Nekako u inat sve jačoj stigmatizaciji, i sve upornijem zaboravu žrtve hrvatskih branitelja, povijest mora sve revnije bilježiti, a mediji isticati najsjajnije trenutke oslobađanja hrvatskog naroda od skoro stoljetne okupacije.Jedan od takvih trenutaka slave, dogodio se i 1.kolovoza 1991. godine kada je u bazi kampu Resnik Kaštela, po zapovijedi Zapovjedništva 4 A brigade ZNG-a ustrojen Prvi samostalni vod ove brigade.
Pune trideset tri godine nakon, Vod će se sa svojim zapovjednikom Nediljkom Grubišićem i obiteljima svojih poginulih suboraca, 27.srpnja u Resniku ponovo okupiti i prisjetiti još uvijek intenzivno svježih ratnih uspomena.
Upravo ovim povodom, a kao uvod u obljetnicu, donosimo kratak pregled Voda, kasnije Druge samostalne satnije, koja je uvelike djelovala na oslobađanju južnih dijelova Hercegovine od agresorskih nastojanja.
Kamp – baza Resnik u u tom je teškom vremenu bila svojevrsno obučno središte za prijem i selekciju mladića odbjeglih sa služenja vojnog roka u JNA, navodi predstavnik Prvog samostalnog voda, Ivan Damjanović. Ono što je zanimljivo za Hrvate iz BiH, činjenica je da je više od polovice pristiglih u kamp činila mladost iz BiH; Busovače, Rame, Tomislavgrada, Livna, Uskoplja, Žepča, Širokog Brijega, Gruda, Posušja, Ljubuškog, Stoca, Neuma…
Kao što je već spomenuto, prvi zapovjednik dragovoljcima u Resniku bio je i danas vitalan i živ, pukovnik Nediljko Grubišić, a kroz sam kamp u kojemu se vršila selekcija, priprema i popuna naoružanja kojim se oskudijevalo, prošlo je oko 350 mladića.
Odmah po dolasku naoružanja, postrojba je sa odabranih 37 pripadnika upućena na teren u Dubrovnik po zapovijedi generala Ive Jelića. Tijekom 30ak dana boravka na Srđu, vod je nažalost izgubio prvog pripadnika, Mladenka Ćavaru iz Busovače.
Nakon Srđa, uslijedio je kratak odmor, a potom i novi teren na području Stona – Zaton Doli gdje dolazi i do prvog preustroja voda koji se sa svojih 37 bojovnika spojio sa 9 ljudi 3. samostalne satnije Andrije Matijaša prilikom čega nastaje 2. samostalna satnija.
Nakon izvršenih zadaća na stonskoj bojišnici, Satnija je vraćena u Split odakle je upućena u Klek; malo turističko mjesto između Opuzena i Neuma. Klek je postrojbi poslužio kao baza odakle su se u intervalima, sa civilnim obilježjima izvlačili i odlazili u selo Glumina u neumskom zaleđu. Tamo na području kote Vjetrenik zauzimaju prve položaje i šire područje djelovanja.
Prva akcija 2. samostalne satnije bilo je zauzimanje Čavaške Gradine u prvom dijelu travnja 1992.-e godine. Ova značajna kota smještena u Popovu Polju pozicija je odakle se moglo nadzirati kretanje i komunikacija neprijatelja sa Ljubinjem u današnjoj Republici Srpskoj.
Odmah po njezinom zauzimanju, a potom i predavanju domaćim snagama, krenulo je neprijateljsko napredovanje prema Stolovima gdje se kroz čitav travanj 1992. odvijaju prevažne bitke za očuvanje čitavog hrvatskog i bosanskohercegovačkog juga.
Druga samostalna satnija u samim počecima neprijateljskog prodiranja dala je velik obol obrani Stolova tako što je 11.travnja, samo dan nakon tragičnog pada Kupresa, po zamolbi generala Luke Đanke, sa položaja na Golim Brdima na samom ulazu u stolačku općinu iz smjera Neuma, zaustavila kolonu tenkova i transportera, te agresorske pješadije. Time je kupila vrijeme domaćim snagama za reorganizaciju i postavljanje položaja što je u okolnostima dramatično brzog neprijateljskog napredovanja značilo ogromnu prednost.
Odmah po izvlačenju sa Stolova, satnija se vratila na Čavašku Gradinu koja je u međuvremenu uslijed diverzantskog napada neprijatelja izgubljena.
I ovaj put, zadatak uspješno obavljaju, no već idućeg dana od ljutog neprijateljskog projektila gube jednog od svojih najboljih boraca Antu Jerkovića.
U svom prisjećanju naš sugovornik ističe kako je Druga samostalna satnija po zapovijedi generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta, već tada pridodana HVO-u Neum, Stolac, Ravno, i to kao postrojba za posebne namjene.
Podatak da je jedinica dobivala zapovijedi izravno od Generala Bobetka dovoljno govori o njezinoj važnosti i učinkovitosti. Podsjetimo, veću polovicu njezinih boraca činili su Hrvati iz BiH.
Nakon oslobađanja Južnog bojišta, Druga samostalna satnija nastavila je svoje djelovanje kroz druge jedinice i postrojbe 4.Gardijske brigade.
Nakon operacija oslobađanja Južnog bojišta, 2. samostalna satnija nastavila je djelovati kroz druge jedinice i postrojbe 4. GBR, a važno je i spomenuti kako je ova mala postrojba dala zaista velike ratnike. Navest ćemo samo trojicu od njih, a povijesti ćemo pustiti da utisne u nezaborav i preostale.
Andrija Matija, po čijem je nadimku Pauk, kasnije čitava Brigada ponijela ime, bio je zapovjednik Druge samostalne satnije, nešto kasnije Načelnik stožera 4.GBR, a jedno je vrijeme i vodio brigadu. Pukovnik Nediljko Grubišić, čovjek koji je nakon selekcije najboljih među nekoliko stotina pristiglih u Resnik ljeta 1991.-e nastavio svoj put kroz 4.GBR, osim kao dozapovjednik 2.samostalne satnije, istaknuo se i kao zapovjednik jedne od bojni u 116.-oj brigadi, te Načelnik operative 4.GBR. Pukovnik Grubišić i danas spremno dočekuje svakog od svojih boraca i njihovih obitelji na razgovor i ratna sjećanja.
Naravno, na samom je kraju neizostavno spomenuti i ime Josipa Markića, legendarnog pripadnika Voda i Satnije, Bugojanca koji nakon preustroja Brigade postao dozapovjednik Izvidničke satnije 4.GBR. Markić je poginuo samo dva dana prije akcije Oluja, 3.kolovoza 1995.-e, a zbog njegovih izuzetnih zasluga u Domovinskom ratu, vojni poligon Hrvatske vojske u Kninu danas nosi njegovo ime.