Monarsi u pripravi ili strah od legitimnog predstavljanja

Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis

To se pitanje više nego ikad postavlja danas kada se uloga aktualnog visokog predstavnika, Christiana Schmidta, upravo pojavljuje u takvom svjetlu. Od samog početka uvođenja i obnašanja mandata visokog predstavnika, definiranog Daytonskim mirovnim sporazumom, kao onoga tko treba da „nadgleda“ provođenje tog sporazuma, „koordinira“ aktivnosti u svezi s tim i „olakšava“ rješavanje problema koji stoje na tom putu, samo je korak trebalo napraviti pa da se ta nesvakidašnja, iznimna forma „diskretnog intervencionizma“ pretvori u vlast jednog čovjeka iznad zakona. Međutim, od samog početka Daytonskim ustavom ustrojene BiH, pokazalo se da visoki predstavnik ne može biti ništa drugo nego monarh iza zavjese, „neovisni promatrač“, tj. „nadglednik“, „koordinator“ i „facilitator“ koji se očas pretvara u zapovjednika koji nameće neopozive zabrane i suspenzije, lupa šakom po stolu i bjesni pred neposluhom onih koje bi trebalo da motri i savjetuje.

BiH pod vlašću monarha

Bosna i Hercegovina kroz cijelu svoju povijest, pa i onu modernu, post-imperijalnu, emancipatorsku, demokratsku, ustavnu (itd.), nije mogla drukčije postojati nego pod vlašću jednog monarha, suverena postavljenog iznad zakona – koji to nikako javno, izričito, pravno nedvosmisleno, bjelodano nije mogao biti. Upravo je takav jedan monarh osiguravao da ona bude jedna jedinstvena politička zajednica. Štoviše, jedini način osiguranja tog jedinstva je bila vojna diktatura, doduše nikad sasvim realizirana. Apsolutni suveren je svagda bio i vrhovni vojni zapovjednik ili vrhovni zakonodavac koji je za sprovođenje svojih odluka, tj. za kažnjavanje onih koji te odluke ne izvršavaju, raspolagao moćnom vojnom silom koju je mogao prizvati, u trenutku krajnje ugroze svoje vlasti, pucketanjem svojih prstiju.

Međutim, monarh se nikako ne pojavljuje kao monarh, on u takvoj svojoj poziciji i funkciji ostaje skriven i neuočen, kao i što je i njegova vojna diktatura tek stalno lebdeća prijetnja. Čitav pravno-politički sustav, kojim nipošto ne upravlja na izravan način poput diktatora, služi tomu da prikrije njegovu pravu prirodu ili ulogu. Ili još točnije, da odgodi njegov javni nastup u punom kapacitetu apsolutnog suverena. On je taj koji će preuzeti svu vlast u stanju krajnje ugroze poretka i nastupiti kao pravi monarh, ali mu je već prije toga dodijeljena takva ovlast, zahvaljujući stalnoj prijetnji da država može iznenada propasti. Svoju podršku kod građana, baš kao Hobbesov monarh, on duguje njihovom strahu od rata, od građanskog rata. Njegova najveća prednost, moćan izvor njegove popularnosti, koja podrazumijeva i fanatične sljedbenike, leži u tomu što je u stanju da se beskompromisno i svim sredstvima, bila ona pravna ili ne, obračuna s unutarnjim neprijateljima.

Demokratski legitimitet

Nije istina, dakle, da recentni bosanskohercegovački monarsi nemaju izvjestan demokratski legitimitet, jer za svoju vlast imaju potporu velikog broja građana. Dakako, taj i takav demokratski legitimitet je prilično maglovita kategorija, jer svoju vlast ne duguju slobodnim demokratskim izborima, tako da se ne može znati koji broj građana i u kojem razdoblju ih podržava, što će reći da uvijek ostaje otvoreno pitanja imaju li oni iza sebe makar prostu većinu. Važno je primijetiti da oni koji podržavaju suverena uglavnom to ne čine iz straha od njegove velike moći, ponajprije njegove vojne sile, nego upravo u njoj vide jamstvo vlastite sigurnosti. Stoga, imajući u vidu ovaj neodređeni ali prilično čvrsti (jer ih može prilično dugo držati na vlasti kao „narodne vođe“) demokratski legitimitet, o ovim suverenim vladarima se ne može govoriti kao o diktatorima ili monarsima u uobičajenom smislu. Onaj na vrhu vlasti nije apsolutni suveren, ali bi to pod vrlo izvjesnim okolnostima mogao lako postati, dok je državni sustav na čijem je čelu stoga kvazi-monarhistički, iako je to u zbilji ustavna, parlamentarna, pa možda danas i liberalna demokracija. Sve dvosmislenosti s svezi sa statusom ovih dužnosnika dolaze otuda što su oni istodobno unutar poretka, s jasno definiranom dužnošću na njegovom vrhu, i izvan njega, kao monarsi u pripravi, koji će ako zatreba donijeti neopozive uredbe koje se tiču sviju. Radi se o vlasti na rubu pravno-političkog poretka u državi na rubu građanskog rata.

Monarsi u pripravi

Ovi monarsi na čekanju ili u pripravi, nazovimo ih tako, ne mogu dijeliti vlast ni s kim osim privremeno i prividno, iako taj ustupak može trajati tijekom čitave njihove vladavine. Uvjet obnašanja njihove vlasti jeste postojanje jedne jedinstvene političke zajednice, jednog jedinog političkog naroda – jer su tu kao jamci sigurnosti i života svih građana bez razlike. Politički pluralizam je potpuno nespojiv s ovakvim vladarima. Oni su ogorčeni borci protiv svih vrsta političkih podjela. Političko predstavljanje više od jednog naroda je za njih načelno nedopustivo popuštanje pred opasnošću građanskog rata. Oni mogu dopustiti da postoje Bošnjaci/Muslimani, Hrvati i Srbi u BiH (bilo bi apsurdno kad ne bi mogli), ali ne kao politički narodi, kao nacije, jer bi to potkopalo same temelje njihove vlasti. Po tome se ne razlikuju Josip Broz, Alija Izetbegović i visoki predstavnici. Zato je za monarhe na čekanju etnički ključ jedino dopustivo rješenje da se očuva političko jedinstvo države s više naroda u njoj. Za Valentina Inzka i Christiana Schmidta je legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u organima vlasti jednako nedopustivo kao što je ono bilo za Tita ili Izetbegovića. Svoju glavnu političku zadaću – da treba spriječiti propast države, tj. izbijanje građanskog rata – ovi suvereni upravo realiziraju kroz mehanizme opstrukcije legitimnog predstavljanja. Mnogi se pitaju zašto jučer Inzko i danas Schmidt neće da riješe fenomen Komšić, kao perfidnu formu rušenja Mirovnog sporazuma putem zamjene legitimnog predstavljanja (naroda) etničkim ključem (podobnog pojedinca). No, dovoljno se prisjetiti svih onih brojnih odluka o uklanjanju legitimno izabranih dužnosnika s vlasti koje su donijeli visoki predstavnici od prvog dana mira do danas. Ne samo njihova moć nego i priroda njihove kvazi-monarhističke funkcije se ogleda u njihovoj suverenoj ovlasti da uklanjaju s političke scene legitimno izabrane predstavnike ovog ili onog naroda. Svi ovi monarsi novijeg doba su tu da ne bi narodi slobodno birali svoje predstavnike, jer su uvjereni da bi inače došlo do građanskog rata. Taj strah od volje ovog ili onog naroda se vidi i u posljednjoj odluci Christiana Schmidta da ratnim zločincima koji su odrobijali svoje kazne i uživaju sva prava slobodnih građana oduzme pravo da budu birani na slobodnim i demokratskim izborima.

Treba li se onda čuditi da svoju najveću potporu u suverenom obnašanju svojih funkcija visoki predstavnici imaju kod sljedbenika djela i lika Alije Izetbegovića i Josipa Broza Tita? Još malo pa će čitavo stoljeće kako se ništa u temeljnoj strukturi vlasti nije promijenilo u Bosni i Hercegovini. Nazovimo je paternalističkom. A za takvu upravu je Kant rekao da je „najveći zamislivi despotizam“./HMS/