Teroristički napadi Hamasa i Islamskog džihada na Izraelce u pojasu Gaze u nedjelju izazvali su uobičajenu viku s jastrebovske strane izraelskog spektra: „Zaustavite mirovne pregovore dok se Palestinci ne budu znali ponašati!“

Srećom, izraelska vlada odlučila je ne prekidati pregovore s Palestincima o organiziranju palestinskih izbora i o samoupravi na Zapadnoj obali. Prekid pregovora dao bi teroristima upravo ono što su htjeli postići ovim i prijašnjim zločinima.

No, suspenzija ili usporavanje mirovnog procesa nije ono što izraelski ekstremisti žele kada od Vlade traže da prekine pregovore radi „ponovne procjene“. Ono što ekstremisti zapravo žele je blisko onome što žele palestinski teroristi: nikakav mir s takvim „nelegitimnim“, čak „zlim“ neprijateljem.

Premijer Yitzhak Rabin je prije nekoliko dana izjavio da je stranka Likud najbolji suradnik kojem se Hamas može nadati. Vjerojatno se referirao na činjenicu da nakon svakog Hamasovog ubojitog napada Likud vodi divlju propagandnu kampanju protiv Vlade i protiv mirovnog procesa – i da ta propaganda uvelike pojačava efekt napada.

Meni se čini da je premijer trebao reći da je Hamas najbolji instrument kojim raspolažu ekstremistički jastrebovi u Izraelu.

Da nije bilo zločina Hamasa, izraelski tvrdolinijaši bili bi u žalosnom stanju, jer bi se morali pomiriti s mirom – ili priznati istinu koju su godinama, dajući sve od sebe, sakrivali od izraelske javnosti: činjenicu da se, nastranu svo pretvaranje, ne bore za „drugačiji mir“.

Zapravo, oni su protiv bilo kakvog mira između Izraela i palestinskog naroda, osim takvog u kojem smo mi gospodari, a Palestinci nam se bezuvjetno pokoravaju.

Izraelska ekstremna desnica izbjegava čak i izraz „palestinski narod“, kroz korištenje svih vrsta eufemizama kao što su „Arapi na okupiranim teritorijima“ i „mjesno stanovništvo“. Ekstremna desnica širi histeriju u javnosti izrazima kao što su „Arafatova država“ ili „teroristička država“, na isti način na koji sljedbenici ajatolaha u Iranu izbjegavaju činjenicu postojanja Izraela nazivajući ga „zlom tvorevinom“ ili „državom cionističke bande“.

Svojom ubilačkom okrutnošću, pokreti Hamas i Islamski džihad čine ekstremistima u Izraelu najbolju moguću uslugu, omogućujući im da prikriju pravi cilj iza svojih pravedničkih deklaracija i parola kao što su „ovaj mir nas ubija“ i „dajte nam drugu vrstu mira“.

Zapravo, ekstremna desnica se ne protivi ovom konkretnom miru, već bilo kakvom miru baziranome na priznavanju postojanja dvaju naroda koji žive na ovoj zemlji.

Da je Sporazum iz Osla realiziran bez ijednog terorističkog napada, bez ijedne žrtve, ekstremna desnica bila bi veoma nesretna. Ne bi joj preostalo drugog izbora doli priznati da nije pitanje nacionalne sigurnosti niti pitanje osobne sigurnosti ono što diktira njeno protivljenje kompromisu između dvaju naroda temeljenom na uzajamnom priznavanju prava na samoodređenje.

Posvuda i uvijek, izraelski zeloti demonstriraju logiku ludila, stalno se ljuljajući i njišući na visokoj žici između jedne stvari i njezine suprotnosti.

Palestinsko nasilje? Teror? Intifada? Sve ovo znači da imamo posla s divljim životinjama kojima se ne smije ništa dati.

Predah? Popuštanje? Smanjenje palestinskog nasilja? To je siguran znak da su oni ništa doli uplašene ovce, tako da nema potrebe da im išta prepuštamo.

Palestinski politički glasovi koji poriču sámo postojanje države Izrael? Oni su ništa doli gnusne ubojice.

Drugi palestinski politički glasovi spremni priznati postojanje Izraela? Oni su i dalje hrpa ubojica, ali ovaj put prepredenih i lukavih.

Uz pomoć ubojstava koje čini Hamas, poput onog nedjeljnog, izraelskim ekstremistima je lako da oboje svoj ideološki odbijajući stav i da preko svojih mesijanskih ambicija rašire kamuflažnu mrežu opravdavanja temeljenu na sigurnosti.

Zločini palestinskih ekstremista dopuštaju njihovim izraelskim pandanima da pravednički vuku vladu za rukav zahtijevajući odgađanje, obustavu, zamrzavanje ili usporavanje mirovnog procesa – dok je njihova prava namjera zauvijek odagnati opasnost mira s palestinskim narodom jer ne prihvaćaju sámo postojanje takvog naroda.

Neki zeloti možda osjećaju da nastavljeno stanje konflikta i opsade, nastavljena regionalna i međunarodna izolacija Izraela, garantiraju zaštitu „židovskog identiteta“ Izraela, nasuprot zamagljivanju ili iskorjenjivanju pod otvorenim političkim i emocionalnim granicama između Izraela i Arapâ, kao i između Izraela i ostatka svijeta. Oni kažu: „Mi ćemo ostati što jesmo sve dok oni ostanu što jesu – i sve dok je cijeli svijet protiv nas.“

Rat između Izraela i Palestine traje više od 70 godina. S prvom prilikom da se obje strane izbave iz tragedije putem kompromisa, strah prevladava na obje strane.

Manifest Hamasa, među ostalim izjavama punim mržnje, poručuje:

„Hamas se zaklinje da će voditi sveti rat protiv Židova u Palestini, sve dok se ne postigne Allahova pobjeda. Zemlja mora biti očišćenja od zla i grijeha tiranskih osvajača. (…) Po naredbi Poslanika, muslimani se moraju boriti protiv Židova i ubijati ih, gdje god se nalazili. (…) Palestina je sveto muslimansko tlo do kraja vremena, tako da nitko nema pravo da o njoj pregovara ili da se odriče bilo kojeg njezinog dijela.“

Ove Hamasove riječi su dar s neba izraelskim esktremističkim jastrebovima, jer izazivaju očaj u izraelskoj javnosti – gubitak svake nade u postizanje kompromisa.

Ove izjave također su dar jer, premda su mnogo žešće od misticizma koji izlijeva zelotska desnica u Izraelu, one nisu daleko od izraelskog tvrdolinijaštva u stvaranju atmosfere religioznog, šovinističkog egoizma.

Hamas bi se stoga trebao smatrati najučinkovitijim suradnikom ekstremne desnice u Izraelu.

Amos Oz, The New York Times, 11. 4. 1995.

S engleskog preveo: F. Šarčević, Prometej.ba, 22. 1. 2024.