Priča kraljevskog grada Jajca, koji kroz Srednji vijek nikada nije bio Bosna niti je imao išta s tom regijom, već je i u samoj Pešti i Budimu doživljavan kao bedem Hrvatske, završava smrću Stjepana Tomaševića.
Koljač, osvajač, (po kojem danas jedan vrtić u Novom Travniku, na užas civilizirane javnosti i dalje nosi ime), kralju će odsjeći glavu mačem Zulfikar,
(tako će se isto zvati postrojba koja će 1993 počiniti genocid u Grabovici, prije tog će se zvati Handžar divizija. Da kao što vidite imala ej nacističko ime i bila je sastavni dio Armije BIH)
potom će El Fatih dati naređenje da mu se (kralju Stjepanu) ima oderati koža, tako mrtvom i od nje će načiniti doboše kojima će Osmanlije bubnjati u čast slatke im pobjede.
Drugo iživljavanje nad mrtvim kraljem , El Fatih izdaje novim naređenjem – Glava mu ne smije pokopana tako da se s njenog mjesta ukopa vidi vodopad u Jajcu a tijelo neka bude ukopano na drugoj strani visoravni. Doista sotonski pristup jednog džihadiste koji krši osnovno pravilo džihada – Suparnik koji se preda ne smije biti ubijen. Bogomolje u gradu koji se preda bez borbe ne smiju biti dirane.
Pa ipak crkvu u Jajcu suprotno džihadu El Fatihovci će pretvoriti u džamiju.
Nakon kraljeve mučeničke smrti (primjetimo da Tomašević nije proglašen blaženikom iako je ubijen s posebnim mučeničkim poniženjem jer je primio papinsku krunu) El Fatih, jedan od najgenocidnijih vladara u povijesti (Alijin grob u tajnosti je posut pepelom s El Fatihovoh kabura(groba)) kreće u izlov njegovih potomaka te mu sina i kćer odvodi u ropstvo.
Kraljeva žena , kraljica Jelena , od srpskog bijaše roda i nekako se spasila. Navodno je umrla u Rumuniji pod zaštitom tamošnje vlastele. Katarina, kraljica majka uzaludno je pokušala dići otpor, fraturice su već naš narod nagovorile da se ne buni i uzele su na sebe odgovornost političkih vođa. Tijekom njihovog služenja Osmanlijama naš narod je u BIH s gotovo apsolutnog doveden gotovo do isčeznuća.
Do dan danas nikada ih nitko osim Stjepana Radića nije prozvao za izdajništvo i parazitiranje na muci Hrvata. Ulogu Fra Nikole Modruškog u odsjecanju glave Tomaševiću i smrti loze Kotromanić i dalje kriju. Kao i podatak da su u Bosnu došli u prostor Semberije na poziv srpskog kralja Nemanjića i to kao Inkvizitori a ne kao evangelisti.
Druga dimenzija herojstva jajačkih Hrvata je ova:
U Jajcu danas žive jedini preživjeli Hrvati nakon terorističkog napada u Alžiru. Malo tko se uopće sjeća govora Ejupa Ganića iliti kako to Haaški Tribunal voli kazati “kampanje progona”. Nakon tog govora radnici Hidroelektre u zoru idućeg dana bit će masakrirani. Većina njih. Tek rijetki su se spasili i među njima je 5 Jajčana. Od njih tek su trojica živi.
U tom napadu masakrirani će biti i francuski Isusovci. Nikada, ponavljamo nikada HRT o tome nije snimio dokumentarca a ni sam zločin nije dočekao pravni pravorijek. Nekoliko preživjelih koji su se vratili bez ičeg u Hrvatsku upozoreni su da o tome ne govore. Mesić je sve pokrio. Ucinjenjeni “UZP”ovac odrađivao je posao jako rano za Bosnu. Sve pod prijetnjom tužbe i Haaga. Jednako koa što to i danas čine i Granić i Šeks. Mesić pokriva vanjsku politiku Hrvatske po volji Sarajeva. Granić unutarnju i kulturu sjećanja. U kojoj nema mjesta za BH Hrvate. Dok je Šeksovo pobrinuti se da Dudaković i ekipa nikada ne osvanu optuženi u Hrvatskoj. Što mislite tko je pobogu skrio dokaze o zločinima Handžar divizije u Sisku?
Ejup Ganić za svoju neporecivu kampanju pokolja dobiva odlikovanje koje mu je još ranije dodijelio glup gluplji Franjo Tuđman.
Ejup Ganić je morao biti priveden pred lice pravde zbog jasne huškačke rečenice “Braćo muslimani tamo u Bosni nas ubijaju, osvetite nas tu”. Vijest o vezi Ganića i zločina izišla je u francuskim medijima. U našima nikad.
Haaški sud je osuđivao za kampanje progona. No ne i muslimane u BIH. Jer kako rekosmo radi se o Talibanatu. Ne o sudu.
Jajčani su krvarili i za druge narode i na svim bojištima.
HVO Jajca oslobodio je grad i u njeg pozvao nazad Bošnjake. Ništa to nije vrijedilo u obrani HVO generalima. Niti je ijedan Bošnjak Jajca išao svjedočiti u Haag u korist HVO-a.
Talibanat je bio rezolutan. Čišćenje Kaknja, Konjica, Jablanice. Bugojna , genocid u Grabovici, zločin nad djecom u Vitezu , sve to nije se dogodilo.
Dogodilo se samo ono što odgovara planiranim geopolitičkim ciljevima Austrije u BiH. A u tom cilju Srbi i Hrvati su smetnja.
Bez oslobođenja Jajca ne bi bilo ni pada Krajine
Koliko HRT i javnost u Hrvatskoj drži do Oluje i koliko je to paradna manifestacija najbolje govori podatak koliku minutažu su posvetili neki dan proslavi oslobođenja Jajca.
Da je njima doista stalo do Oluje, akcija Maestral i oslobođenje kraljevskog grada, bili bi u fokusu javnosti u RH. Dakle ignoriranje Jajca je dokaz da HDZ ne sije nikakvo integralno hrvatstvo nego da njima hrvatstvo ide točno do komunističkih Avnojevskih granica.
Za njih posljednji hrvatski kralj srednjeg vijeka nije Stjepan Tomašević nego Petar Snačić. Onda opet ne mogu se dogovoriti je li Petra ubio Koloman ili Petar ne bijaše pravi nasljednik, pa jedan dio njih ponavlja kako je čak i Žigmung Luksemburški bio hrvatski kralj.
Debili se zbune kad ih upitaš a tko su onda bili plemići, vojska Hrvoja Vukčića Hrvatinića, njih 200 koje je Žigmund dao pobiti, i zašto bi hrvatskougarski kralj ratovao s Hrvatima ako je kralj i Hrvata?
Povijest kao i protuhrvatska stvarnost današnje posttuđmanove Perecije je bijedna, jadna kao što je i sama hrvatska država danas jadna. A njen odnos prema Jajcu i Jajčanima to najbolje dokazuje.
Jedan od zločina o kojem se malo govori jeste i ratni zločin streljanja zarobljenih vojnika. Zločin jasan kao dan, potpuno suprotan međunarodnom ratnom pravu i lako dokaziv na sudu. No u Haagu optužnice nema.
Zahvaljujemo Armiji SDA što je ovdje bila toliko prisebna da im nisu radili što su činili Srbima na Ozenu. Nisu im kidali glave i s njima igrali nogomet.Očekivati od ove Armije profesionalnu brigu o zarobljenima već bi bilo naivno od nas.
Kod spomen obilježja pobijenima na Hudutskom, danas je obilježena 30. obljetnica pogibije pripadnika HVO iz brigade Hrvoje Vukčić Hrvatinić Jajce.
Na obilježavanju su nazočili su obitelji, rodbina i prijatelji pobijenih, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, predstavnici političkih stranaka te izaslanstva općina Jajce i Prozor-Rama.
Postrojba tzv. Armije BiH ubila je 22 zarobljena vojnika HVO-a suprotno ratnom pravu. Ovo su njihova imena. Pišemo ih s posebnim pijetetom i respektom te s ponosnim izrazom sućuti njihovim obiteljima. Neka znaju da ih naš naro ponosno drži u svojem srcu.
Ubijeni (ne stradali nego ubijeni) vojnici HVO-su:
Ilija Bendra Krunoslava (1959.),
Anđelko Bilandžija Franjin (1968.),
Ljupko Bilandžija Matin (1961.),
Stipo Bliznac Pejin (1952.),
Marko Brtan Jozin (1953.),
Željko Golubović Zvonkin (1958.),
Željko Jakašević Pejin (1970.),
Ilija Jakovljević (1962.) Markov,
Dragan Jezerčić Matin (1971.),
Jozo Ladan Ivanov (1968.),
Karlo Ladan Slavkov (1965.),
Zoran Marijanović Antin (1972.),
Drago Mijatović Ivin (1971.),
Šimo Petrović Ilijin (1966.),
Dragan Žunić Antin (1959.), (15),
Pejo Jožić, Jure Brajković,
Jozo Bogić Mijin (1961.),
Ante Beljo,
Anton Odak,
Josip Soldo
Marin Vidić (Imao je samo 15 godina i bio je maloljetni hrvatski vojnik)
Neka im je vječni mir i laka im bila hrvatska zemljica.
Većina ubijenih pripadnika HVO-a u Hudutskom bili su vojnici jajačke brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić”, (musimanske brigade zvale su se po Osmanlijama i Arapima, toliko o patriotizmu te terorističke i proAlQaeda vojske) koji su bili smješteni na ramskom području nakon pada Jajca pod srpsku vlast.
Trinaest njih je pokopano kasnije na području općine Livno i Tomislavgrad.
30. godina nakon počinjenja, za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
Niti će.
Jer evo haaški tužitelji,nije to slučajno bili su ovih dana u BIH.
Šta mislite na kojim područjima u BIH i s kim?
Kontekst zločina
Nakon neuspjeha u pokušajima osvajanja Crnog vrha i Uzdola, tzv. A BiH usmjerava snage na rajon Kućana, gdje su u ranim jutarnjim satima napale na sve crte obrane HVO-a. Privremeno je zauzet položaj Kostriješ, no u protuudaru branitelji su vratili izgubljene položaje, prilikom čega su smrtno stradala četiri pripadnika Lašvanske bojne.
U isto vrijeme započeo je snažan muslimanski napad na položaje Križ, Majan, Tošćanicu i Hudutsko, a snage MOS-a uspjele su dovesti branitelje u okruženje. Nakon zarobljavanja, strijeljana su 22 vojnika HVO-a, a 70 ih se uspjelo izvući iz okruženja.
MOS je bio aktivan i u rajonu Slatine gdje su iz smjera Zavratača i Pisvira djelovali PAM-om i PAT-om po Donjoj Slatini, a na Zavratači su upali u minsko polje gdje je jedan pripadnik MOS-a poginuo. Crte obrane Glibe – Jurići – Uzdol MOS je povremeno provocirao iz pješačkog naoružanja. Uočen je neprijateljski helikopter u niskom letu od sela Ivanci prema Šćipama.
Izvor: Knjiga “Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995”
wpDiscuz
