podignut nijedan novi spomenik. Ne nekom čovjeku. Neki kažu da je to rezultat zaštite kulturne baštine, ali budimo iskreni – nije li tu i malo religijskog utjecaja? Islam ne voli podizanje spomenika ljudima, a Sarajevo, kao grad gdje je islam dominantan, očito drži do te tradicije. Ali umjesto da se grade spomenici, cijeli grad je postao jedan veliki spomenik. Spomenik čemu, pitate? Pa kolektivnoj memoriji. I to je to.
Sarajevo između prošlosti i budućnosti
Sarajevo je grad pun paradoksa. Grad koji je prošao kroz pakao rata, sada je poprište proslava dalekih ratova i borbi. Možda, samo možda, Sarajevo osjeća potrebu da se identificira s onima koji trpe, kao što su i oni nekad trpjeli. No, pitanje ostaje – je li ta solidarnost izgrađena na principima mira, ili na osjećaju nepripadanja? U svijetu gdje bi prošle traume trebale učiti društva da traže mir, Sarajevo se često čini kao grad koji još uvijek balansira između sjećanja na rat i neobjašnjivih političkih poriva. Koje zastave će sljedeće preplaviti ulice Sarajeva?
Ivan Urkov