Na današnji dan 1996. godine u Kaknju, ispred prostorija Caritasa, ubijena je s osam uboda nožem u srce časna sestra Danka Ana Jurčević. Po tijelu joj je uz to pronađeno cijeli niz posjekotina.
Gotovo je zaboravljena danas. Kao i elegija grada Kaknja.
Prosječan Hrvat pojma nema da je to grad najgoreg progona Hrvata u BIH. Grad nad kojim je počinjen genocid. Vukovar Bosne zaboravljen od matice. Jer nema se šta pričati o nekom tamo gradu Dejana Lovrena pored svih tih naših hrvatskih Vukovara. A osim toga u Kaknju nas nisu progonili Srbi a ti tamo Hrvati su čak i pomagali Srbe, prema tome, nisu tema. Jednostavno žao nam je ali ne uklapate se u program HRT-a i Styrie.
Vaše patnje u Federaciji su K+ patnje a vaša Danka je K+ časna sestra. Ako imate neku časnu u Srpskoj, koju siluju četnici, pa ju potom kolju, to može, dajte to…
No upravo žrtva Kaknja spasit će tisuće Hrvata u kasnijim godinama. Kako?
Postrojba El Fatih i predsjedništvo SDA posebno je bilo kivna na Hrvate Kaknja što daju utočište srpskim izbjeglicama koji su bježali u Kakanj iz okolnih većinskih bošnjačkih mjesta Prostora Džihada. To je bio radni naziv prostora pod kontrolom Armije BIH kojeg Šerif Patković nikada kažnjen za krvoločnosti u Dusini ponavlja stalno u svojim nastiupima.
U naletu postrojbe El Fatih u noćnoj izdajničkoj akciji protjerani su s Hrvatima Kaknja i ti srpski ljudi. I hrvatska vojska koja je vjerovala da je Armija BIH partner.
Srbi su znali za sve ovo. Pisma su se pisala. Radili su telefoni i ljudi su javljali rodbini da su na sigurnom i da su im Hrvati dali konake i hranu. Znali su Srbi i da je ono izbjeglica što se zateklo u Kaknju ili pobijeno ili protjerano skupa s Hrvatima.
Aliji je naročito smetala priča o humanosti Kaknja, starog rudarskog gradića pretežno naseljenog katolicima, jer humanizam je medijski rezerviran za muslimane.Hrvati koji primaju protjerane Srbe ne uklapaju se u narative i napisane međunarodne kazne koje tek trebaju da dočekaju svoje optužnice nakon rata.
Vojska RS kasnije će tisuće Hrvata Lašve spasiti od sigurne smrti. Bio je to znak zahvalnosti. Tu će biti i tisuće Kakanjaca koji su nakon progona iz rodnog grada bježali iz izbjegličkih kuća svojih udomitelja. Iz Travnika. Zenice. A sve u doba samo par dana nakon ada se dogodio nastavak akcije Tekbir, u kojoj je Kakanj očišćen od Hrvata i srpskih izbjeglica a potom se krenulo na širu regiju. Bio je to jasan džihad pomognut UNPROForom i međunarodnim partnerima. Nečim je trebalo namiriti očaj vojske i naroda , “temeljnog naroda” pa mu se ponudilo da napadne suborce.
“Partnerska armija, probosanska” koja se zove El Fatih i ide u akciju Tekbir uz narod je protjerala ukoliko nije pobila, do posljednjeg vojnika postrojbe agresorskog imena “Stjepan Tomašević”. Povijest je tako htjela da se ponovi izdaja i prokletstvo tog prezimena Tomašević. I on je priveden na prevaru, potom mu je glava odrubljena. Kao što je na prevaru ubijen Kakanj, i postrojba Tomašević. Kao što je na prevaru zvanu “dođi, rat je završio, OHR te štiti” ubijena časna sestra Jurčević.
Slučaj Kaknja nije bio predmet Haaškog Tribunala jer kako rekoše Arbour i Del Ponte, Hrvati koje ubijaju muslimani nisu fokus Tribunala. Osim tog statistika progona te datum kada se događa etničko čišćenje nemuslimana na ovom području ruše teze o UZP-u HVO-a.
Ideja je bila doći do Duvna. Trebalo je pasti sve zapadno od Sarajeva a krenulo se s Kaknjom, Varešom, Travnikom, Zenicom. Kao bedem su se usprotivili Kiseljak, Vitez. Fojnicu su uzeli na prevaru. Trebala je biti zona mira postala je zona džihada.
1996 kad je rat prestao Danka je vjerovala i da je zlo prestalo. Ali nije .Zlo je poslano iz Sarajeva da pošalje poruku narodu Dejana Lovrena, ženama Kraljeve Sutjeske što će im se dogoditi ako budu naivni i dobri kao časna sesta Danka.
Sudbina Kaknja, Bugojna, Vareša, Travnika, Zenice govori nam što bi se dogodilo Hrvatima širom Federacije da su vjerovali u Aijino obećanje i nastavili vezati zastave.
Osim te časne sestre koja je ubijena u gradu pod nadzorom Bošnjaka, i pripadnici Armije BiH ubili su dva franjevca u Fojnici. Fra Nikicu i Fra Leona. Usred samostana. Usred “demilitarizirane općine” čiji mir jamči Alija osobno.
U Fojnici koja je prema dogovoru dviju vojski i dva naroda demilitarizirana kao tampon zona a potom je Armija BIH jednostavno ušetala u nju pred mirnim očima UNPROFOR-a koji su to sve i organizirali.
Progonjeni narod Travnika i Kanja tvrdi da su mudžahedine na njihove kuće navodili upravo unproforci.
Dankin ubojica je nekoliko puta pomilovan od strane Alije Izetbegovića. Potom je trajno stekao slobodu. Nalogodavci nikada nisu kažnjeni. Prijetio je Aliji da će sve reći. Alija je samo ponavljao pomilovanja. Tek kad je nekim čudom optužnica protiv Alije bila pripremljena godinama nakon rata, i to upornim radom Srba a ne Hrvata on daje ostakvu, ide se liječiti a potom umire. Ili se ubio da čistoća džihada ostane jaka, makar lažna? Jer djecu je na ljuljačkama ubijao, izbjeglice u nova izbjeglištva tjerao, potpisane ugovore poništavao, sve za ideju stvaranja Islamske države na Balkanu.
Slučaj fojničkih fratara ubijenih usred samostana, samostana koji je nedavno pohodio Komšić, i u kojem se taj zločin nije smio spominjati, dozvoljeno je bilo samo pitati za zdravlje preSjednika, medijski je također zataškan. Ne spominju ih više braća fra-daidže, fraturice i fratrizančine niti pitaju što je s istragom. Jer eto, jebi ga, neke Fra Nikice su postali ravnatelji muzeja a fra Majdandžić koji je kleknuo pred Komšićem u samostanu, suborcem franjevačkih ubojica, ko onomad ono smeće Fra Zvizdović, kaže da je vrijeme za zaborav i rock’n roll. Reče to i pope se na tuđu ženu. A muža joj proćera u Njemačku. Bez noža doduše. Samo snagom misionarskog grla.
Sestra Danka Jurčević nije bila takva. Služila je Bogu onako kako se služi. Ne kao Majdandžić.
Rođena je 29. siječnja 1950. u Jardolu, župa i općina Vitez od roditelja Joze i Lucije r. Frljić. Doživotne redovničke zavjete položila je u Zagrebu 15. kolovoza 1970. u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi.
Službovala je u Kaknju, Puli, Zapulju, Sarajevu, Derventi i ponovno u Kaknju gdje je mučki ubijena kod župne crkve u 20 sati. Po svemu sudeći, ubojstvo je unaprijed isplanirano i izvršeno s osam uboda i posjekotina nožem. Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić je sestru Danku nazvao našom novom mučenicom.
A potom se otišao klanjati političkom Sarajevu. I rješavati imovinsko pravne nekretnine. Nije prijetio da će se zapaliti ako se njen slučaj do kraja istraži. Nije štrajkao glađu. Štoviše udebljao se. Kad je završio s mandatom jedva su ga iznijeli iz kardinalskog ureda.
Ubojstvo je izvršeno u crkvenom dvorištu i to u vremenu kad su župnik i kapelan bili službeno odsutni. Kad je ubojica vidio što je učinio, bacio je okrvavljeni nož i pobjegao. Susjedi su odmah obavijestili sestre u samostanu o tragičnom događaju. Kad je kućna poglavarica s. Branka Matošević stigla na mjesto stradanja, našla je s. Danku mrtvu u lokvi krvi. U tom ozbiljnom trenutku nepravde i nasilne smrti očitovala se tuga, suze i molitva.
Ubrzo je pristigao župnik, pa policija, te vještaci koji su obavili prve istražne radnje. Kasnije je Sud donio presudu, ubojica je odležao u zatvoru, ali do danas su ostale nerazriješene okolnosti ubojstva sestre Danke.
Hrvati naravno u Danki vide mučenicu, što ona i jest, no Hrvatima je bitan izgleda isključivo vjerski aspekt ove priče. Možda molitve njoj ozdravljaju? Možda smo sad jači na nebu.
Političke i pravne reperkusije ih ne zanimaju. Tko je kriv? Tko je naredio?
A naredba iz Zagreba je da se fokusiramo na zločine iz Republike Srpske a one koje su počinili muslimani nad nama da to zaboravljamo.
Jer mi smo UZP i šta mi imamo postavljati pitanja. Dobili smo što smo zaslužili. Iako u trenutku progona Kaknja 1993 godine, koji se događa kada i Dusina Hrvati nikom ništa skrivili nisu. Kakanj nam je bio signal što će nam se dogoditi ako ostanemo naivni. I zato smo ustali. Tada smo bili narod a ne vjerska zajednica. Nismo čekalil udarac da okrenemo drugi obraz. Nego smo utvrdili rovove.
A danas smo opet tek molitvena zajednica.
Dakle u crkve i molimo za svoju mučenicu Danku, i nikako ne tražiti pravdu i progon odgovornih.
Osim toga to je agenda NATO i europskog puta.
Čak i u ovom tekstu o Danki Jurčević dodrinaški portali u Hrvatskoj nisu mogli zavšiti tekst da ne spomenu ubojstva časnih i svećenika u Srpskoj.
Pa dobro dajte nam imena mučenika u Srpskoj koje je kao povratnike netko ubio s osam uboda nožem. Čemu okolišanje ako se već tvrdi da je u Srpskoj bilo gore?
Ono što mi znamo jeste da je narod Danke Jurčević izbjegao preko Vlašića i da su spašeni i da nikome nije dlaka s glave pala. A časne sestre i trudnice bile su pod posebnom brigom vojske Republike Srpske. Zbrinute na KBC Banja Luka.
O tome postoje i doumentirani filmovi koje naravno ustašoustaška Republika ustaška nilkada neće objaviti niti jedne minute. Iako u tom filmu Hrvati govore.
Časna sestro Danko, ako nas možeš čitati oprosti nam što smo to što jesmo. Što smo jadni i bijedni i što si se morala roditi kao dio našeg naroda. Ne zaslužujemo te. Nedostojni smo te. Možda si se odlaskom od nas, zapravo spasila.
*Na ponos hrvatskom narodu, u ratu u BiH i Hrvatskoj nije ubijena niti jedna osoba ili vjerski službenik niti pravoslavne niti muslimanske vjeroispovijesti.