Dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi).
Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, s malenim naseljem oko te jezgre.
Mostar je po jednim autorima dobio ime po mostarima, čuvarima mostova na obalama Neretve, a po drugima po dvjema kulama koje su se u narodu zvale mostare.
Radoslav Dodig u svom “Kulturno-povijesnom vodiču kroz Hercegovinu i Bosnu” navodi da postoji mišljenje da se u nazivu Mostar krije slavenska preoblika ilirskog naziva Martar. Po nekim izvorima, Mostar se u rimsko doba zvao Martar. Ali ostaje kao činjenica da se Mostar u Dubrovačkom arhivu spominje 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim spisima zovu malim naseljem s dvjema kulama oko drvenog mosta, učvršćenog lancima.
U Mostaru je osnovan franjevački samostan nakon što je gospodar Huma, herceg Stjepan Vukčić Kosača, polovicom 15. stoljeća , konačno nakon niza pritisaka i odbijanja, te nakon udaje kćeri “paganke” za katolika, zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, ‘koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju’. Ukratko došli su tu kao nastavak inkvizicije pokrštavati “manihejce”. Još ranije došli su na sjever Bosne, ali po pozivu Dragutina Nemanjića, iz srpske vladarske, tada katoličke familije Nemanjići.
Alfonz je udovoljio hercegovoj molbi te je poslao inkvizitore. Padom Bosne 1463. i smaknućem posljednjeg njezina kralja, katolika Stjepana Tomaševića, maćeha mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, koja je rođena kao manihejka kao što joj je to bio i otac, izbjegne u Rim i ostavi papi Kraljevinu Bosnu na upravljanje.
Ovaj testament treba gledati i kroz političku prizmu Papinske države. Normalno je da nigdje neće pisati da je umiruća kraljica bila ucijenjena ili da je njen testament krivotvoren. Mnogi su umirući vladari, uz jedino svjedočanstvo svećenika, počesto ostavljali sve Papama. Recimo u Albaniji su umirući vlastelini ostavljali imanja Skender Begu, u doba ustanka protiv Turaka a svećenik svjedok pisao bi da je posljednja želja pokojnika bila da sve što je on za života stekao pripadne Papi. Pape tog vremena su zemljoposjednici i vojskovođe. Recimo dobro svjedočanstvo o tome jeste pismo Pape Mađarima, koje Papa kori, konkretno Kolomana nakon zaposjednuća Zapadne Hrvatske riječima “oteli ste moj feud”.
Herceg Stjepan se odupirao turskim navalama do kraja života. Uspio je zadržati Hercegovinu. Tek 16 godina nakon što je Kosača umro, Turci su osvojili Herceg Novi i uskoro cijelu Hercegovinu. Vir kraj Posušja posljednji je hrvatski naseljeni kraj koji pada pod ruke okupatora. U to doba sve hrvatske zemlje su pod ovim ili onim okupatorom.
Turski su vladari kršćanski puk ubijali, porobljavali, a islam se ovim krajevima znatno proširio, ognjem i mačem, i još malo ognjem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, među ostalima i onaj u Mostaru. Skoro sve katoličke crkve na području Mostara koje su zatekli osmanski osvajači, oskvrnavili su, ali nisu sve spaljene i srušene, nego su dio preinačili u džamije. Protjerani mostarski fratri mijenjali su lokacije sve dok se nisu skrasili u Živogošću. Hercegovina postaje spaljena zemlja. Tek jako kasno, doći će do reosnivanja Hercegovačke franjevačke provincije, no kako među njima tako i među bosanskim fratrima ostat će neobjašnjiv osjećaj narcizma, važnosti i samodopadnosti koje fratri po Hrvatskoj recimo nemaju. Oni i dalje kao da sanjaju nekog novog okupatora gje bi oni ponovno bili “redodržavnici” kako su sebi tepali. Važno je napomenuti da su pokušaju fratara iz Živogošća da ponovno evangeliziraju po Hercegovini bili spriječeni pismo bosanskih fratara, kadiji u Travnik, u kojem ga moli da mu tu latinsku braću, koja ne služe sultanu, i koja imaju svoj nauk, protjera. Što ovaj i čini. Budući da se na takve Ahdnama ne odnosi. Samo na sluge, one koji drže narod u pokorstvu, za interese Osmanskog kalifata.
Ime Mostar prvi se put pojavljuje u turskome popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474 godine.
O imenu Mostara u znanstvenoj monografiji „Stari mostovi i utvrde Mostara“ autora prof. dr. Ante Miloševića i prof. dr. Željka Pekovića, koja je skoro predstavljena i u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu u organizaciji HKD Napredak, kaže se kako je uvriježeno tumačenje da je današnje ime Mostara nastalo preuzimanjem općeg toponima Stari most kako se lokalno i tradicionalno nazivao kameni jednolučni most kojega je gradnja završena, pretpostavlja se, 1566. godine. Na takvim osnovama, najprije su narodna, pa onda i stručna etimologija počele tumačiti da porijeklo imena grada treba usko povezivati sa samim mostom. To su često isticali i putopisci 18. i 19. stoljeća, koji su pohodili Mostar nerijetko iznoseći i mišljenje da je riječ o mostu koji potječe iz rimskog vremena (Pons-Vetus).
Najčešće se pokušavalo tumačiti da mu je korijen u onima koji su čuvali most ili su ubirali taksu za prijelaz preko mosta (jed. mostar, mn. mostari), u samoj taksi koja se pri tome ubirala (mostarina) ili, pak, u općem nazivu Stari most (tj. Most-stari) kako se s vremenom počeo nazivati jedno lučni kameni most.
S obzirom na to da naziv samoga mosta nije bio „Stari“ (tj. „Most Stari“, kao npr. Kaštel Stari, a ne Stari kaštel), a niti je kameni jedno lučni most najstariji most Mostara, posljednje navedeno tumačenje je, ipak, najmanje vjerojatno, dijelom i zato što nije u duhu ni jednog od slavenskih narječja koja su korištena na tome području. Na taj jezični nesklad upozorio je još sredinom 19. Stoljeća panslavenski povjesničar A. F. Gilferding, a kao rješenje toga pitanja iznosi prijedlog da je grad Mostar ime dobio povratno od svojih stanovnika koji su u početku živjeli u neimenovanom naselju uz most (Mostari).
Naziv za grad s mostom na Neretvi u sličnom je obliku zapisan tek 1468./1469. godine, i to u sumarnom defteru (katastarsko-poreznoj knjizi) za netom osvojenu Bosnu (1463. godine) i potom uspostavljeni Bosanski sandžak. U tome defteru popisani su i do tada osvojeni dijelovi Hercegovine.
Godina turskoga osvajanja mostarskog područja nije pouzdana. Pretpostavlja se da se to zbilo 1468. godine, kada se navodi kao pazarište i kao sjedište nahije, ali ne u obliku Mostar, kakav je prevladao tijekom vremena, nego u obliku Mosdar. U izvorniku stoji Köprü hisar, tj. Most tvrđava47, što nije njegovo ime, nego tek opisna značajka. U defteru iz 1475. – 1477. godine također je, samo kao položaj, naveden most s tvrđavom48. U tom vremenu, dakle, grad na Neretvi još nema svoje ime, nego je određen općim nazivom Most s tvrđavom, a brda Orlac, sjeverno od Mostara. Srednja gomila u tome sustavu je stepenasta suhozidna gradnja sastavljena od pet koncentričnih podzida nepravilne kružne osnove. U bazi ima površinu od 17 x 22 m i sačuvanu visinu od 5,15 m. Iznad zaselka Vihovići, pri dnu istoga hrpta, nalazi se gradina s dvostrukim bedemima, koja široko dominira Mostarskom kotlinom, a pod njom, u stijenama sa zapadne strane je veliki pripećak, vrlo pogodan za stanovanje u prapovijesti. Danas se koristi kao stanište i sklonište za stoku, vjerojatno na isti način kako je to bilo u davnini. Na brdskim kosama istočno i zapadno od hrpta brda Orlac veći je broj vrlo velikih prapovijesnih gomila, pa cijela arheološko-topografska slika, uz prije spomenuti nalaz brončanih kelt-sjekira, upućuje na zaključak da je današnji prostor naselja Raštani, u prapovijesti imao iznimnu važnost za cijelu Mostarsku kotlinu./M. L./HMS/
wpDiscuz
