Koliko je moguće ostati vjeran sebi i onome što jesi u svijetu koji te tjera da budeš baš nešto drugo, da bi bio prihvaćen, da bi dobio aplauz, lajk, srce, dopaminsku injekciju za raspoloženje? Autentičnost potiče od grčke riječi autos koja znači sopstvo i u uskoj je vezi sa riječima autor i autoritet. Kad smo autentični, tad smo autori svojih života, neovisno o svemu što pljušti na nas kao kiša sa svih strana s nametnutim normama. Dugo sam željela pisati ovaj tekst, ali ponovo se nisam usuđivala upustiti se u taj izazov jer smatram da je ovo tema koja je nepresušna i kojoj sama pristupam vrlo oprezno. Najveći razlog zašto sam oklijevala pisati tekst je taj što sam propitivala samu sebe: imam li pravo pisati nešto što možda i sama ne živim potpuno? Kad pišem, želim da to bude iz srži istine koju sama živim.
Misao o tekstu javila se nakon što sam gledala film „Danny Collins“, gdje glavnu ulogu igra Al Pacino. Film je rađen po uzoru na istinitu priču o folk muzičaru Steveu Tilstonu kojem je u ruke nakon 34 godine kašnjenja stiglo pismo od John Lennona. To pismo Lennon je pisao s ciljem da odgovori na sumnje tad mladog umjetnika Stevea koji je bio gost u nekoj radijskoj emisiji u kojoj je izjavio da se plaši da će slava uticati na njegovo pisanje pjesama i muziku. Pismo njegovog uzora Lennona nije stiglo na vrijeme. U filmu, rock muzičak Danny Collins to isto pismo dobija 40 godina poslije. Šta bi se desilo da je pismo pročitao tad u mladosti? Išao bi skroz drugom putanjom. Ovako, on je bio propali muzičar, nije pisao, izvodio je numere koje zadovoljavaju mase i bio je prilično popularan, ali u suštini nimalo sretan. Pismo koje čita poslije toliko godina u njemu budi transformaciju. U pismu piše: „Ostani iskren prema sebi. Ostani iskren prema svojoj muzici“, a također piše i da slava nije uticala na Lennonovo pisanje pjesama. Danny Collins počinje da pravi radikalne promjene, od raskalašenog života sa seksom, drogom i alkoholom, on mijenja svoj put. Nastavlja putem kojim je trebao ići prije 40 godina. Pored propitivanja svoje muzike, ponovnih pokušaja da stvara poslije toliko godina, Danny Collins odlazi upoznati i svog odraslog sina i njegovu porodicu.
Povezivanje vs. autentičnost
Kanadski ljekar Gabor Mate koji se bavi holističkim pristupom traumi i iscjeljenju, u svojoj knjizi „Mit o normalnom“ navodi kako su temeljne potrebe svakog od nas dvije: potreba za povezivanjem i potreba za autentičnošću. I sve bi to bilo uredu da ne dolazi do tenzije između te dvije potrebe. Šta kad se jedna suprotstavlja drugoj, kad zbog potrebe da budemo prihvaćeni suzbijamo i potiskujemo svoje pravo biće? To počinje u djetinjstvu kad se djeci brani da ispolje svoja osjećanja, kao što su bijes i tuga, pod krinkom da su neposlušna. Tad djeca primaju poruku da neće biti voljena ako ispolje sve što zaista osjećaju i tako uče skrivati osjećaje. U djetinjstvu će potreba za povezivanjem uvijek prevladati potrebu za autentičnošću jer su djeca ranjiva i ovisna o svojim skrbnicima. Međutim, odrasli ljudi to onda vuku sa sobom godinama. Ponekad, nažalost, to vuku i čitav život, ukoliko ne odluče razriješiti rane traume. Ponekad se desi da osobu na vraćanje svom pravom biću i onome što jest natjera neka kriza, to može biti bolest, razvod, gubitak, depresija, kriza srednjih godina i slično. Kako kaže Mate: „Ljude najčešće samo neka vrsta krize može da navede da preispitaju istinitost i čvrstinu predstave koju gaje o sebi, da pomisle da ona možda skriva njihovu pravu prirodu.“ Može biti i nešto kao što je pismo u filmu „Danny Collins“, što je ustvari bila vanjska manifestacija mogućnosti za transformaciju koja je već čučala u samom muzičaru. Složenost odnosa potreba za prihvatanjem i autentičnošću vrlo jasno se može vidjeti i u nekim oboljenjima. Konkretno, pokazalo se da osobe oboljele od raka imaju češće sklonost udovoljavanja drugima i sklonije su hipernezavisnosti, pri čemu potiskuju svoje potrebe. Mnoge od tih osoba su upravo bolest i izlječenje vratili na put ka sebi i svom pravom biću. U filmu se pojavljuje Dannyjev sin koji na neki način skicira upravo tu činjenicu, skrivajući da je bolestan kako bi zaštitio svoju trudnu suprugu.
Postoji i veza određenih osobina u odnosu na ove dvije navedene potrebe. Sam Gabor Mate smatra da i on ima kompulzivnu potrebu za pomaganjem kojom zapravo želi pridobiti prihvatanje, što izvire iz neke rane traume. Pronašla sam se u tome i sama jer sam odabrala pomagačku profesiju i godinama sam radila sa djecom i mladima. Ono što mi je svaki put kad sam radila upućivalo da nešto nije sasvim uredu jest činjenica da sam sagorijevala do krajnjih granica zanemarajući svoje potrebe. Sad kad sam već nekoliko godina posvećena isključivo majčinstvu, osvijestila sam da sam isti princip koji sam prije imala na poslovima koje sam radila prenijela na svoj život. To je princip u kojem daješ sve za druge a pri tome gubiš doticaj sa sobom. I to može izvirati iz neke sržne potrebe za prihvatanjem i uvjerenja da ćeš biti prihvaćen ako potpuno žrtvuješ sebe, što na poslu, što u privatnom životu. Zato je nužno pronaći svoj put ka autentičnosti. Gabor Mate kaže da „možda u djetinjstvu ne možemo da spriječimo okolnosti koje nam nameću neautentično ponašanje, ali ako kasnije razvijemo svijest i empatiju prema sebi, možemo da povratimo izgubljenu autentičnost.“
Otcjepljenje i iscjeljenje
Skoro sam gledala predstavu u Sarajevskom ratnom teatru SARTR „U posjeti kod gospodina Greena“ koja je samo produbila čitavu ovu priču o prihvatanju i autentičnosti. U predstavi igraju odlični Miki Trifunov i Alban Ukaj, ilustrirajući likove koji pripadaju manjinama. Ovaj komad na jedan dubinski način prikazuje kako roditelj može odbaciti dijete upravo zbog onog što ono jeste i time ga dovesti do njegovog samoporicanja i odbacivanja vlastitog bića. Predstava prikazuje da i sami roditelji to rade jer su tako naučeni, i naučeni su da vjeruju da je to opravdano nekim pravilima koja dolaze od samog Boga. A znamo da ljudski um ne može obuhvatiti Božiji, samo se zavarava i time širi mržnju i laž.
Prisjetila sam se i svoje prijateljice Palestinke, Z., s kojom sam prije niza godina boravila u Tunisu i Španiji na seminarima o rodnoj ravnopravnosti. Ona je tad nosila abaju i hidžab, i to je bio prvi put da je bila na takvim događajima van zemlje, a u blizini su bila smještena njena braća koja su je nadgledala. O njoj imam posebnu priču i ovdje neću previše redaka posvetiti tom predivnom biću, ali ću reći da je doživjela potpunu transformaciju i otcjepljenje od svoje porodice. Nije joj to bilo nimalo lahko ali je za njeno iscjeljenje bilo nužno. Njena priča mi je primjer tjeranja i naredbi da budeš nešto što nisi zarad prihvatanja i na kraju teškog i bolnog povratka sebi, pa makar po cijenu raskidanja nekih važnih temeljnih odnosa kao što je porodica.
U filmu „Danny Collins“ dešava se nešto suprotno, porodica koja je bila raskinuta sad se spaja, ali i to se dešava upravo zahvaljujući transformaciji na koju je natjeran glavni junak filma, sam Danny. Krize koje proživljavamo ponekad mogu biti jako bolne, potresne i olujno razarajuće, ali mogu nam biti most koji ćemo preći da bismo preko iscjeljenja došli do suštine naših bića. Kad dođemo do suštine, tad možemo konačno odahnuti i živjeti život kakav želimo, onakvi kakvi jesmo. Tad možemo postati autori naših života, i kakve god bile stranice tog života, znat ćemo da su naše. Da li je važnije životariti umirući ili izabrati život koji znaš da je vrijedno živjeti? Odgovor je jasan sam po sebi. Novinarka i književnica Jovana Kešanski u svojoj knjizi priča „109 pletenica“ dobro to prikazuje kroz ove riječi: „Ne umireš kada te izda partner, već kada izdaš samog sebe. Ne umireš kada zaboravi na tvoje želje, već kada ih sam zaboraviš. Ne umireš kada prokocka sve što ti je važno, već kada zaboraviš šta ti je važno. Ne umireš kada ti drugi pljunu u lice ružne riječi, već kada takve riječi o sebi prihvatiš kao istinu. Ne umireš kada ti drugi govore kako da živiš, već kada živiš tako da drugima udovoljiš. Na kraju uvijek umireš od sebe samog.“
Ono što film „Danny Collins“ dotiče jest i smisao same umjetnosti. Umjetnost je najtananija veza sa autentičnošću, rekla bih. Ko ostaje vjeran sebi, možda neće uvijek imati široku publiku i neće dobijati aplauze ili ove današnje dopaminske injekcije lajkova i srca, ali će imati unutrašnje zadovoljstvo. A kad si vjeran sam sebi, neću lagati, neće uvijek biti lahko, bit ćeš šiban ponekad i osudama i ponovnim pokušajima nametanja lažnih pravila življenja. Ponekad će ti biti teško ne posustati na svim tim preprekama, ali ako ostaneš stamen i čvrst, vrijedit će. Vrijedit će izlaska iz burne oluje u svijet u kojem ćeš izaći i ugledati ogledalo na kraju puta. Kad konačno priđeš ogledalu, tvoje oči će ugledati svoje oči. I to će biti dovoljno.
Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba