Vlada je u utorak, dan prije održavanja prosvjeda, aterirala davši obećanje kako nema kaznenog djela ako se radi o informacijama u korist javnosti. Naravno da Vladu RH ne zanima interes javnosti, još manje je zanimaju medijske slobode, ona je usmjerena prema očuvanju paradigme poistovjećivanja ove države s HDZ-om.
Prosvjed novinara sadrži opasnost da se stvar otme kontroli, da građani, posredstvom medija, razviju otpor prema HDZ-u i da nepredvidljiva volja birača na predstojećima parlamentarnim izborima dade priliku nekoj novoj političkoj paradigmi.
Kakav će biti prosvjed, sada ne znam, ali znam da ću ja biti na tom prosvjedu. Čim napišem kolumnu, krećem za Zagreb. Moja prisutnost je za sam prosvjed nebitna, ali je meni iznimno bitna, kao čin unutarnje legitimacije. Kada mislim sebe kao javno ili društveno biće, mislim i otpor prema ovoj koruptivnoj politici.
U kojem smjeru se razvija društvo s ušutkanim novinarima, znam na primjeru Zadra. Novinarstvo je u malim sredinama, uz neke iznimke, nestalo, ono je ušutkano, osramoćeno, izdano, prodano, prezreno i kupljeno.
Prva faza nestanka novinarstva je faza ušutkavanja i ona je, ma što o njoj mislili, još uvijek humana. Novinari se mogu pobuniti jer se ne mire s oduzimanjem profesionalne slobode. Novinarstvo nije mistična aktivnost, ono ne komunicira tišinom nego riječima koje pokreću, politička korupcija novinarstvu želi oduzeti riječ i djelo.
Istinsko novinarstvo je stvarateljska aktivnost, ono usavršava svijet, čini ga boljim. Ovo nije idealizirani prikaz novinarstva, ono ili pripada stvaranju novog, savršenijeg i poželjnijeg ljudskog svijeta ili, naprotiv, nije riječ o novinarstvu. Novinari napad na novinarstvo doživljavaju kao napad na sebe, zato se bune kada ih se pokušava ušutkati.
Današnji prosvjed u Zagrebu je prosvjed protiv pokušaja ušutkavanja ove stvarateljske profesije. U fazi pokušaja ušutkavanja još uvijek postoji šansa da novinarstvo, kao javna stvar, odnosno kao svojevrsni dnevnički zapis dostojanstvenog javnog uma, vlastitim snagama sebe obrani.
U drugoj fazi, zbog lažnih egzistencijalnih razloga, novinari pristaju na kompromis, a kompromis se sastoji u tome da pišu i izvještavaju o onome o čemu smiju pisati i izvještavati, odnosno da šute, ne pišu i ne izvještavaju o onome o čemu ne smiju. U ovoj fazi novinari su izgubili autonomiju moralnog, spoznajnog i profesionalnog subjekta. Novinari su dobili gazdu koji je nad njima uspostavio kontrolu.
Takve novinare je lako prepoznati – na njihovom licu je prisutan osjećaj srama. Oni su osramoćeni, toga su svjesni, njihove kretnje su kretnje duboko osramoćenog i poniženog čovjeka. Pristanak da nad tvojom slobodom netko uspostavi kontrolu i dominaciju, neminovno rađa nastankom gađenja, prvenstveno prema sebi samome.
Gađenje prema sebi prerasta u osjećaj osramoćenosti u javnosti. Ovo je faza lažnog predstavljanja – netko se predstavlja kao novinar, a zna da to više nije. Riječ je o pukom zapisničaru želja i namjera nasilnika koji je nad nekadašnjim novinarom uspostavio dominaciju.
Treća faza je najgora – u njoj novinari potpuno negiraju sebe i postaju alter ego onih koji su im oduzeli slobodu. Tu više nema osjećaja sramote, a niti nostalgije prema vremenima slobode, osobne i profesionalne. Dolazi do potpunog poništavanja te prethodne naravi. Ona je nestala, a s njom su nestali ponos i sram.
Na to upražnjeno mjesto stupila je druga narav, ona je kreirana voljom ubojica novinarskih sloboda. Nasilnik nad novinarstvom postao je predmet obožavanja ovih bića druge naravi. Nekadašnji novinari su uvjerili same sebe da su nasilnici nad njima zapravo njihovi osobni, ali i društveni dobrotvori.
Tužan je prizor kada čovjek brani nasilnika koji se nad njime iživljava i proglašava ga spasiteljem bez mrlje. Kada nekadašnji novinari pišu laude političkim nasilnicima i prevarantima, kada im se besramno dodvoravaju, kada neskriveno očituju slugansku zahvalnost prema uzurpatorima njihovih osobnih, ali i javnih sloboda, na djelu je kondenzirana tuga.
Ta tuga počiva i očituje se u već spomenutoj drugoj naravi novinara, odnosno, da budem konzistentan, nekadašnjih novinara, a sadašnjih pokretnih ljudskih grobova iz kojih se čuje jeziva jeka pohvala upućenih političkim egzekutorima koji su usmrtili njihov osobni i profesionalni dignitet. Druga narav je nešto poput pale naravi anđela. Riječ je o novinarima koji su odustali od istine i dobrote.
Prosvjed u Zagrebu je gotovo anđeoski prosvjed, to je prosvjed za novinarstvo bez brnjice, odnosno to je otpor prema namjeri političkih nasilnika da novinare pretvore u poslušnike koruptivnih struktura. Politička korupcija nema mjere, ona teži prema tome da zahvati sve segmente stvarnosti, pa tako i istinu.
Ove zakonske izmjene su javno očitovana želja da sadašnja politička vrhuška korumpira istinu. Istina im smeta, istina im prijeti, istina ih ugrožava. Političare ne ugrožavaju građani, oni ih ili aktivno biraju ili im, naprotiv, svojom pasivnošću jamče mir.
Političari se ne boje građana, njih su, na ovaj ili onaj način, u dobroj mjeri već korumpirali. Kada nam kriterij prosudbe postane govornik, a ne sadržaj govora, trebalo bi nam biti jasno da smo korumpirani, da ne tražimo istinu nego gazdu.
Zašto 25 posto građana glasa za HDZ? Zato što je HDZ korumpirao 25 posto građana. Zašto 8 posto građana glasa za Domovinski pokret odnosno za Most? Pa zato što je tipično mostovska ili domovinsko-pokretaška korupcija korumpirala upravo taj postotak građana.
Biračko tijelo je uglavnom korumpirano, ono je ostrašćeno, nesposobno za donošenje racionalnih odluka. Biračko tijelo se, nažalost, vrlo malo razlikuje od huligana netom puštenih iz grčkih zatvora.
Biračko tijelo uglavnom uništava javni život. Sumnjate u to? Pogledajte koga smo sve birali da upravlja našim javnim životom i pogledajte koga na sljedećim izborima želite birati.
Novinarstvo je to koje, kada nije ušutkano i korumpirano, vodi računa o javnom interesu. Huligani trebaju masu, novinari se opiru masi, njima treba osobna i profesionalna sloboda. Današnjim prosvjedom opiremo se političkom huliganizmu. Vladi odgovaraju huligani svih vrsta, zato ih ovim izmjenama zakona žele i zaštititi.
Marko Vučetić l autograf.hr