U zemlji u kojoj se političari iz Sarajeva rado optužuju za “izdaju” kad ne rade svoj posao, priča o NATO putu Bosne i Hercegovine postala paradigma iliti simbol nesposobnosti i populizma.
Svakih nekoliko godina, uoči izbora, izvlači se ta priča, kao da je NATO neka magična karta koja će preko noći riješiti sve naše probleme.
No, kao što je jasno dao do znanja američki ambasador Michael Murphy, članstvo u NATO-u se ne zaslužuje prozivanjem drugih za neuspjeh.
Murphyjeva poruka bila je brutalno licemjerna – BiH ne radi svoju zadaću.
Godinama smo svjedoci borbi oko forme, dok suština ostaje zaboravljena. NATO nije politička igračka koju lideri mogu koristiti za svoje sitne političke bitke. I dok se SDA, DF i Trojka međusobno optužuju za izdaju zbog reformskog programa, istina je da su svi oni podjednako krivi.
Jer, kako Murphy reče – ako su oni koji najglasnije zagovaraju NATO put pročitali reformski program, onda se to ne vidi na terenu.
No, problem nije samo u retorici, već i u nesposobnosti.
Više od deset godina Ministarstvu odbrane nedostaje ozbiljno liderstvo, a Oružane snage BiH već odavno nemaju ni osnovne resurse. Ako vam netko mora kupovati čizme i uniforme, to nije put ka NATO-u, to je put ka poniženju. I da, ambasador je prozvao Dodika, ali je jednako oštar bio i prema bivšim i sadašnjim vlastima u Sarajevu, koje su jednako odgovorne za propuste u oblasti obrane.
No, ovdje dolazimo do ključnog pitanja – je li NATO stvarno realna opcija za Bosnu i Hercegovinu?
U zemlji gdje jedan od tri naroda, Srbi, kategorički odbijaju članstvo u NATO-u, priča o NATO putu je u najmanju ruku delikatna. Da ne kažemo i blasfemična.
I ovdje se Murphyjeva izjava može protumačiti kao nepoštivanje domaćina. Bečka konvencija jasno definira da se diplomati ne smiju miješati u unutarnje poslove zemlje domaćina, a pritisak na Sarajevo da forsira NATO integracije, bez obzira na volju Srba, može se vidjeti kao kršenje tog temeljnog diplomatskog pravila.
A što je s Hrvatima?
Zahvaljujući Murphyjevom pristupu i očitom favoriziranju bošnjačke strane, čak su i Hrvati, koji su nekada podržavali NATO integraciju, sada sve skeptičniji prema toj ideji.
U ovoj priči nema nevinih, a političari iz Sarajeva, uz ambasadorovu pomoć, zaboravili su da zemlja s tri naroda zahtijeva suptilan i osjetljiv pristup. Forsiranje jednog narativa samo je dodatno ogadilo ideju NATO-a široj javnosti.
Murphy je, štoviše, dodatno kompromitirao svoju poziciju podrškom Selmi Cikotiću, osobi optuženoj za ratne zločine, kao i selektivnim pristupom slobodi medija.
Njegova šutnja na izjave da su “Bošnjaci vlasnici BiH, a ostali loši podstanari” pri čemu nije tražio ostavku budaletine koja je to izjavila, gurnula je svakog tko nije Bošnjak u još veće nepovjerenje prema američkoj politici. Posebno ako znamo da je samo prije par dana zatražio da se Krešića ne smije imenovati u upravni odbor FTV-a iako nikome nije prijetio, nije zagovarao rasne zakone i nema povijest ulaska u radikalne islamističke organizacije kao njegov prethodnik Džemal.
Kada ste zadnji put čuli da je pozvao na ostavku nekog bošnjačkog lidera?
Nije problem samo u tome što nije osudio takve izjave, već i u tome što je udario na hrvatske novinare, gušeći slobodu govora.
I na kraju, u ovoj čudnoj igri geopolitike, pitanje koje ostaje jest – tko će vratiti novce američkom proračunu za ovu katastrofu od proISIL ambasadora?
Zašto upravo Murphey ne odgovara za udaljavanje BiH od NATO-a, umjesto zbližavanja?
Zašto sebe ne prozove glavnim krivcem umjesto da dijeli lekcije drugima?
Možda bi Murphy trebao odgovarati pred američkim Senatom, ne samo zbog političkih poteza koji su udaljili Srbe od NATO-a, nego i zbog djelovanja koje je kompromitiralo poziciju Hrvata, čineći Federaciju BiH inertnom na NATO priliku. Sve kad bi danas BIH ispunila zadaće ka NATO-u tko bi bio šef misije BIH pri NATO-u? Može li nam Murphey dati jamstvo da to neće bit Mahmuljin. Cikotić ili Mlaćo? Ili možda čak Abu Meali za kog nemamo jamstvo da je mrtav i da mu SDA nije dala novi identitet. Imaju iskustva s tim, još od WTC-a.
Bosna i Hercegovina nije eksperiment, niti prostor za isprobavanje ideja koje ignoriraju realnost niti prostor iživljavanja osobe koja je zalutala u diplomaciju.
Politički lideri se trebaju konačno suočiti s činjenicom da je NATO put nešto što se ne forsira izvana, već dolazi iznutra, kroz naporan rad i poštivanje volje svih njenih građana. Ako toga nema, onda je sve ovo samo još jedna šuplja priča na koju ćemo se smijati za par godina, kad budemo opet na početku istog kruga.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
