Nedavno smo imali prilike naučiti da ako se odlučite dočekati prijevremeno otpuštenog kažnjenika za ratne zločince na njegovu povratku iz zatvora možete izazvati veliko zgražavanje i osudu, čak dobiti prijetnje nasiljem i smrću. Doduše, sve je pitanje na čijoj ste strani, jer će vas neki drugi tapšati po ramenu i svesrdno podržavati. Jesu li ovdje u pitanju dva oprečna moralna stava ili tu ima nešto više i za svakog pojedinca obvezatnije? Da budemo precizniji: ima li tu neka pravna, a ne tek moralna obveza?
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis
Nema dvojbe da nitko neće pravno odgovarati, biti sudski gonjen, zato što je dočekao kažnjenika koji je odslužio svoju kaznu, pa makar se radilo i o ratnom zločincu. Jednako je nedvojbeno da svatko ima pravo na moralno zgražavanje nad onima koji se odluče pružiti srdačan doček takvom dojučerašnjem zatvoreniku. No, izlazak na slobodu nije moralna odluka zatvorenika nego posljedica pravne odluke nekog suca, u slučaju Haaškog tribunala – predsjedatelja Suda. Dočim, dolazak na suđenje, pa tako i na odsluženje teške kazne, može biti moralna odluka osumnjičenog: odluka o dragovoljnoj predaji. Kao što moralna odluka osumnjičenog za ratni zločin također može biti bijeg i skrivanje, ali se ta odluka mora sankcionirati odgovarajućom pravnom odlukom o potjeri i kažnjavanju. I da ne zaboravimo na analogiju: također svatko ima pravo da se nad odlukom osumnjičenog da bježi od pravde zgražava ili da je podržava, da je smatra nemoralnom ili moralnom. Međutim, budući da je ona izvrgnuta pravnoj osudi, onda ostaje malo prostora za njeno moralno opravdanje. Pa ipak, u novije vrijeme nismo čuli u javnosti nikakvo veliko zgražavanje i osudu za takav čin, a bilo je povoda.
Mnogi bi htjeli da ima i pravne, a ne samo moralne osude za srdačan doček haških oslobođenika. Ako ništa, onda barem oštrih političkih osuda koje bi imale značajne posljedice za ovakve „moralne izgrednike“, pogotovu ako su oni značajni politički dužnosnici. Ne čudi da je za takve ljude koji su odnedavno veoma glasni u javnosti pravno-politički manjak osude – znak slabosti države. A do prije nekoliko desetljeća upravo je država bila veoma jaka u takvim stvarima. U titoizmu su sve instance vlasti bile i neprikosnoveni moralni arbitri: prisjetimo se morala Partije, morala vojske, morala države i svih njenih institucija.
Kada se pobrkaju pravo, politika i moral
Kada se državno-pravne institucije i politički akteri počnu baviti moralom građana, kada se, dakle, pobrkaju pravo, politika i moral, onda praktično nema razlike između pravne, političke i moralne odgovornosti. Današnji ideolozi borbenog zajedništva – poglavito oni koji vjeruju da je Armija BiH čuvar građanskog jedinstva kao što je to bila JNA – opet priželjkuju i strasno zastupaju tu nekadašnju potpunu podudarnost morala, prava i politike. No, za takvu podudarnost bi trebalo obnoviti i jednopartijsku diktaturu ili makar pronaći suverena koji poput Tita odlučuje o najvažnijim političkim, pravnim i moralnim pitanjima, a iza sebe ima čitavu jednu vojnu formaciju.
Unatoč svemu, mnogi se trude da u slučaju oslobođenih haaških optuženika obnove i osnaže podudarnost moralne i pravne osude. Na to im njihovi oponenti odgovaraju da je pravna osuda imala svoj vijek trajanja, da je kazna odslužena, a da je moralna osuda stvar moralnih uvjerenja. Budući da moralna osuda može biti vremenski neograničena, „vječna“, ovi prvi se trude da pokažu da je takva i pravna osuda. Drugim riječima, u svome moralnom zgražavanju oni isključivo govore o „presuđenim ratnim zločincima“ i onda kada su ovi odslužili svoju kaznu i pušteni na slobodu. U njihovu rječniku ne postoje „oslobođeni ratni zločinci“ kao „slobodni građani“. Za njih se kazna za ratni zločin ne može „odslužiti“, „odležati“ a kamoli „iskupiti“. Oni se rukovode maksimom: „ratni zločinac zauvijek ostaje ratni zločinac“. Za njih je ratni zločinac na slobodi najveća prijetnja slobodi svih. Oni pokušavaju ukinuti svaku razliku između presuđenog ratnog zločinca i onog koji je (nakon odslužene kazne) oslobođen.
Moralna stigma
Ali za pravosuđe je to najbitnija razlika. Jer u protivnom, dosuđena kazna nema nikakvu svrhu, ne igra nikakvu ulogu. Izuzev možda ona doživotna. Što će reći da je moralno zgražavanje u slučaju prijevremeno oslobođenih ratnih zločinaca licemjerno: ono svoj bijes i nezadovoljstvo ne usmjerava na pravu adresu, na Haaški tribunal, jer se ovdje upravo izvjestan moral (koji eksploatira bol i patnju žrtava) snažno suprotstavlja načelima i svrhama haaške pravde. Ne jedan nego najmanje dva armijska morala su u sukobu sa sudbenom instancom međunarodnog kaznenog prava i to tako da su uglavnom na suprotnim pozicijama i kod izricanja presuda i kod donošenja odluka o oslobađanju.
Dakako da presuđeni ratni zločinac ostaje ratni zločinac, jer on mora nositi najstrašniju moralnu stigmu. Slične stigme se do kraja života ne oslobađaju ni drugi počinitelji kriminalnih radnji. No, ne treba previdjeti da stigme ne dodjeljuju sudovi nego moralni akteri, a u „duboko podijeljenom društvu“ poput našeg oni su podijeljeni u tri tabora velika kao čitavi narodi.
Imamo, dakle, moralni pluralizam na djelu kod pitanja oslobođenih ratnih zločinaca: sljedbenici jedne vojske u ratu 90-tih protiv sljedbenika druge, neprijateljske vojske. Ne čudi da ovaj moralni sukob izgleda kao sukob političkih komesara dviju vojski. Problem s tim različitim moralnim kodovima je što ih, bez sumnje, napaja smrtno neprijateljstvo, a ne neki univerzalni principi. Tako još jednom možemo potvrditi saznanje do kojeg su došle novije rasprave u političkoj filozofiji: „moralnost ne može biti ravnodušna prema povijesnim i društvenim okolnostima“./HMS/
wpDiscuz
