Ispraćaj glumice Kostadinke Velkovske, koja je preminula 10. ožujka, je danas, 14. 3., u krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.
U jesen 2012. intervjuirao sam Kostadinku Velkovsku za potrebe objavljivanja knjige o ulozi pripadnika nacionalnih manjina u Domovinskom ratu. Među ostalim, Kostadinka je voljela pričati o raznim događajima koji su važni za povijest kulture grada Zagreba i Hrvatske. Mene je osobno fascinirala priča kako je, dolaskom iz rodne Makedonije na studij glume u Zagreb, kao mlada djevojka upoznala Krležu koji joj je poslije pomogao da se zaposli u Zagrebu. Ali, povod našem razgovoru bio je Domovinski rat, njen doživljaj promjena 90-ih godina i njena uloga u Domovinskom ratu.
Ovo je njena priča objavljena 2013. u knjizi „Branili smo domovinu: pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske“.
– Po rođenju sam Makedonka, a u Zagrebu živim već 44 (intervju je obavljen u jesen 2012., nap. a.) godine pa i Hrvatsku smatram svojom. Strašno mi je smetalo što Hrvati za komunističke Jugoslavije nisu mogli slobodno govoriti i pjevati svoje pjesme. A Makedonci su pjevali svoje i nikome ništa. Ispočetka mi nije bilo jasno zašto Hrvati to nisu mogli? Sjećam se, primjerice, kad je Miro Međimorec 1971. radio predstavu ‘Obsidio Sigetiana’ u ZKM-u, o bici na Sigetu. Predstava završava tako da se sve dimi, puca, Zrinski izlazi iz dima, dolazi do zastave i poljubi je. Zbog tog detalja, odmah nakon predstave bili smo proglašeni nacionalistima, a ta Sigetijana bila je ocijenjena kao nacionalistička. Definitivno su godine 1991. i 1971. u političkome smislu bile jednake. Uglavnom isti ljudi. Tek kad se zaratilo, svima je bilo jasno što se događa – priča hrvatska Makedonka i makedonska Hrvatica, Kostadinka Velkovska.
– Kad je 80-ih održan velikosrpski miting na Gazimestanu, u Beogradu je u to vrijeme igrala jedna predstava koju je izravno prenosila televizija i u kojoj su veličali to srpsko čudo. Mojih desetak prijatelja i ja gledali smo prijenos kod mene doma. Nakon što smo odgledali predstavu, tada, dvije godine prije nego što se uskuhalo, rekla sam: ‘Ljudi, bit će rata.’ I dan-danas me Branko Magdić zna upitati kako sam još tada znala?
Na glumačkim festivalima prije rata zadojeni srpski nacionalisti provocirali bi me: ‘Ma ti govoriš s ‘ije’ Kostadinka, jesu te dobro preparirali ti Hrvati!?’ Odgovarala sam: ‘Nitko mene ne može preprarirati, ja nisam punjena ptica.’
Osam mjeseci prije kninskih balvana, u prosincu 1990., Kostadinka Velkovska je, zajedno s mnogim drugim pjesnicima, bila na pjesničkoj manifestaciji ‘Dalmaciji u pohode’. Pjesnici su gostovali u Kninu, Kistanju, Sinju i drugdje.
Borivoje Ršumović bio je selektor, a među ostalim, pozvani su i Vesna Parun, Izet Sarajlić i drugi iz cijele sada bivše Jugoslavije.
– Dvanaest dana hodali smo okolo, događale su se vrlo čudne stvari. U to vrijeme Bora Čorba napisao je neku odvratnu pjesmu. Obilazeći škole, kako sam čitala tekstove drugih pjesnika i pjevala šansone, profesori su tražili da čitam upravo tu pjesmu pred djecom. Rezolutno sam odbila. Glavna priredba održana je u domu JNA u Kninu. Pred prepunim gledalištem u jednom trenutku jedan mladi dečko iz publike dođe na pozornicu i kaže: ‘Hej, čujte, ja bih trebao nastupati u dijelu mladi pjesnici, ali me selektor Ršumović zaboravio, no ipak ću izrecitirati svoju pjesmu: Ti se krstiš s tri prsta, a ja cijelom rukom, ali tvoja je ruka krvava jer mi je ubila djeda, ujaka…’ Katastrofa! U gledalištu je nastao muk. Ršumović je nastavio dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Kako je bio red na Vesnu Parun, ona je rekla: ‘Mislila sam govoriti jednu pjesmu, ali će tu pjesmu govoriti Kostadinka. Govorila je gotovo jedan sat, o ratu, o politici, o strastima… Zapovjednik tog područja bio je tadašnji general JNA Tomislav Trajčevski, Makedonac. Nakon priredbe, bio je domjenak i pita mene general Trajčevski koga imam u Skopju? ‘Nešto familije’, kažem. ‘Neće biti dobro, razmišljaj o tome da se možeš osigurati’, kaže on. Nisam posve shvaćala što mi govori. Bilo je to samo osam mjeseci prije barikada.
Poslije, vozimo se u Zagreb u spavaćem vagonu Vesna Parun i ja. Pričale smo cijelim putem, ona se vratila na temu da će to usijanje puknuti, da će nastati pokolj. I ja sam to slutila, ali čovjek je sklon samoobmani – ma neće valjda do toga doći!?
Početkom lipnja 1990. kazalište Kerempuh igralo je predstavu ‘Farsa’ u Topuskom. Bila je to duhovita predstava o Hrvatima i Srbima. Kad je završila, u dvorani je nastao muk, nema pljeska. Tišina. Iz gledališta netko je povikao: ‘Tko tu koga zaj… i zašto?’ Brzo smo se pokupili i via Zagreb.
Godine 1990., tijekom prvih demokratskih izbora, Kostadinka Velkovska bila je poprilično angažirana na stranačkim konvencijama.
– Zvale su me stranke da im vodim konvencije, pristala sam. Znali smo da će HDZ i Tuđman proći. Pobjeda HDZ-a i Tuđmana bila je pravda za Hrvatsku.
Kad su se dogodili balvani u Kninu, odmah sam s mora otputovala u Zagreb, tada sam bila uvjerena da se rat neće moći izbjeći… Većina glumaca, pjevača, intelektualaca pokazala se istinskim domoljubima, svi smo znali što se događa i na čijoj smo strani. Nismo kalkulirali.
Za vrijeme rata Kostadinka Velkovska imala je aktivnu ulogu u obrani, i to kao glumica, pjevačica i pregovaračica.
– U vojarni JNA u Maloj Buni zapovjednik je bio neki Ivković, a unutra je bio i moj rođak Mirče, mamine sestre sin, oficir, Makedonac, koji je bio veza. Rođak je radio iznutra, a zapovjedništvo vojarne to nije znalo. Naputak generala Špegelja bio je da se vojarne osvajaju iznutra.
I tako ja krenem iz kriznog štaba u Velikoj Gorici. Idem prema vojarni u Buni, nosim štiklice, bermudice, cigareta u ruci, premrla sam od straha, al’ pjevam li ga pjevam.
Dođem na ulazna vrata i stražar me zaprepašteno gleda. Rekla sam mu da sam došla vidjeti rođaka. Pojavio se Pavle ili Pavel iz ‘bezbednosti’, pretresli su me i ja uđem. Sjedim sa zapovjednikom Ivkovićem iz Leskovca, pričamo. Ne zna kako bi me sve uvrijedio, pa mi kaže: ‘Ajde bre, Kostadinka. Znaš šta mi Leskovčani kažemo za vas Makedonce? Pa vi ste Srbi s govornom manom.’ Smijali smo se, a nije mi bilo do smijeha…
U Buni sam bila gotovo šest sati. Ivković mi kaže da su mu žena i kći u Zagrebu i zamoli me da im odnesem neka pisamca. Kako se u to vrijeme u Sisku i Karlovcu na veliko pucalo, a spominjalo se nekakvo spajanje linija Sisak – Karlovac – Virovitica, Ivković mi kaže: ‘Evo vidiš, kad se spojimo, ulazimo u Zagreb, tenkovima kao pobjednici.’ Ja velim: ‘Čuj, možete ući, ali nitko i nikad narod nije pobijedio.’ ‘Ne razumiješ ti to’, kaže on meni.
Kako me je rođak zamolio da mu izvučem auto iz kruga vojarne, sjela sam i vozila, a na putu, cijeli kilometar na špagama postavljene ‘paštete’. Oblio me hladan znoj, ni sama ne znam kako sam vozila i izvukla se. Za nekoliko dana eto mene opet kod Ivkovića, ali sa zadatkom da mu kažem da će naši napasti i kako je najbolje da se preda, tako neće biti mrtvih.
‘Ma ne! Nitko neće poginuti’, rekao je Ivković.
Ivković nije digao u zrak arsenal municije koji su imali, ali su neki dečki poginuli pri osvajanju vojarne.
Ta priča sa zapovjednikom JNA Ivkovićem i poslije se nastavila.
– Zapovjednik Ivković bio je zarobljen i odveden u Gajevu, zajedno s još nekim oficirima JNA, a vojnici su prebačeni u Sabirni centar, Selska 92. Kako je među zarobljenim oficirima bilo i Makedonaca, dobila sam zadatak da Makedoncima u dogovoru s makedonskim vlastima dam da potpišu izjavu u kojoj je otprilike pisalo da više neće biti časnici JNA, da će se vratiti u Makedoniju i, ako treba, pridružiti makedonskim oružanim snagama. Samo ih nekolicina nije potpisala. Poludjela sam. Rekla sam im da će se vratiti u Makedoniju u sanducima. Onima koji su potpisali, dali smo putovnice pa su preko Mađarske i Bugarske otišli u Makedoniju. Čak smo ih i pratili na autobusni kolodvor. Lisičak, načelnik u MUP-u, i pokojni Zdravko Akmadžić, koji je u Sabirnom centru u Selskoj bio zapovjednik, omogućili su im putovnice. Posljednja akcija je bila kad su preostali vojnici i časnici u dva autobusa otišli u Makedoniju, u pratnji Međunarodnog crvenog križa.
No, i u Gajevoj sam imala susret s Ivkovićem. Ulazim, on sjedi, Mladen Trnski koji je inače s ekipom snimao što se događalo po terenu, snimao je i sve razgovore, a ja rekoh: ‘Ivkoviću, kao što vidiš, nisi ušao kao pobjednik. Rekao si da neće nitko poginuti?’ A Ivković, onako neobrijan, jadan, kao neki drugi čovjek, ni traga onoj drskosti i samouvjerenosti: ‘Rašeta mi je zapovjedio da dignem vojarnu u zrak, ali nisam.’ Činjenica da nije digao vojarnu u zrak bila mu je olakotna okolnost. Poslije su on i Vasiljević bili zamijenjeni za Kikaša.
Kostadinka Velkovska je, među ostalim, početkom 1992. dobila zadatak od generala Josipa Ignaca da osmisli scenarij za prisegu hrvatskih vojnika. – Uz pomoć nekih kolega, redatelja, glazbenika…, scenarij prisege je napravljen. I dan-danas čuvam te materijale.
Prema tom scenariju napravljena je pokazna prisega u vojarni u Jastrebarskom, mislim da je to bilo 9. veljače 1992. godine, a došli su vojnici iz cijele Hrvatske. Vježbala sam s njima dva dana, svi smo bili puni entuzijazma.
Sadašnji general Darko Grdić bio je zapovjednik obrane grada Zagreba, načelnik IPD-a prof. dr. Milan Galović, tako da sam s tom ekipom stalno surađivala kao i s Vinkom Šebregom iz zrakoplovstva i s generalima Červenkom, Tusom, Imrom Agotićem… Tada se formirala grupa Pri zrakoplovstvu koja je obilazila teren.
Pjevali smo s vojskom, povela sam pjevače, glumce, tamburaški sastav Ex Panonija i rekli smo: ‘Mi smo uz vas.’ U Osijeku smo pjevali vojsci u Tvrđi i bilo je vrlo dirljivo. Po novinama su u to vrijeme o meni pisali da sam zvijezda hrvatskoga ratišta. Rekoh im jednom: ‘Može se ova zemlja zvati kako god hoćete, ali ona je moja.’ Vojnici su mi govorili da sam Hrvatica makedonskog podrijetla – priča buntovna Kostadinka.
U njezinoj obitelji također je duga tradicija buntovništva, revolucionara, komita.
– Moja narav se buni protiv svega što ne valja, a možda ima nečega i u korijenima. Moj pradjed Veličko Veljanov bio je makedonski vojvoda koji je bio za ujedinjenje Makedonije. U mojoj obitelji bilo je podosta komita (borili su se protiv Turaka). S takvom krvnom potkom, ne može se trpjeti nepravda i mirno sjediti, dok oni meni odozgo iz aviona bacaju bombe?! Što sam im skrivila? To je onaj iskonski poriv za pravdom – govori srčana glumica koja je sretna što su se mnogi Makedonci, oficiri JNA, ili vratili u Makedoniju i stavili na raspolaganje makedonskim oružanim snagama ili priključili Hrvatskoj vojsci.
– Drago mi je što su se moji Makedonci koji su bili u JNA, pokazali kao pravi ljudi. Primjer je general Tomislav Trajčevski, koji je skinuo uniformu JNA i rekao da se on nije za takvo što školovao i kao civil se vratio u Makedoniju, postao zapovjednik Oružanih snaga Makedonije, predavao u njihovoj školi, iz koje je i umirovljen. On je zaista velik čovjek.
Moj rođak Mirče Sokolov u akciji osvajanja vojarne bio je zarobljen i pušten, bio je naš, surađivao s našima i dobio je ponudu da ostane u Hrvatskoj vojsci. Znali smo se šaliti da smo mi Hrvati. No, u Makedoniji je imao curu, obitelj, bio je mlad i otišao, pridružio se makedonskim oružanim snagama. Sigurno bi ostao u HV-u da nije obitelj tražila da se vrati. Nažalost, umro je od infarkta u 38. godini.
Kad je prvi put u Hrvatsku došao Branko Crvenkovski kao predsjednik Makedonije, na večeru kod Stipe Mesića, i ja sam bila pozvana. Stipe mi je prijatelj još od prije rata. Do Crvenkovskog stoji ađutant koji mi priđe i kaže: ‘Gospođo Velkovska, ja sam Dončo, jedan od onih koje ste vi preko Mađarske i Bugarske poslali u Makedoniju. Cijelo vrijeme govorim predsjedniku da ste to vi, žena koja nas je spasila i poslala u Makedoniju.’ U tom trenutku doista sam bila ponosna, i duboko zahvalna.
Znate, ono što je u meni Makedonija, to su sjećanja, djetinjstvo, rana mladost. Ima tu emocija, ali nisam nostalgičan tip. Idem dalje i Hrvatska je moja, ne svojatam je, ali znali su mi prigovoriti za vrijeme rata, pogotovo žene: ‘Ma nećeš ti biti veća Hrvatica od nas.’ ‘A, gdje se to hrvatstvo mjeri?, pitala bih ja njih.
Kostadinka Velkovska uvijek ističe kako je jak dojam na nju ostavio prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik OS RH, dr. Franjo Tuđman.
– Predsjednik Tuđman bio je izuzetan čovjek, dosljedan, uporan da provede ono što je naumio. To sam iznimno cijenila kod njega. I Stipe Mesić, Vladimir Šeks, Andrija Hebrang bili su zanimljivi, a među njima i ministar Vekić s kojim sam surađivala, osebujan, načitan, etičan, ispravan čovjek.
Neću zaboraviti priču kad je policajce slao na zadatak i u Šimunskoj održao govor prije polaska: ‘Trebam izaći pred njih i reći im gdje ih šaljem, a znam s čime raspolažemo. Rekao sam im da idu, kako je, tako je. Možda se neki od njih neće vratiti.’ Plakao je. Netko tko ima takvo srce, za mene je istinski velik. Červenka sam obožavala, bio je jednostavno divan čovjek. Znali smo sjediti satima, on recitira poeziju, a ja slušam. Dogovorili smo se da ćemo organizirati natječaj u govorenju. Pa general Josip Ignac, sada umirovljenik, general Imra Agotić, velik čovjek, koji je čvrsto stajao na zemlji, ali na žalost, više ga nema. (…)
Ivica Radoš
wpDiscuz
