Teolog kojem papa Franjo vjeruje više nego vidiocima tvrdi: “Nema nadnaravnog u Međugorju!’

O doživljajima djece ne bi se smjelo govoriti kao o pravim ukazanjima, kategoričan je Zovkić, tvrdeći da se Gospa štuje prije svega kod kuće.

”Nažalost, u slučaju Međugorja događa se da pobornici suzdržane ili protivnike olako proglašavaju gotovo nevjernicima. Ne trebamo proglašavati hereticima ni katoličku braću i sestre koji dolaze u Međugorje i obavljaju pobožnosti.

Ni svećenike koji im kao pastiri stoje na usluzi. Ali, ne trebamo proglašavati hereticima ni one koji ne osjećaju potrebu hodočastiti u Međugorje. Svima nam je potrebna unutarnja crkvena tolerancija”, tvrdi profesor Zovkić.

Što će biti dalje? Neke spektakularne odluke o Međugorju ne treba očekivati. Prije svega, sigurno je da Vatikan neće priznati Međugorje kao ”službeno” marijansko svetište, kao recimo Lourdes gdje se Gospa ukazala osamnaest puta.

Upravo tamo je, bar se tako tvrdi, 25. ožujka 1858. rekla Bernardici Soubirous: ”Ja sam Bezgrješno začeće.” Gotovo je sigurno i to da će Crkva ubuduće braniti vidiocima iz Međugorja da drže predavanja i o tome govore u crkvenim objektima.

Sve ostalo bit će najvjerojatnije na tragu onoga što su zaključili biskupi bivše države u Zadru u travnju 1991. i objavili u Zadarskoj izjavi o Međugorju.

Dakle, velikog finala oko Međugorja, u kojem neki očekuju novo ”čudo”, bilo kroz papino krajnje odbijanje Međugorja ili postavljanje Međugorja u rang Lourdesa ili Fatime, teško da će biti.

Ali, uz ovog papu isto je tako nezahvalno davati prognoze. Treba, dakle, pričekati da posljednju kaže Franjo.

Odmah nakon ”prvog ukazanja” 24. lipnja 1981. kad je šestero mladih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović izvijestilo da su vidjeli Majku Božju na brdu Crnica, mostarski biskup Pavao Žanić želio je doznati istinu.

Komunistička vlast, predvođena tadašnjim moćnikom Brankom Mikulićem, bila je zgrožena, pa je s Tjentišta, na Dan borca 7. srpnja, Mikulić poručio da su međugorsku Gospu izmislili kleronacionalisti.

Ciljao je na hercegovačke fratre i njihova gurua Jozu Zovka, koji tog presudnog dana prvog ukazanja nije bio u župi, ali je odmah nakon povratka povjerovao da su djeca vidjela Gospu.

”Komisiji je izjavio da je osmi dan poslije prvog doživljaja djece imao viđenje Gospe i osjetio se ponukanim da zaštiti djecu od komunističke milicije”, zapisao je dr. Zovkić.

Jedna od vidjelica, Mirjana, rekla je njemu i dr. Želimiru Puljiću, koji je također bio u komisiji, kako od njihovih viđenja ne bi bilo ništa ”da nije bilo fra Joze”.

”Razumio sam je da je htjela reći ‘bez župnikove podrške ne bismo uspjeli uvjeriti župljane da vidimo Gospu’.

To može značiti također da su vidioci bili nesigurni dok ih svećenici nisu podržali”, zabilježio je dr. Zovkić.

”Kad je milicija djeci i župljanima zabranila okupljanje na Brdu ukazanja, župnik fra Jozo ponudio je da dolaze u crkvu. Pri tome su, kako je napisao sarajevski profesor, svećenici sugerirali djeci da pitaju Gospu bi li dolazila na ukazanje u župnu crkvu.

I Gospa je poslušala.

Kad je biskup Žanić zabranio da se crkvena sakristija upotrebljava za mjesto neautentičnih ukazanja, pastoralni djelatnici Međugorja ponudili su svoje sobe u župnoj crkvi.

Gospa se i tamo odazvala.

Od Mirjane smo u razgovoru doznali da je ona, prema knjizi o ukazanjima u Lourdesu, gdje je Bijela Gospođa došla osamnaest puta, očekivala kako će i njihovi doživljaji prestati s osamnaestim ukazanjem.

To je govorila članovima grupe.

Glas je došao do oduševljenih pastoralnih djelatnika koji su vidioce potaknuli neka pitaju Gospu hoće li i dalje dolaziti. Doživljaji su se nastavili”.

I tako, do dana današnjeg.

Profesore Zovkić, kako ste postali član Komisije mostarskog biskupa Pavla Žanića?

Biskup je imao načelo da iz različitih teologija imenuje ljude koji se bave duhovnošću, pa i mističnim pojavama. Tako je iz franjevačke teologije u Sarajevu uključio jednog profesora te Želimira Puljića i mene. Iz Ljubljane je uključio također jednog člana komisije, kao i iz Splita. Bilo nas je na kraju petnaestero, od toga trojica laika, dok su svi drugi bili klerici.

Kad ste prvi put čuli da se nešto događa u Međugorju?

Bio sam u New Yorku, gdje sam pomagao u jednoj župi biskupije u Brooklynu. U hrvatsku su župu dolazile novine iz Jugoslavije i pročitali smo da se nešto događa u Međugorju. Jasno je da sam se napunio radoznalošću i, kad sam u rujnu došao kući, biskup me imenovao za člana Komisije. Onda sam otišao u Međugorje.

S kojim ste osjećajem došli u Međugorje?

Moj je generalni stav, kao katoličkog svećenika, bio da ono što Crkva propisuje o Majci Isusovoj, one četiri dogme, trebamo svi slaviti. A kad se radi o ukazanjima i privatnim objavama, nisam za trčanje pred rudo, ni za gladovanje prema mističnim i izvanrednim pojavama. Meni je bilo dosta redovno što Crkva nudi svojim vjernicima, a to je štovati Gospu u liturgiji Crkve.

Kakav vam je bio prvi dojam kad ste kao član Biskupske komisije za istraživanje događaja u župi Međugorje došli i razgovarali s djecom?

Uvijek sam bio suzdržan i želio direktno dobiti što više informacija. Bila su dva polja istraživanja, jedno doživljaji vidjelaca, a drugo pobožnost hodočasnika. Pratili smo i jedno i drugo, a kasnije smo nadopunili i promatranjem kako se doživljaji izražavaju na život vidjelaca i vjernika. Da me biskup nije imenovao u komisiju, vjerojatno u Međugorje ne bih ni tako brzo otišao.

Što su vam djeca rekla u prvim kontaktima s vama i ostalim članovima komisije?

Bio sam koordinator u Komisiji, jer me tako biskup Žanić zamolio. Prvo sam razgovarao s Vickom i postavljao sam joj pitanja i slušao odgovore. Nakon nje smo Želimir Puljić i ja razgovarali s Mirjanom Dragičević koja je tada bila srednjoškolka u Sarajevu. Razgovarao sam i s Ivanom Dragičevićem, koji je tada bio sjemeništarac u Visokom. Za druge se ne sjećam da sam s njima osobno razgovarao.

Išli smo jedanput i u povorci od župne crkve do mjesta ukazanja i prolazili smo kroz jedno dvorište, a ljudi su zastajali i promatrali nas.

Rečeno mi je da jedna od vidjelica tamo stanuje i davala je autograme okupljenima.

Autograme, kažete? Pa koji je dojam to ostavilo na vas i druge članove Komisije?

Po mome mišljenju, bilo je to mondeno, neukusno. Muškarci su pružali kutije cigareta da se ona na njih potpiše, drugi neke sličice ili fotografije iz novina. Ona je to potpisivala, a neki muškarac koji joj je mogao biti otac rekao je ”to je ta i ta vidjelica”. Meni se to nimalo nije svidjelo.

Kako je izgledalo Međugorje u to vrijeme?

Sjećam se pisanja jedne srpske novinarke koja je napisala s grozom da u Međugorju nema osnovnih higijenskih uvjeta, a dolazile su i neke princeze. U svom je tekstu apelirala na Općinu da napravi WC, bar za princeze. Tada je tamo bila samo župna crkva i župna kuća i ništa okolo. Za razliku od danas, kad se sve razvilo u naselje religijskog turizma, gdje ima raznih programa. Ali, posebno se divim hercegovačkim franjevcima što su na vrijeme otkupili zemlju oko crkve, tako da u crkvenom dvorištu ipak nema prodavanja artikala i suvenira.

Jeste li kontaktirali u to vrijeme s fra Jozom Zovkom?

Nisam nikada bio s njim u kontaktu. Kad je Komisija radila, on više nije bio župnik u Međugorju. Čitali smo njegove izjave, pitali smo njegove poglavare kako se ponašao kao bogoslov u podrčju štovanja Gospe, ali ja osobno nikada nisam imao potrebu bilo što oko njega provjeravati. Želio sam sam steći uvid i donijeti svoj sud.

Pišete da su u prvim mjesecima ukazanja roditelji i rodbina bolesnika često molili vidioce da pitaju Gospu hoće li njihovi bolesnici ozdraviti. Bila je objavljena i Knjiga ozdravljenja, kada je profesor Rupčić objavio popis od 55 osoba koje tvrde da su u Međugorju ozdravile?

Čudim se profesoru, jer je on ipak intelektualac, što je u svoju knjigu stavio te brojne slučajeve ”ozdravljenja”. Pitao sam ga ”kako ste došli do toga” i odgovorio mi je da je išao u župni ured u kojem je našao bilježnicu u koju su ljudi pisali da su ozdravili. Pitao sam ga je li tražio neku dokumentaciju, prije svega liječničku, kako bi se znalo od čega su bolovali ili povijest bolesti. ”Ja to ne trebam, ja u to vjerujem. Tko ne vjeruje, neka traži dokumentaciju”, odgovorio mi je. Vrlo se neozbiljno počelo širiti da se u Međugorju događaju čudesa.

Vicka je trojici obećala da će ozdraviti. Što je poslije bilo?

Nisu ozdravili, nego su umrli. Na to me upozorio franjevački kolega Ljubo Lucić koji je poznavao te ljude. I nakon toga Rupčić nije osjećao potrebu opovrgnuti kako je napisao stvari koje ne stoje. To je neozbiljno, to nije dovoljno katolički.

Vidjelice su prvih godina govorili o znaku koji se ima vidljivo postaviti na mjesto ukazanja. Što se dalje događalo?

Komisija je utvrdila da vidjelice često ponavljaju kako će Gospa dati vidljivi znak na mjestu ukazanja, kao potvrdu da je dolazila. Mi smo ih zamolili neka opišu taj znak i neka taj opis zatvore u kuvertu, s time da će biskup to čuvati. Mogli su drugu kuvertu ostaviti bilo kome na čuvanje. Ivan je pristao i u svom opisu 9. svibnja 1982. napisao je da će to biti crkva koja će čudesno niknuti na mjestu ukazanja. Kasnije je izjavljivao da je članovima Komisije predao prazan papir, jer da mu je Gospa naređivala neka ništa ne piše, a crkvena vlast tražila da ipak piše. Našao je solomonsko rješenje da preda prazan papir u zatvorenoj kuverti. Kad smo s njegovim dopuštenjem na komisiji otvorili kuvertu, našli smo njegovim rukopisom opisan znak koji bi se imao dogoditi.

U sve se uključio tada i poznati mariolog René Laurentin koji je došao u Međugorje?

Uzeo je Ivanove izjave o praznom papiru za sigurne, pa ih objavio u svojoj knjižici prije otvaranja. Sada on i drugi pobornici Međugorja nalaze neobičnu egzegezu za opravdanje ove Ivanove laži ili teškoga gubitka pamćenja u tako važnoj stvari. Ako o ovome nije znao da je pisao i što je napisao, kako se mogu Ivanove izjave o Gospi i njezinim porukama uzimate za vjerodostojne.

Jeste li još nekog zamolili da isto napiše?

Jesmo, došli smo do Mirjane koja je s roditeljima živjela u Sarajevu i odgovorila nam je da joj je Gospa zabranila dati takav opis. Na naš upit kako je znala da ćemo tako nešto tražiti, odgovorila je da su joj javili iz Međugorja i sugerirali da pita Gospu je li to razborito. I ostalim je Gospa zabranila dati opis, a kasnije sam doznao da je član Komisije dr. Ivan Dugandžić to djeci kazao i sugerirao.

Što je bilo s porukama, kako vi kažete: ”navodne Gospe”, koje se nisu ispunile?

Biskup Žanić bio je jako zainteresiran oko poruke koju je dobila Vicka kako će se riješiti konflikt oko župa u Hercegovini. Tražio je da Vicka pita Gospu, a odgovor je bio: ”Ne brinite, to će proći bez ikakvih novih konflikata.” Međutim, nije se smirilo, nego su poruke Gospe postale smiješne. Jao nama ako bi Gospa preko takvih vidjelica poručivala što biskup treba raditi da bi odgovorno vodio biskupiju.

Kad ste napisali o svim tim problematičnim elementima u fenomenu Međugorja, doživjeli ste i brojne napade?

U vremenu dok sam bio član biskupove Komisije dolazio sam u Zagreb i bio glasno kritiziran zbog svog kritičnog stava prema doživljajima vidjelaca u Međugorju. Dok sam čekao tramvaj na Jelačić-placu, pristupio mi je jedan stariji isusovac i ispalio tiradu pogrda na biskupa Žanića i Komisiju. Fizički me međutim nitko nije napao, već su se mnogi zgražali kako može jedan katolički svećenik tako pisati. Razumijem tu ogorčenost, ali kao što sam želio vjerovati da je različitost dopuštena nama katolicima, tako svima koji su me kritizirali moram reći da privatne objave nisu obvezatne. Od onih koji meni zamjeraju očekujem prije svega katoličku širinu.

Kako ste reagirali na stavove koje je iznosio Laurentin, veliki pobornik ”čuda u Međugorju”?

Bio sam osupnut zbog nekoliko stvari. On se zaista bavi mariologijom i napisao je mnoge tekstove, a pisao je puno i o Lourdesu. Očekivao sam da je kritični i obrazovani teolog i nadao sam se da će malo dublje pustiti korijene. Ali, nikada nije bio sposoban direktno govoriti s vidjelicama, nego uvijek preko prevoditelja, a to je jako opasno. Imam i sam iskustvo prevođenja i ni jedan prijevod ne može biti vjeran a da prevoditelj ne daje svoje nijanse. Čudim se gospodinu Laurentinu da nije osjećao potrebu naučiti jezik vidjelaca i na tom jeziku čuti propovijedi na kojima su se oni inspirirali u svojoj duhovnosti od lokalnih svećenika. Kako je onda mogao tako kategorički tvrditi da je to tako bilo.

Kritizirali ste i druge teologe i profesore koji su nekritički govorili o međugorskom pojavljivanju Gospe?

Na jednom mariološkom susretu u Španjolskoj početkom devedesetih, jedan profesor je rekao: ”Gospa poručuje biskupima u Međugorju…” Takvo govorenje me sablaznilo, zbog intelektualne nekritičnosti kod nekih katoličkih teologa i svećenika.

Kada se pročita vaš rad ”Problematični elementi u fenomenu Međugorja” još je mnogo primjera iz kojih se vidi sumnja na sve što se tamo događalo. Stojite li i danas pri svojim stavovima?

Da. Nisam imao potrebu dalje nastaviti intenzivno pratiti ono što sam ustanovio problematičnim, prije svega Gospine poruke. Otišao sam par puta nakon toga u Međugorje iz drugih razloga, na mariološke susrete, a držao sam 2007. godine i seminar za ispovjednike. Bio sam zadivljen svećenicima koji imaju iskustvo ispovijedanja, koji ozbiljno pristupaju tom svećeničkom zadatku. Ali, sve ono što je bilo predmet proučavanja Komisije više me nije opterećivalo. A na vaše pitanje moj odgovor glasi: Da, stojim pri svemu što sam napisao.

Što je po vama vrijedno u Međugorju danas?

Ljude privlači da tamo pristupe sakramentu pomirenja. Čitao sam izjave ljudi koji godinama nisu išli na ispovijed, a nakon Međugorja su opet počeli ići. To je sigurno nešto vrijedno poštovanja.

Je li vas kontaktirala Komisija koju je vodio kardinal Ruini?

Kontaktirali su ne samo mene nego i druge članove Žanićeve prve Komisije. Izrekao sam svoje dojmove zašto ne mogu prihvatiti događaje u Međugorju kao nadnaravne.

Kada se danas vrati film događaja, je li, po vašem mišljenju, bilo u svemu i manipulacije od hercegovačkih fratara?

Žao mi je, na to vam pitanje ne mogu odgovoriti. Morao bih onda nešto kritično reći o svećenicima, a jednog ste i spomenuli. Na to pitanje odbijam odgovoriti.

Kakva su vam danas sjećanja na biskupa Žanića?

Od svog sam ordinarija dobio zeleno svjetlo da se u sve to uključim i učinim što mogu. Vidio sam da je biskup Žanić bio iskreno zainteresiran da se razjasni što se događalo. Vjerovao sam i danas vjerujem u biskupovu dobru namjeru. U filmu Jakova Sedlara bio je optužen da je surađivao s Udbom i to je velika nepravda. Toga bi gospodina trebalo pozvati ”na račun”, ali neka dragom Bogu odgovara svatko za svoja djela. Biskup se želio uvjeriti što se događa i kako time kao pastir može upravljati da sve bude na dobro.

A kakvi su bili stavovi Želimira Puljića?

On je više puta ponavljao svoj stav da razlikuje pastoral koji se tamo događa od doživljaja djece. Pastoral koji se događa ne bi smio biti pometen, jer ljudi dolaze s tjeskobama i svećenici koji ih dočekuju daju im što mogu i znaju. Treba sve s poštovanjem dalje pratiti, a to je i stav kardinala Puljića.

Što, profesore Zovkić, očekujete da će se sada dogoditi u Vatikanu. Kakav će biti stav pape Franje?

Ovih je dana papa nagovijestio da je dobio studiju kardinala Ruinija i da će uskoro zauzeti stav (intervju je vođen u lipnju 2015. op. Autografa). Moje je uvjerenje da se nešto revolucionarno novo neće dogoditi, ni na Kongregaciji za nauk vjere niti od samog pape. Prije svega kad je riječ o vidiocima i doživljajima djece. Papa je sam rekao da Gospa nije poštar da joj netko iz Međugorja naređuje da dođe i ukaže se ”u toliko i toliko sati”. Dok doživljaji traju, ne može se donijeti ozbiljan sud. Ne vidim da bi itko odgovoran u Crkvi Božjoj, uključujući papu, mogao reći: ”Djeca su vidjela Gospu.”

(Prenosimo iz tjednika Globus, intervju je na portalu JL objavljen 28.06.2015. te je izvorno imao naslov: ”Mato Zovkić: “O doživljajima djece ne bi se smjelo govoriti kao o pravim ukazanjima. Ne vidim da bi itko odgovoran u Crkvi Božjoj, uključujući papu, mogao reći: Djeca su vidjela Gospu”.”).