Žarke crvene baklje, kiša plastičnih čaša i povici “LUKA! LUKA! LUKA!” nisu smetali Lucianu Spallettiju. Bore na njegovoj brončanoj glavi nisu bile zbog pjenušavih slapova piva koji su se slijevali s tribina, raspršujući ogorčene novinare u press loži.
Kao i u Dortmundu kada je Italija igrala protiv Albanije, Talijani su bili znatno nadbrojani u Leipzigu. Više od 25.000 Hrvata došlo je u grad. Zauzeli su Marktplatz i stadion u Leipzigu učinili da izgleda poput onih Euroligaških košarkaških utakmica o kojima europski NBA igrači pričaju svojim američkim kolegama.
Uoči utakmice, talijanski stoper Alessandro Bastoni rekao je da riječ “strah” nikada nije ušla u njegov rječnik. Barem ne u nogometnom kontekstu. “Strah je za puno gore stvari, kao što je dijagnoza teške bolesti.”
Atmosfera koja je odzvanjala starom istočnonjemačkom fasadom ovog modernog stadiona bila je neprijateljska. Druge utakmice na ovom Europskom prvenstvu bile su glasnije — ali nijedna nije bila ovako zastrašujuća ili divlja.
Nastao je kaos kada je veličanstveni Gianluigi Donnarumma obranio jedanaesterac Luke Modrića, a zatim napravio još jednu obranu iz blizine, da bi ipak primio gol u istoj akciji.
To je podsjetilo na Spallettijevu izreku: “Uomini forti. Destini forti.” Stani i budi prepoznat i sreća bi ti se mogla nasmiješiti. Spalletti je riskirao. Nije se bojao izgubiti i završiti treći u grupi B, ostavljajući sudbinu Italije bogovima.
“Strah? Kakvo je to pitanje?” Spalletti je ispustio nakon utakmice. “Čega bih se trebao bojati? Da sam se bojao, došao bih ovdje kao vi novinari i gledao utakmicu. Radio bih drugi posao i došao gledati utakmicu. Kupio bih kartu, ali ionako bi mi je dali. Izgubio sam mnogo utakmica u svom životu. Ne bojim se izgubiti nogometnu utakmicu.”
Kako je sat otkucavao u zaustavno vrijeme, nisu oči 10.000 talijanskih navijača probijale rupu na Spallettijevoj Armani jakni. Bio je to strah od razočaranja nekoga drugog. “Brige i strepnje su dio posla,” rekao je. “Svaki put kad negdje odemo, djeca čekaju ispred hotela momčadi. Čekaju nas satima, samo za onih pet sekundi da nas pogledaju.”
I kako su samo čekali gol u ponedjeljak navečer. Strpljivo, bolno su čekali do posljednje sekunde za gol koji se činio da nikada neće doći.
Spalletti je pokušao promijeniti stvari protiv Hrvatske. 3-5-2 formacija koju je eksperimentirao u Sjedinjenim Državama u ožujku i za posljednju pripremnu utakmicu Italije protiv Bosne i Hercegovine u Empoliju neočekivano se vratila. “Zapravo sam radio svoju disertaciju na Covercianu (škola trenera Talijanskog nogometnog saveza) o tome,” Spalletti je odbrusio novinarima koji su sugerirali da je sustav izgledao ad hoc.
Mateo Retegui i Giacomo Raspadori započeli su u napadu. Federico Chiesa i Gianluca Scamacca ostali su na klupi. Ali Italija je i dalje imala problema s postizanjem gola. Dodavali su i dodavali, mijenjali strane i ubacivali. Ipak, gol ih je izbjegavao, dijelom jer je hrvatski vratar Dominik Livaković spriječio Bastonija da postigne drugi gol glavom u tri utakmice na Euru.
Kad je Italija zaostala, neiskusna momčad nije znala kako reagirati. U gradu Johanna Sebastiana Bacha, ovo nije bila simfonija. Spalletti je pokušao izgledati sabrano usred onoga što je izgledalo kao očaj. Uveo je Chiesu pa Scamacchu, dok je zadržao Reteguija u igri. Dao je Nicolu Fagioliju, playmakeru, debi na turniru.
“Italija”
“Bili smo ultra-ofanzivni,” Spalletti je grmio. “Igrali smo sa šest napadača. Dečki koji su ušli za nas su divovi u smislu onoga što su pokazali, radili su stvari savršeno.”
Njegova posljednja zamjena bila je posljednji pokušaj. Lazijevo krilo Mattia Zaccagni ušao je zajedno s Fagiolijem. Nitko nije bio posebno oduševljen njegovim izborom u momčad. Nije bila Zaccagnijeva najbolja sezona. Nitko nije tražio da lijevi krilni igrač uđe u igru. Dok je Zaccagni ulazio, Modrić je izlazio i dobio ovacije jer je, u dobi od 38 godina, postao najstariji strijelac na Europskom prvenstvu.
Kada su ga u nedavnom intervjuu pitali da imenuje igrača kojeg najviše voli gledati, Zaccagni je rekao: “Modrić.” 29-godišnjak je odrastao u Ceseni, nedaleko od Ankone gdje mnogi talijanski turisti hvataju trajekt za Hrvatsku. Njegov omiljeni igrač kao dječak ipak je bio Talijan.
“Alessandro Del Piero oduvijek je bio moj idol,” otkrio je Zaccagni. “Imao sam sve njegove postere kao klinac. Vidjeli smo se na Covercianu prije nego što smo otišli u Njemačku kada je trener pozvao njega i druge čarobne desetke (Roberta Baggia, Giannija Riveru, Francesca Tottija i Giancarla Antognonija) na trening. Ostali smo u kontaktu preko Instagrama od tada.”
Del Piero znači različite stvari različitim ljudima. Ali nadilazio je sve tribalizme kada je postigao onaj uvijeni pogodak u polufinalu Svjetskog prvenstva 2006. protiv domaćina Njemačke u Dortmundu. Nikada u Zaccagnijevim najluđim snovima nije mislio da će postići sličan, udarac u dalji kut za svoju zemlju. Ali tada je četvrti sudac pokazao osam minuta sudačke nadoknade.
U 98. minuti, odvažni stoper Riccardo Calafiori krenuo je naprijed, karakterističan teški dodir privukao je krug hrvatskih igrača oko njega poput zatezanja lasa. Kako se prostor zatvarao oko njega, gurnuo je loptu za Zaccagnija da puca iz prve. Na talijanskoj klupi, igrači su ustali, ušli u tehnički prostor i pratili loptu. Sljedeće što su znali bilo je da su bili dolje u kutu ispod talijanskog dijela. Guglielmo Vicario, rezervni vratar, prvi je stigao do Zaccagnija.
“Ispod njih, bio sam uništen,” Zaccagni se nasmiješio.
Pjesma “Oda radosti” napisana je u Leipzigu 1785. godine. Ovo je, međutim, bila poezija u pokretu. Del Pierov gol poslao je Italiju u Berlin 2006. za finale. Zaccagnijev gol šalje ih na isti stadion na osminu finala protiv Švicarske.
“Toliko stvari mi je prošlo kroz glavu,” Zaccagni se smiješio. “Bez riječi sam. Presretan sam. Nisam shvatio da je to bio posljednji udarac na utakmici. Nisam dvaput razmišljao o tome.”
I možda je bolje da nije. Mogao je shvatiti da gol koji je postigao riskira umirovljenje Modrića iz međunarodnog nogometa. Ali Zaccagni će teško razmišljati o bilo čemu drugom sada. Kao i Italija. Kao i djeca koja čekaju da vide igrače ispred hotela momčadi ili njihove baze za trening u Iserlohnu.
wpDiscuz
