Vjerujemo da ste se svi susreli s testom inteligencije u određenom životnom razdoblju, vidjeli ga, čuli za njega ili ga možda čak i rješavali. Poplarni IQ nešto je što nesumnjivo odvaja ljude po takvoj ‘metrici’ na one manjeg, srednjeg ili visokog mentalnog kapaciteta. Naše podneblje blagoslovljeno je s mnogo pojedinaca koji su u svjetskim razmjerima među najinteligentnijim ljudima na svijetu. Za Einsteina kažu da je bio jedan od najinteligentnijih, a njemu su procijenili IQ oko 160. Naš sugovornik Mislav Predavec 2012. godine po prestižnom World Genius Directoryju bio je proglašen za trećeg ‘najpametnijeg’ čovjeka na svijetu s rezultatom na testu visokog ranga IQ-a od nevjerojatnih 192! Primjerice, hrvatski prosjek je 96, dakle ispod 100. Oni sa 135 mogu se upisati u MENS-u, a već oni iznad 115 smatraju se iznadprosječno inteligentnim osobama. Za one s visokim IQ-om ta je činjenica često i blagoslov i prokletstvo, a njihovo funkcioniranje u ‘masi’, prosjeku, društvu općenito vrlo često ‘škakljivo’ područje. Mislav je prije profesure bio u menadžerskim vodama, a kako i sam rekao više puta, dosta zaradio, bio nekoliko puta direktor te poput svojih visoko inteligentnih prijatelja, naravno – trgovao i na burzi.
S Mislavom Predavcem, koji je, kako nam je i sam rekao, prošao pravu životnu bitku prije nekoliko godina – razgovarali smo o lakšim i ozbiljnijim temama koje možete, a i ne morate pročitati uz jutarnju kavicu ili možda između čitanja kakve knjige ili surfanja po fejsu…
GP: Svojedobno, prije nekih desetak godina naši mediji raspisali su se o trojici Hrvata koji su među najpametnijim ljudima na svijetu. Uz Križevčana Iveca i Koprivničanca Bijača tu ste i vi. Prošlo je dosta vremena, gdje je sad Mislav Predavec koji je prema IQ metrici svojevremeno bio i treći najpametniji čovjek na svijetu i što on radi?
MP: On je i dalje profesor u Zdravstvenom učilištu, samo sad predaje informatiku, a ne matematiku. I dalje živi u Zagrebu, nije otišao u Luxemburg. I dalje se bavi enigmatikom, sastavlja, rješava, sakuplja građu kako bi možda objavio neku knjigu o testovima visokog ranga za IQ, ali i fantastičnim ljudima koji su se tu pojavili i uključili u tu priču.
GP: Je li se što promijenilo u ovih desetak godina u vašem pogledu na svijet? Pretpostavljam da su stalni problemi i dalje tu, prije svega oni egzistencijalni, a u međuvremenu su nas zatekli i korona, rat u Ukrajini, prirodne nepogode, umjetna inteligencija…
MP: Životno iskustvo mi govori da čovjek mijenja svoje prioritete i stavove svakih desetak godina. Financijski problemi me ne muče toliko, uvijek sam se s njima znao dobro nositi. Koronu sam prebolio dvaput. Prvi puta sam završio u bolnici i bio u induciranoj komi četiri dana na respiratoru te izašao 23. dan. Drugi put prošlo je glatko. Nakon toga mogu reći da sam optimist.
GP: Znači, osobno iskustvo nije bilo baš ‘zgodno’. Kakav je vaš stav sad, nakon što svi imamo određeno iskustvo pa i svoje vlastito? Je li nas pandemija učinila boljim ljudima ili…?
MP: Cijela moja obitelj je pala od korone u jesen 2021. Prvi sam bio ja, zatim sin, mama, tata, brat… Majci je trebalo šest mjeseci da se vrati kući. Nitko od nas se nije cijepio. Kakav je moj stav o koroni? Moj stav je da korona sigurno postoji. Nakon što sam u bolnici s intenzivne prebačen u običnu bolničku sobu, završio sam s još dvojicom pacijenata u toj sobi. Od nas trojice, jedan je bio cijepljen dva puta. On je umro nekoliko dana poslije mog izlaska iz bolnice, što sam doznao od onog trećeg, necijepljenog poput mene i koji je preživio kao i ja. Zaključak izvucite sami.
GP: Ratovi i prirodne nepogode nešto su na što (ne)možemo utjecati. Na svijetu ima mnogo pametnih pa i inteligentnih – imate li dojam da se Vas zapravo ništa ne pita ili je u vašoj prirodi postojanja činjenica da ne volite biti izloženi i angažirani? Realno, rijetko gdje možemo vidjeti misao onih poput vas.
MP: Cijeli svijet je danas poput jedne virtualne sobe za zabavu. Više kao da nam nije važno možemo li promijeniti svijet ili ga učiniti boljim. Većini ljudi je važno zabaviti se, ispucati svoje komentare, navijati za nekoga, kao u nekom spektakularnom boks meču. Znanstvenici se ne slažu jedni s drugima, vrijeđaju se i omalovažavaju jedni druge, ponekad gore nego na ulici. Nema nekog univerzalnog autoriteta koji bi jasno razlučio što je dobro, a što nije i čiji bi stav ljudi uvažavali kao što je to bilo u nekim vremenima ranije.
GP: I sami ste prošli i još uvijek prolazite kroz obrazovni sustav. Koliko je on potpora prema načelno rečeno potencijalnim ‘genijalcima’, a kakav je u odnosu na obrazovne sustave u zemljama s kojima bismo se htjeli uspoređivati? Jesu li naši ‘klinci’ stvarno tako ‘zatupljeni’ kao što neki vole reći ili jednostavno do njih ne znamo doprijeti na pravi način?
MP: Naš obrazovni sustav primarno pruža podršku onima hendikepiranima jer svi više vole da nekome mogu pomagati i da su nekome potrebni. To nije samo zbog empatije koja je u ljudskoj prirodi već i zbog toga što takav sustav osigurava nova radna mjesta onima koji se hendikepiranima bave, pa to više stimulira nego baviti se talentiranima koji se ionako sami snađu i pronađu sami sebi radno mjesto. Tako je bilo i uvijek će biti. Od talentiranih nema osobne koristi, od hendikepiranih ima.
GP: Tu dolazimo i do pitanja cjeloživotnog učenja, ali i razvoja pojedinca kao kvalitetnije i informiranije osobe – koliko je to bitno, a kakav je vaš dojam, zašto ga većina ljudi smatra nekakvim fantomskim pojmom i što leži iza takvog njihovog stava prema njemu? Tehnoški razvoj raste gotovo eksponencijalno, a naše shvaćanje je još uvijek negdje zapelo na kraju 20. stoljeća. Je li to baš tako?
MP: Onome tko nosi genijalnost u sebi nije potrebno nametati cjeloživotno učenje, jer takav pojedinac u sebi posjeduje intrinzičnu motivaciju da se samoostvaruje. Za ostale je cjeloživotno učenje narativ kako bi napredovali u karijerama ili kako bi uzeli novac za neke projekte i od toga imali financijsku ili materijalnu korist. Nekim pojedincima teško je pratiti tehnološke novitete jer ih otkrivaju mnogi, a oni bi trebali od svih tih mnogih naučiti to sami, što je teško pratiti. Trebaju uključiti filtar kako bi učili nova znanja koja im trebaju u primjeni, a ne probavljati sve što se pojavi.
GP: Tu dolazimo i do pitanja informatičke pismenosti, pa u jednu ruku i one filozofske, ne akademske nego jednostavnog svakodnevnog promišljanja o događajima oko nas. Zašto prosječnog čovjeka suštinski ne zanima ono što mu se događa, a voli o tome pričati na forumima, društvenim mrežama ili kavicama?
MP: Pa tu vrijedi ono što sam ranije spomenuo, svatko neka se informatički opismenjuje u onom segmentu koji koristi, a ne općenito, jer jednostavno za to kao pojedinac nema dovoljno vremena. Zašto pojedinca suštinski ne zanima sve što se oko njega događa? Jer nema vremena da dubinski u sve to uranja. A i sve kad bi to i htio, pitanje je koliko su neke informacije autentične, pouzdane. Zato i dolazi do ispucavanja energije na forumima i u komentarima jer je to jedna borilačka arena koja je zabavna. Rješavanje problema nije zabavno.
GP: Dosta šokantno brzo, preko noći, upoznali su nas s umjetnom inteligencijom, chat aplikacijama… Mislite li i Vi da sve to ide nekako prebrzo u odnosu na naše poimanje tehnoloških mogućnosti i je li naš susret s AI-om susret s benignim ‘čudom’ tehnologije ili već vidite naznake nečeg što bi moglo prerasti u globalni problem?
MP: Umjetna inteligencija (UI) zapravo nije inteligencija uopće (bar za sada), već enciklopedija mogućih odgovora na pretpostavljena moguća pitanja. Prava inteligencija (usporediva s ljudskom) podrazumijeva sposobnost osobnog razvoja, kako kroz fizički razvoj tako i mentalni razvoj, učenje na osnovu osobnog iskustva, kroz pogreške i zaključivanje na temelju tih pogrešaka. UI je onoliko dobra koliko je dobar programer koji je puni procedurama. Nijedan stroj UI ne može danas proći Turingov test. Laički rečeno, radi se o testu koji provjerava inteligenciju samog računala i pokušava potvrditi ili opovrgnuti tezu da računala mogu misliti sama za sebe. Primjerice, stvarna osoba u ulozi suca prirodnim jezikom komunicira s drugim čovjekom i strojem ili računalom, a pri tome oba sugovornika se prikazuju ljudima. Ako sudac, to jest stvarna osoba sa sigurnošću ne može utvrditi koji je sugovornik stroj, smatra se da je stroj prošao test. Još uvijek nismo došli do toga.
GP: Kažu da je inteligencija, ili barem ono kakvom ju shvaćamo, sposobnost snalaženja u nepredviđenim situacijama. U kojem smislu vam je ona u životu pomogla, a u kojem, ako jest odmogla? Jer – visoko inteligentnim osobama, dakle na kraju spektra, često je kao i onima na kraju drugog spektra – gotovo nitko ih ne razumije. Primjerice, jeste li se i kojim primjerom zatekli u situaciji da vam je nešto postalo jasno, iako komplicirano, a da vam je netko dometnuo ‘pa ti si lud’?
MP: Ha ha, jednom prilikom je žena u ruku uzela jedan test inteligencije visokog ranga da vidi što to ima toliko zanimljivo u tome, gledala zadatke i rekla: To su zadaci za luđake. Visoka inteligencija je blagoslov i prokletstvo. Spašava od mnogih problema i komplikacija te olakšava život, a s druge strane te ‘osamljuje’.
GP: Teško je, a ne dotaknuti se politike u javnoj sferi. Sve manje ljudi izlazi na izbore, mnogo ih se i iselilo posljednjih godina zbog loše perspektive, a na ljestvicama popularnosti i nepopularnosti gotovo uvijek je jedna te ista osoba (apsurd). Jeste li vi ikad razmišljali otići van, shvaćate li naše ljude koji odlaze ili mislite da se još uvijek stvari mogu promijeniti na bolje?
MP: Sve manje ljudi izlazi na izbore možda upravo zbog toga što to nekome paše, jer nisu glasači onih kojima to paše. Sve više ljudi odlazi iz države možda upravo zbog toga što to nekome paše, jer nisu glasači onih kojima to paše. Imao sam priliku otići raditi u Luxemburg za vrijeme korone, ali nije mi to bilo neophodno. Stvari se mogu promijeniti nabolje, ali treba uzeti olovku i otići na biralište.
GP: Na kraju, kad biste se vratili, recimo 30 godina unatrag, s ovim znanjem, biste li što promijenili na osobnom planu? Zašto da, zašto ne?
MP: Ha, ha, možda bih se ponovo oženio.