Pitanje slobode za srpski narod uvijek je bilo ne samo filozofsko nego i egzistencijalno, sudbonosno, ali često i kobno.
Srpski narod u Bosni i Hercegovini Republiku Srpsku doživljava kao tekovinu višestoljetne borbe srpskog naroda zapadno od Drine za vlastitu slobodu. Je li istinska sloboda stečena postojanjem Republike Srpske u daytonskoj Bosni i Hercegovini?
Borba za slobodu od tuđinske vlasti nad narodom vodi se još od vremena turskog i austrijskog ropstva, preko borbe protiv fašističke NDH i njemačko-talijanske okupacije, pa sve do borbe protiv utapanja u bosanski narod. Svi borci za slobodu kroz sva povijesna razdoblja svrstavali su se među utemeljitelje Republike Srpske. Dakle, temelji Srpske su dovoljno duboko zakopani da se kuća može podići dovoljno visoko. Nema sumnje da su oni golema ostavština tih borbi. Srpska ima svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Ali je li ovo kraj borbe za slobodu? Ako neko građanima Republike Srpske pokušava nametnuti koje će praznike slaviti i ako neko ko nije izabran od građana Republike Srpske diktira zakone, propise, kazne i druge mjere, onda tu nema ni slobode ni demokratije. To su recidivi ropstva i diktature. U ropstvu i diktaturi guši se slobodna volja građana i poništavaju sve civilizacijske tekovine modernog liberalnog svijeta. Dakle, građani Republike Srpske nemaju potpunu slobodu od tuđinske vlasti, te proces oslobađanja treba nastaviti.
Kada govorimo o slobodi kulturnog stvaralaštva u Republici Srpskoj, može se ocijeniti da je sloboda ovdje u potpunosti ostvarena i da srpski narod može slobodno baštiniti svoju kulturu, povijest i tradiciju, govoriti svojim srpskim jezikom, pisati svoje ćirilično pismo, imati svoj pogled na povijest, slavimo svoje heroje i velike ličnosti, radujemo se uspjesima vlastitih sportaša, tugujemo zbog nesreće koja je zadesila srpski narod, npr. na Kosovu i Metohiji. A znamo da zajedničke radosti i tuge određuju zajedničku volju za pripadnošću jednoj državi.
Vlastiti grijesi
Najteži proces za građane Republike Srpske je proces oslobađanja od vlastitih grijeha. Taj proces zahtijeva puno razboritosti, puno hrabrosti, veliku snagu vjere, veliku ljubav prema svom narodu, ali i puno vremena i strpljenja. Ako u pet litara mlijeka, gdje ima pet tisuća kapi, uspijemo samo jednu kap otrova, imamo li moralno pravo govoriti o kvaliteti tog mlijeka? Ne bismo smjeli dopustiti drugima da, navodno za naše dobro, odvajaju otrov iz mlijeka. Mlijeko trebamo sami očistiti i piti ga slobodno i s užitkom, ali i ponuditi prijateljima. Pa, i neprijateljima. Ako svoje neprijatelje ne možemo pretvoriti u prijatelje, onda stalno pruženom rukom dobre volje možemo pokušati barem smanjiti njihovo neprijateljstvo.
Dakle, proces oslobađanja srpskog naroda se nastavlja i sigurno je da će trajati još dugo. Daytonski sporazum, kao geopolitički kompromis velikih sila i naroda Bosne i Hercegovine krajem dvadesetog stoljeća, Republiku Srpsku smjestio je u daytonsku Bosnu i Hercegovinu. On je tri konstitutivna naroda stavio u jedan državni okvir s namjerom idejnog tvorca da u budućnosti poduzima aktivnosti kako bi konstitutivni narodi u konačnici prevladali međusobne razlike i jednog dana prestali biti ono što su stoljećima bili i formirali jednu zajednička nacija – Bosna.
Početne namjere pretočene su u politiku koju provodi politički Zapad pod imenom međunarodne zajednice. Te namjere i politika se dobrim dijelom poklapaju s namjerama i politikom bošnjačkog naroda. Ali problem je što Srbi, pa ni Hrvati, ne prihvaćaju takvu politiku. Oni neće odustati od onoga što jesu i proces formiranja bosanskohercegovačke nacije doživljavaju kao izravnu prijetnju vlastitom identitetu i prepuštanjem teško stečene slobode i vlastite sudbine u ruke većinskog – bošnjačkog naroda. Neće prestati govoriti svojim srpskim i hrvatskim jezikom da bi govorili bosanskim. Bošnjaci imaju pravo vlastitu slobodu promatrati na svoj način i u tome imaju bezrezervnu podršku Zapada, dok Srbi i Hrvati nemaju pravo ostvarivati vlastitu slobodu po svojoj mjeri. Sukob stavova i traženje dodirnih točaka ne odvija se na demokratski način, kroz dijalog, snagom argumenata i u dobroj vjeri. Punih 28 godina, od Daytona do danas, politika izgradnje bosanskohercegovačke nacije provodi se običnom prisilom, koja se izražava prije svega kroz odluke visokih predstavnika u BiH i kroz odluke Ustavnog suda BiH, ali također kroz uvjetovanje u procesu približavanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji ili NATO savezu. Politički Zapad nije izabrao put ekonomskog napretka u Bosni i Hercegovini, na primjer. kroz neki novi “Marshallov plan”. Nije izabrao način afirmacije i stvaranja boljeg ambijenta koji bi natjerao Srbe, pa i Hrvate, da žele ostati u državnom okviru u kojem mogu živjeti slobodno i prosperitetno. Politički Zapad odlučio je voditi politiku čiste prisile, ucjene i građenja kolektivne krivnje prema Srbima za sve nesreće koje su se dogodile na ovim prostorima. Žele vidjeti Srbe na koljenima i ponižene. Žele da slome kičmu, uzmu dušu i ubiju duh srpskog naroda.
Bošnjaci nemaju dovoljno razboritosti da sami odbace takvu politiku i kažu: „Šta će nam ponižene i frustrirane komšije pored nas. Želimo da i oni i mi budemo potpuno slobodni, da zajedno gradimo zajedničku sreću u našoj zemlji”. Dogovorili su se da svoju sreću grade na tuđoj nesreći.
I upravo tu Bosna i Hercegovina gubi šanse.
Nema vremena
Prinuda jednog, politički zrelog i potpuno svesnog naroda koji u svom biću nosi i svetosavski zavet (kako živeti dostojno služeći Gospodu) i vidovdanski ili kosovski zavet (izbor zemaljske žrtve radi suprotstavljanja ropstvu i sužanjstvu). ) danas je otišao dalje od BiH nego što je bio 1995. godine. Mogu ga fizički ubiti i istrijebiti, ali mu ne mogu ubiti dušu, jer kolektivni egregor srpskog naroda slobodu stavlja iznad vlastitog života.
Globalisti ne mare za živoga Boga, a sa ova dva zaveta Srbi su u kontaktu sa Njim, u zagrljaju istine, slobode, pravde, vere, nade, ljubavi, dobrote i lepote. U dodiru sa živim Gospodinom osjećaju se moćno i zaštićeno, a bez Njega naše suze nemaju roditelja, jer postajemo slamka među vihorima i tužnim sirkom bez igdje ikoga.
Može li BiH živjeti na temelju daytonskog rješenja? Može li BiH kao država opstati i afirmirati se u zajednici europskih država?
Sve je manje vremena za BiH kakvu gradi politički Zapad. Ključ života Bosne i Hercegovine je, međutim, u rukama njenog najbrojnijeg naroda. Ako Bošnjaci iskreno žele opstanak Bosne i Hercegovine, onda moraju odbaciti svaku politiku nametanja i pritisaka i sa empatijom prihvatiti potrebe drugih za njihovim osjećajima slobode. Demokratija i empatija, a ne diktatura i pobjeda nad drugima, čarobna je formula opstanka Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina ima svoju šansu ako se sva tri naroda prihvate onakvima kakvi jesu i postanu subjekti i kovači svoje posebne i zajedničke sudbine, a ne objekti i instrumenti velikih i beskrupuloznih politika. Bez iskrenog unutarnjeg dogovora tri konstitutivna naroda o minimumu zajedničkih interesa nema daytonske Bosne i Hercegovine ni u Europskoj uniji.
Kao što postoji potreba za slobodom u BiH, srpski narod ima potrebu za slobodom u zajednici europskih naroda. Ekonomski interes za služenje, poniznost i poslušnost nije dovoljan argument da se izabere taj put. Partnerstvo i suradnja sa svima – da, a podložnost i podložnost bilo kome – ne. Je li Europska unija danas zajednica slobodnih država i naroda ili je instrument za provođenje politike Sjedinjenih Američkih Država? Čemu se mogu nadati Srbi i Republika Srpska ako BiH konačno postane punopravna članica Europske unije?
Vrijednosti koje su deklarativno naslijeđe Europske unije uopće nisu sporne. To su civilizacijska dostignuća i rezultat progresivnog djelovanja čovječanstva u cilju postizanja individualne i kolektivne slobode, pravde i poštenja. Ali Europska unija se pretvorila u subjekt provođenja politike Sjedinjenih Američkih Država. Za mnoge je zemlje ostvarivanje tuđih interesa nauštrb vlastitih dugoročno neodrživo.
Kriteriji za prijem u članstvo EU više nisu dovršene reforme i usklađeni pravni, ekonomski, sigurnosni i drugi sustavi, već je glavni kriterij poslušnost, podložnost i prihvaćanje politike koja će doprinijeti geopolitičkom osvajanju resursa Istoka. Kome su u interesu pojedini mali narodi u ulozi subjekata međunarodnih odnosa? Taj subjektivizam pojedinih država samo je smetnja i prepreka. Ako sav srpski narod iz tri srpske domovine (Srbije, Crne Gore i Republike Srpske) pristane sudjelovati u rundi, koja sigurno neće biti užička, moravska, oro ili bosanska, već najvjerojatnije “Ujka Sam” zemlja, onda je bilo bi dragovoljno pristajanje na vlastito ropstvo i odustajanje od vjekovne borbe za slobodu. Europska unija će se ili vratiti vrijednostima dobrovoljne zajednice slobodnih naroda ili će nestati. Uništit će je iznutra narodi kojima je stalo do vlastitog dostojanstva i slobode.
Je li moguće da BiH i Srbija istovremeno postanu punopravne članice EU?
Sve ozbiljne realne političke teorije pokazuju da BiH i Srbija nikada neće biti punopravne članice Europske unije iz više razloga. Prvo, jer u Europskoj uniji ne postoji politička volja da ove dvije zemlje budu punopravne članice. Da EU želi Srbiju među njima, ne bi bilo uvjeta za priznanje Kosova kao neovisne države. EU je između sebe htjela grčki dio Cipra, ali ne i turski i taj dio je primljen u Uniju. Isti bi se kriteriji mogli primijeniti i na slučaj Srbije, ali za to nema političke volje. Nema šanse da se to ikada promijeni. Svjestan da Srbija na taj uvjet nikada neće pristati, zato je i postavljen – da zakoči, a ne da razriješi balkanski Gordijev čvor.
Drugo, zato što bi u toj zajednici bio cijeli muslimanski narod – Bošnjaci (uključujući i Rašku oblast), a muslimane isusovci smatraju stranim tijelom u Europskoj uniji kao kršćanskoj civilizaciji. Iz istog razloga Albanija se uzalud nada. Turci su to shvatili 2005. godine, kada su Nizozemska i Francuska odbacile novi europski ustav u kojem su otvorena vrata i muslimanskim zemljama. Turci su to prihvatili kao realnost i krenuli svojim putem, ne dopuštajući da ih itko ucjenjuje i uvjetuje.
Treće, jer bi cijeli srpski narod bio u Europskoj uniji, što bi bio značajan remetilački faktor u geopolitičkom pohodu Zapada na prirodna bogatstva Istoka, a prije svega Rusije. Također, u sastavu Europske unije, u situaciji kada ne postoje granice među državama, srpski narod kao cjelina postao bi jedinstvena politička cjelina, bez obzira na politike zemalja u kojima se nalazio, a to smetalo bi pojedinim zemljama Europske unije jer bi taj entitet mogao imati prejak utjecaj.
Četvrto, zato što srpski narod u svom egregoru nosi svetosavske i vidovdanske zavete, koji se protive supstitucijskom ropstvu, a slobodu stavljaju ispred života. Ta dva zavjeta predstavljaju okosnicu koja se ne može slomiti.
Peto, jer je malo vjerojatno da će se Europska unija u dogledno vrijeme vratiti svojim izvornim vrijednostima zajednice slobodnih naroda, a vjerojatnije je da će SAD sve više upregnuti europske narode u ostvarenje svojih vlastite interese. Zato je neizbježno da će se suverenistički pokreti u nekim zemljama suprotstaviti tom procesu, pa će opasnost od unutarnjeg raspada Europske unije biti sve veća. Hoće li stvari krenuti nekim drugim smjerom, povoljnijim za EU, uvelike će ovisiti o izboru Amerikanaca između suvereniteta i internacionalizma, što će se pokazati iduće godine na predsjedničkim izborima. Internacionalizam Amerikanaca, pokazalo se, Europskoj uniji nije donio slobodu i sreću, nego podjarmljenost i štetu.
Geopolitičke bitke, bitke i borbe na međunarodnoj sceni traju. Vrijeme će, kao pravedan sudac, neizbježno odlučiti tko će biti protivnik, tko će biti oboje, a tko niti jedno.
Mihajlo Vujović
(Autor je magistar političkih znanosti i umirovljeni časnik)