Američka ambasada u Bosni i Hercegovini, a posebno njeni ambasadori, imala je ključnu ulogu u oblikovanju političkog pejzaža zemlje od završetka rata.
No, ta uloga, koja bi prema teoriji trebala promovirati demokratske vrijednosti i pomoći zemlji na putu ka stabilnosti, često je, prema kritičarima, rezultirala političkim mrtvilom, dubokim standardnim krizama i potpunim urušavanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Michael Murphy, trenutni američki ambasador, samo je posljednja karika u dugom lancu američke politike u BiH, politike koja je često, i to suprotno volji naroda, diktirala unutrašnje odluke, formirala vlasti, smjenjivala političare i nametala rješenja bez stvarnog uvažavanja lokalnog konteksta i građanske volje.
Kritika američke prisutnosti: licemjerje i kontrola
Kritičari američkog pristupa u BiH često ističu licemjerje te politike. Dok američki ambasadori osuđuju domaće političke elite zbog neuspjeha, oni istovremeno zanemaruju ogroman utjecaj kojeg američka politika ima na te iste političke strukture.
Murphyjeve kritike o “nedostatku hrabrog liderstva” i “neprovođenju reformi” djeluju dvolično kada se uzme u obzir da je američka politika u BiH direktno oblikovala taj neuspjeh.
Činjenica je da je Washington preko ambasadora godinama provodio mjere sankcija, smjenjivao političare, krojio zakone, davao odobrenja za kaznene istrage i de facto postavljao vlade u zemlji, dok su građani BiH ostali u političkom limbu, s osjećajem nemoći i odsustva istinske suverenosti.
Dok američka politika, putem svojih ambasadora, izražava zabrinutost zbog “političkog zastoja”, zapravo su te iste politike dovele do tog zastoja.
Ne samo da su intervenirali u ključnim trenucima, nego su nametnuli određena rješenja koja nisu uzela u obzir stvarne potrebe ili interese svih građana.
Umjesto da potiču politički dijalog i stvarnu demokratizaciju, američka ambasada je stvorila ovisnost o stranoj intervenciji i nastavila održavati politiku podijeljenosti i nestabilnosti.
Postavlja se pitanje: Tko zapravo upravlja Bosnom i Hercegovinom?
Američka ambasada, koja u BiH djeluje kao ključni politički igrač, stvorila je toliko jak utjecaj na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast da se postavlja ozbiljno pitanje suvereniteta.
Građani BiH sve više osjećaju da, unatoč tome što formalno nisu američki državljani, žive u zemlji kojom vlada američka politika. Američki ambasadori smjenjuju, progone i odlučuju o političarima, a BiH vlade se kroje i ruše u Washingtonu.
Čak i ekonomske odluke, poput odobravanja infrastrukturnih projekata ili određivanja medijskih politika, dolaze pod utjecaj američkih interesa.
Zbog tog snažnog utjecaja i osjećaja da američka politika direktno kroji sudbinu građana BiH, mnogi se s pravom pitaju: ako već američka politika odlučuje o životima BH građana, zašto oni nemaju pravo na američko državljanstvo?
Ova kritika nije samo simbolična, već predstavlja ozbiljno pitanje suvereniteta. Ako strana zemlja, u ovom slučaju SAD, ima tako duboku kontrolu nad svakim aspektom političkog i društvenog života BiH, tada građani BiH trebaju imati pravo na jednak status u toj državi koja odlučuje o njihovim sudbinama.
Vrijeme za masovne proteste?
S obzirom na neprekidnu dominaciju američke politike u BiH i činjenicu da je veliki dio političkih i ekonomskih problema zemlje direktna posljedica te dominacije, sve glasniji su pozivi za masovne proteste.
Blokade pred američkom ambasadom i zahtjevi za kolektivnim američkim državljanstvom mogli bi postati simboličan, ali i praktičan odgovor na dugotrajnu političku ovisnost BiH o SAD-u.
Licemjerje u američkom pristupu vidljivo je i u njihovom načinu upravljanja krizama. Sankcioniraju političare, smjenjuju ih s pozicija, ali istovremeno zadržavaju kontrolu nad ključnim procesima u zemlji.
Stoga, logičan nastavak ovog političkog apsurda bio bi kolektivno dodjeljivanje američkih putovnica građanima BiH, koji su, kao “građani drugog reda”, živjeli pod američkim patronatom bez ikakvog formalnog priznanja te činjenice.
Vrijeme za promjenu kursa
Američka politika u BiH nije samo neuspješna, već je i suštinski neiskrena. Kritike američkih ambasadora, poput onih Michaela Murphyja, zvuče licemjerno u svjetlu decenijske američke kontrole nad političkim i ekonomskim procesima u zemlji.
Građani BiH su postali taoci vanjskih interesa, a BiH više nije ni daleko od statusa kolonije, gdje se lokalni političari više boje odluka ambasadora nego volje vlastitih birača. Ako se stvari ne promijene, pitanje američkih putovnica za sve građane BiH moglo bi postati ne samo simboličan čin, već i praktična nužnost.